Kako bi inače trebalo hapsiti osumnjičene za ratne zločine, je li im možda trebalo poslati pozivnice, limuzinu i vozača

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, vidio Mujo kod komšije Sulje, kat ispod njega, nove zidne tapete, cijeli stan Sulji probeharao crvenim ružama. Pravo se to Muji svidjelo, riješio i on oblijepiti stan tapetama, pa pitao komšiju koliko rolni tapeta da uzme. "To je lako izračunat", odgovorio mu Suljo, "koliki ti je stan?" "Isti ko i tvoj, koliki će bit, ja sam na spratu iznad tebe!?", zbunio se Mujo. "Pa ja, baš sam glup", lupio se Suljo po čelu. "Onda šezdeset rolni."

Odmah Mujo kupio šezdeset rolni zidnih tapeta, izlijepio cijeli stan crvenim ružama, i u čudu na kraju ustanovio da mu je ostalo dvanaest rolni. Gleda onda da ih nije gdje zaboravio staviti, ali nije: sve je isto kao kod Sulje, samo je dvanaest rolni viška. "Bogati, Suljo", presreo ga on sutradan kod lifta, "što si me zajebo onako?" "Kako?", čudio se Suljo. "Kako?! Reko si mi šezdeset rolni tapeta, a ostalo mi cijelih dvanaest!", ljutio se Mujo. "Pa?", upitno ga je gledao Suljo. "I meni ih je ostalo dvanaest."

Stvar, naravno, nije nimalo smiješna, ali tako otprilike - po načelu dvanaest rolni - funkcionira bošnjački odnos prema ratnim zločincima i zločinima počinjenim u ime bošnjaštva. Kako su kod vrlih komšija, Srba i Hrvata, vidjeli da se narod i domovina mogu braniti i zločinom, tako su Bošnjaci kod vrlih komšija vidjeli i da su im najmračniji psi rata narodni heroji. I kako je red, kad narodni heroji završe na sudu - a neki zaista i završe - da im narod plati obranu.

Pa onda pitaju komšije koliko su rolni tapeta kupili da prekriju one ružne krvave mrlje na zidovima.

Skupština Kantona Sarajevo jednoglasno je tako prije par dana osudila „način i postupak hapšenja osumnjičenih pripadnika Armije BiH iz Hadžića" - osmorice bivših policajaca i vojnika optuženih za zločine protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika između 1992. i 1995. godine u logorima Silos u Tarčinu i Osnovnoj školi 9. maj u Pazariću, gdje su zatočeni hrvatski i srpski civili, te ratni zarobljenici. "Kao da se", jednoglasno su zaključili u kantonalnoj Skupštini, "radi o kriminalcima koji se skrivaju i izbjegavaju zakone BiH".

Ne znam, doduše, kako bi inače trebalo hapsiti osumnjičene za ratne zločine, je li im možda trebalo poslati pozivnice, limuzinu i vozača, ali to je čak i manje važno. Mnogo je zanimljivija hvale vrijedna podrška Skupštine kantonalnom Ministarstvu za boračka pitanja, da "u okviru predviđenih sredstava za sufinansiranje pravne pomoći branilaca BiH u budžetu KS-a pruži sve vrste pomoći uhapšenima".

Riječ je, suštinski, o istom načelu zidnih tapeta po kojemu su već Hrvati i Srbi - da ne ispadnu vazda Bošnjaci glupi - obilato financirali obrane svojih ratnih zločinaca i kupovali cvjetne rolete za krvave zidove, pa tako dokinuli načelo individualne odgovornosti za zločine, i jednostavno sproveli nacionalizaciju, kako zločina, tako i odgovornosti za njih. Da ne bi valjda tkogod brzopleto zaključio kako onu babu u Oluji nije zaklala Republika Hrvatska, već neki - daleko bilo - ubojica s imenom i prezimenom.

Sasvim u skladu s tom idiotskom logikom, zastupnik Socijaldemokratske unije Nermin Pećanac objasnio je u Skupštini Sarajevskog kantona, kao glasnogovornik inicijative za nacionalizaciju zločina, kako "država treba zaštititi one koji su je branili". Jer šta? "Jer još malo pa nećemo više imati riječ 'patriota' u rječniku!"

Nepotrebno se, međutim, zastupnici kantonalne Skupštine sekiraju za bogatstvo bosanskog jezika. Riječ "patriota" nije nestala iz rječnika - samo je neznatno promijenila značenje. Novo je, po načelu dvanaest rolni, prepisano iz hrvatskih i srpskih rječnika: "patriota", baš kao i "domoljub", označava - kako vidimo - "čovjeka koji brani državu", poput, recimo, osmorice iz Hadžića, dakle & odnosno čovjeka koji državu brani zločinom. Patriotizam i zločin, naime, ne izjednačava sud, već - i to prilično uspješno - advokati zločinaca iz državnih, federalnih, entitetskih, kantonalnih i svih ostalih parlamenata, skupština i sabora.

Kad to ne bi bilo tako, Skupština Sarajevskog kantona usvojila bi, recimo, zaključak da se iz budžeta plaća obrana ljudima koji su počinili - dobra djela. Da, obrana, jer takvi se ljudi, a ne zločinci, moraju braniti zbog svojih djela.

Zašto kantonalna ili bilo koja druga jebena skupština stoga ne financira, na primjer, obranu legendarnog Redže Hamzića iz Goražda, koji je prije gotovo dvadeset godina u Foči pronašao i vratio šesnaest hiljada maraka, pa se deset godina kasnije pročuo po svijetu kada je, sad već kao ubogi ratni izbjeglica iz sela Krstac u fočanskoj Slatini, pronašao 235 hiljada maraka i vratio ih vlasnicima, nekoj obitelji iz Srbije, i samima izbjeglicama iz Sarajeva, koji su prodali dvije kuće da bi sinu platili operaciju? I onda na kraju, prije pet godina, u Sarajevu pronašao četrdeset pet hiljada maraka kojima je neka obitelj kupovala stan, pa i treći put vratio pare? I sva tri puta odbio bilo kakvu nagradu, zbog čega se, eto, on - a ne nijedan ratni zločinac - mora pred javnošću braniti od optužbi za glupost, naivnost, i sve ono što danas obuhvaća pravna definicija dobrog djela.

Zašto, eto, nikome od "patriota" nije palo na pamet da se, umjesto advokatima optuženih za brutalna mučenja i ubojstva, novac iz budžeta isplati Redži Hamziću, ukupno, da vidimo, dvjesto devedeset šest hiljada maraka, zaokružimo na tristo, logikom po kojoj je Redžo iz Goražda istinski trostruki narodni heroj, a njegova djela svakako mnogo poželjnija za nacionalnu identifikaciju? Možda, eto, zbog toga - i to je otprilike pravno objašnjenje - što je Redžo svoja djela počinio u afektu i na svoju ruku, a optuženi iz Hadžića u ime poreznih obveznika. Nisu stoga danas glupi, i ne moraju se braniti, oni što viču "Zločinac, to smo svi mi!", već onaj tko nađe tristo hiljada maraka i vrati ih vlasnicima.

Ostat će na kraju, jasno, samo onih dvanaest rolni. Nije Suljo glup, to ste shvatili: nikad ne znaš kad će u kući s krvavim mrljama opet zatrebati zidnih tapeta.

Boris Dežulović, Oslobođenje

FOTO: Seebiz