Nikad se ne para po rupicama

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, zaposlio se Mujo u Americi kao vozač viljuškara u DARPA, vladinoj agenciji što razvija onaj revolucionarni hipersonični Falcon, avion dvadeset puta brži od zvuka, što im je ljetos na probnom letu pao u Pacifik. Već pri brzini od pet Maha Falconu, naime, otpala krila, pa ih inženjeri ojačali, ali opet isto. Sedam puta mijenjali oni i dizajn i materijale, i svaki put Falconu otpala krila. A Mujo sa strane gleda, žvače sjemenke i vrti glavom.

"Dajte mi bušilicu i riješit ću vam problem", najzad će Mujo, a inženjeri se šokirani okrenuli. "I borer", doda on, "fi desetku." Malo iz znatiželje, malo što ih ništa ne košta, odlučili u DARPA Muji pružiti šansu, a on se lijeno popeo na avion, pa na spojevima krila i trupa izbušio sve rupu do rupe. "Ali to nema nikakve aerodinamične logike", skočili inženjeri, "tek sad će mu krila otpasti!" "Samo ga vi isprobajte", umirio ih Mujo i vratio se u svoj viljuškar.

I zaista, hipersonični Falcon dohvatio pet Maha, pa sedam, deset, bogami dobacio do cijela dvadeset tri Maha prije nego se meko spustio na zemlju. "A mi ulupali milijardu dolara!", lupao se šef DARPA po čelu. "Kako si znao?"

"Ve-ce papir", kratko će Mujo, upalivši mašinu. "Kod nas u Bosni, matermujebem, nikad se ne para po rupicama!"

Za glasoviti zakon o perforaciji zahodskog papira ne znaju, eto, inženjeri iz Defense Advanced Research Projects Agencya u Arlingtonu, ali zna vozač viljuškara iz Bosne. Postao tako Mujo zvijezda u američkim znanstvenim krugovima, pitali ga oni gdje je bio dosad, a on se, veli, dvadeset godina potuca po Americi, radio je sve i svašta, i nije prvi put u avijaciji. Prije petnaestak godina, recimo, vozio je viljuškar u zračnoj bazi Wright-Patterson u Ohiju, ista je stvar bila, mjesec dana lupali naučnici glave, i nikako da riješe problem. A bio tamo neki stari inženjer, po cijeli dan u kantini on skicirao rješenja na salveti. Vidio Mujo njegovu salvetu, pa mu sinulo: ve-ce papir! I stvar riješena. Godinama mu poslije zahvaljivao glavni inženjer, Richard Holbrooke se zvao.

Tako je, kaže legenda, u zračnoj bazi kraj Daytona potpisan mirovni sporazum, a Bosna i Hercegovina proštepana napola, i sve rupom do rupe podijeljena na Federaciju i Republiku Srpsku. Tako je, najzad, s perforacijom po unutrašnjim granicama, Daytonski sporazum izdržao više od petnaest godina. "Nikad se, matermujebem, ne para po rupicama!"

Genijalni Mujin zakon o perforaciji zahodskog papira savršeno fercera - niti Srpska može bez Federacije, niti Federacija bez Srpske, jedna je drugoj problem za svako rješenje - ali ima i amandman. Toaletni se papir, naime, ne para po perforaciji, ali se primjenom odgovarajuće sile svejedno para. Nije, naime - kaže drugi Mujin zakon perforacije - sranje kad se kida ve-ce papir, već se ve-ce papir kida kad je sranje.

Prije neki dan, na sjednici livanjskog Općinskog vijeća, Toni Miloloža iz Narodne stranke Radom za boljitak predložio je da se općina Livno - "ako to već ne mogu učiniti županije s hrvatskom većinom" - izdvoji iz Federacije BiH i pripoji Republici Srpskoj. Dosta je, veli on, turskog zuluma.

Ne bi, naime, bio problem svih trinaest džamija što su ih Osmanlije sagradili u gradu, da u posljednji čas, u sudačkoj nadoknadi - par godina prije nego što će ih ono 1878. đavo odnijeti - nisu u središtu Hlivna sagradili i četrnaestu, malu ali sad već glasovitu džamiju Ćurčinicu. Tu je Hrvatima pao mrak na oči i niti stotinu dvadeset godina kasnije konačno su pripadnici HVO-a malu Ćurčinicu herojski digli u zrak.

I sve bi bilo uredu da dvadesetak godina kasnije nije muslimanima palo na pamet da Ćurčinicu spuste na zemlju i obnove. I da mala gradska džamija u tih dvadeset godina, sve leteći zrakom, nije izrasla u veliki, moderni betonski kompleks s vakufom i poslovnim prostorima. Skočili onda, razumljivo, veterani iz livanjske Koordinacije udruga HVO-a - u svijetu poznati legalisti - tražeći da se poštuje zakon, i da se Ćurčinica obnovi točno onakva kakvu su je 1994. sravnili sa zemljom. A oni su bogami sravnili džamiju, a ne Mercator.

Ishodili su tako mineri iz HVO-a da Općinsko vijeće zaustavi radove na obnovi, iako se još ne zna kako, jer Islamska zajednica ima sve potrebne dozvole. Osim ako - sjetio se na kraju vijećnik Miloloža - Livno ne proglasi pripajanje Republici Srpskoj. Po onoj staroj livanjskoj: rešio seljak da se osveti selu pa odseko sebi kurac.

U Republici Srpskoj, naime, nemaju problema s džamijama. Neće po Livanjskom polju munare nicati kao mladi kukuruz, kad se bude pitalo Miloloža Dodika. Pardon, Milorada. Što manje džamija, to ljepši grad - čuvena je misao glasovitog urbaniste iz Laktaša, kojemu i danas suza na oko krene kad se sjeti one ljepote iz devedesetih. Procvast će Livno u Republici Srpskoj, sagradit će Emir Kusturica na obroncima Cincara jedan od onih svojih gradova, pa ako je Duvno Tomislav-Grad, bit će i Livno Miloradgrad, sjedište Miloradgradsko-bihaćke eparhije, dobit će crkva Uspenija Presvete Bogorodice i zlatne episkopske dvore i poslovne prostore i novi stometarski zvonik u najboljoj neobizantskoj tradiciji, umjesto ovoga sadašnjeg, malog i mlohavog, za kojega ne znaš je li, dalekobilo, katolički ili se džamiji rastopio šiljak na munari.

Pokidala se tako Bosna i Hercegovina po Mujinom zakonu zahodskog papira, tamo gdje je najtanja, na svom suštinskom i najvažnijem problemu - obnovi sakralnih objekata. Ne zna živ čovjek što je tu važnije i suštinskije, da livanjski muslimani umjesto male, lijepe gradske džamije dobiju suvremeni saudijski bogoslovno-poslovni centar, ili da Hrvati u Livnu dobiju bilo što umjesto bilo kakve džamije. Povuci-potegni, pukla Bosna na kraju - sve po zakonu povlačenja i potezanja - trideset kilometara od onih rupica na planini Klekovači.

A Mujo sa strane gleda, žvače sjemenke i vrti glavom. "Dajte mi jednu zimsku čarapu i naći ću vam rješenje", najzad će on pred šokiranim ministrima. Malo iz znatiželje, malo što ih ništa ne košta, odlučili Muji pružiti šansu, a on uzeo onu čarapu i - ode. "Halo ba, đe ćeš?", povikaše za njim. "Niđe, kući", odgovorio Mujo iz svog viljuškara, "hajte i vi." "Ali", ljuto će ministri, "reko si da ćeš naći rješenje za BiH!"

"Zimska čarapa", kratko će Mujo, upalivši mašinu. "Nikad je ja, materjojjebem, ne nađem ujutro, kad je tražim, nego tek kad za šest mjeseci zaboravim i na nju i na zimu!"

Boris Dežulović, Oslobođenje