Splitski imam i islamofob

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, poslao Mujo sina u srednju školu u Tuzlu i upisao ga na vjeronauku. Dobio mali u školi udžbenik, išao vrijedno na vjeronauku i pročitao cijelu knjigu, pa stao širiti znanje i čitati ostalu islamsku literaturu.

Kad, jednog dana mali usred ručka ispričao vic o Allahu. "Odakle ti to?!?", poludio Mujo, majka udarila u plač, a mali ih zbunjeno gleda. "Proučavao sam malo jednog autora islamskih nauka", odgovorio on ocu. "Kakvog bolan autora?", urla Mujo. "Pa iz udžbenika", odgovorio mali lijepo uplašen.

- Odakle je taj, čiji je to autor? Imaš li kod sebe taj udžbenik?

- Splitski - odgovorio mali zbunjeno. - Imam.

Da mi nisu, eto, dojavili džematlije iz Bosne, ne bih ja ni znao da sam postao splitski imam. Pojma ne bih imao da sam ušao u školsku lektiru, i to u Bosni i Hercegovini, i to u udžbenik iz islamske vjeronauke! U udžbeniku "Islamska vjeronauka za prvi razred", u izdanju profesora islamske vjeronauke Muftijstva tuzlanskog, među citate iz Kurana ugurao se samo jedan suvremeni autor: u poglavlju "Doprinos islama razvoju nauke i umjetnosti" objavljen je tako moj tekst "Što nam je katolički džihad donio osim zla?", poučna priča o licemjerju pape Benedikta XVI, koji je islam brzopleto i sporomozgo optužio za širenje zla, zaboravivši podjednako i na veličanstveni doprinos islama zapadnoj civilizaciji i na doprinose katoličke conquiste u širenju zla po krajevima koje su osvajali Benediktovi prethodnici.

Ne bih ja navodio ovu bizarnu epizodu da se hvalim svojim doprinosom islamskom vjeronauku u Bosni i Hercegovini - dobro, možda malo, ali imam čime, nije mala stvar biti jedini zapadnjak i uopće jedini suvremeni autor u islamskom udžbeniku - da nije druge bizarne epizode s vjeronaukom, i fetve s mojim imenom koja je izdana iz svih raspoloživih medijskih oruđa, od Saffa i Avaza do raznih džematskih sajtova s portalom samog Rijaseta na čelu. Pa sam tako odjednom od uvaženog kolege iz udžbenika islamskih nauka postao "Hrvat plaćen da psuje islam i muslimane", "prostak", "budala", "prljava duša", "momčina što se sprda s islamskim svetinjama" i žrtvu na podu "hrabro napucava u glavu", "primitivac najgore vrste" koji "krekeće iz beogradske žabokrečine", sve u društvu Radislava Krstića i Ratka Mladića, i uz "prepoznatljivu muziku Dobrice Ćosića".

Sva je sreća, zapravo, da nisam musliman, jer ni mrtav ne bih imao mira, kao što ga neće imati kantonalni ministar Emir Suljagić, za kojega Muhamed Velić, imam džamije Pačadži hadži Mustafe Nesuha u Sarajevu, predlaže ni manje ni više nego stogodišnju fetvu. Kakva je to stogodišnja fetva?

"To bi značilo da se određena imena ovdašnje islamofobije stavljaju na listu sramnih ljudi, koji su se, zbog svojih nečasnih namjera i mržnjom protkanih postupaka spram islama i muslimana, crnim slovima upisali na tu listu", odgovara Muhamed Velić, imam i kolumnist Rijasetovog sajta, pa mrtav ozbiljan pojašnjava: "Na tabli crnog mermera uklesavala bi se imena islamofoba i svih onih koji su napakostili i nanijeli zlo bh. muslimanima, bez obzira na to bili oni muslimani ili ne. A što se tiče Bošnjaka islamofoba, tu bi važio princip pedesetogodišnje ili stogodišnje fetve. Te bi se fetve upisivale na posebne liste, a povrh svega u hard-diskovima bile bi pohranjene spomenute zabrane s imenima islamofoba."

Kako bi to izgledalo? "Recimo, ako bi Emir Suljagić (a to je više nego zaslužio) bio obuhvaćen stogodišnjom fetvom, to bi se de jure i de facto ovako moglo tumačiti: nakon godina i godina kada preseli na bolji svijet, doći će mu djeca ili unučad da prijave dženazu", piše dalje imam Velić. "Čovjek koji radi na dženazama ukucat će u svoj kompjuter ime Emir Suljagić i po automatizmu će se na ekranu pojaviti oznaka koja upućuje na fetvu u kojoj jasno piše da se tom čovjeku zbog nanešenog velikog zla prema islamu i muslimanima ne može klanjati dženaza. Fetva ima još 49 godina do isteka. Onda će se djeca ili unučad pitati šta je to njihov otac ili dedo u životu tako sramno i toliko nečasno uradio."

Nije Suljagić zapravo ni loše prošao: kad "preseli na bolji svijet" ostat će mu 49 godina stogodišnje fetve - što znači da pred sobom ima još cijelu pedeset jednu, a kako je nekidan napunio trideset šestu, ispada da mu je imam Velić dao lijepih osamdeset sedam. Mašallah. Skoro kao Tito.

Ja, međutim, iako jedan od koautora udžbenika za islamsku vjeronauku, nisam musliman, i kad preselim na bolji svijet, bit ću u nadležnosti svetog Petra. Ne hvata me stogodišnja fetva, ali će se zato, kad profesori islamskih nauka budu uređivali udžbenike, po automatizmu na ekranu pojaviti ocjena imama Muhameda Velića - "Boris Dežulović: lupetalo, neznalica i nitkov koji se zbog svog ideološkog oportunizma zasluženo utkao u listu neskrivenih islamofoba". Eno ga, objasnit će imam Velić, na onom stupu srama od crnog mramora, pod B, između Arkana i Chucka Norrisa.

Neće onda više dolaziti do glupavih nesporazuma poput onog s početka priče, pa da djeca koja požele o islamu saznati nešto više, imena autora ukucavaju u Google, umjesto u "hard-diskove s imenima islamofoba". A olakšat će i katolicima. Koordinacija ionako - vidjeli smo na primjeru zajedništva u reakcijama na Suljagićevu odluku - funkcionira besprijekorno.

- Dežulović, je li? - pitat će gore Petrov namjesnik na prijemu, stariji neki gospodin, ovako kad ga gledam isti Joseph Ratzinger. - Da vidimo... hm, vi ste za Raj. Izlaz A. Samo se potpišite ovdje i preuzmite odjeću kod ekonoma.

- Raj?! - iznenadit ću se ja. - Ali, kako?...

- Ne znam ni ja - odgovorit će namjesnik Ratzinger. - Ovdje mi piše "neskriveni islamofob".

Boris Dežulović, Oslobođenje