Ekumenska ljubav

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Znaš li, kaže, da je Chuck Norris oborio Allaha iz vjeronauka? Baš se Allah nasekirao, odgovorih ja. Ionako mu po novome ne ulazi u opći uspjeh. Sva je sreća da mu Chuck Norris ne predaje fiziku, kemiju i biologiju. I da mu Arzija Mahmutović nije kantonalna ministrica obrazovanja. Morao bi Allah popravljati prosjek na fizičkom.

Ne prestaje, eto, halabuka što se nadigla nakon odluke kantonalnog ministra obrazovanja Emira Suljagića da se u sarajevskim školama ocjena iz vjeronauka ne računa u opći uspjeh. Banalno očekivano, do koeficijenta na pobjedu Novaka Đokovića, javili su se naposljetku zajedno rukovodilac Vjerskoprosvjetne službe Rijaseta Islamske zajednice Muharem ef. Omerdić i pročelnik Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije monsinjor Petar Jukić, pa u ekumenskoj groznici poslali Suljagiću klasično prijeteće pismo.

"Tražimo da opozovete svoju odluku broj 11-01-38-18845/11 od 22. aprila 2011. godine, i da nas o svojoj odluci u vezi s ovim slučajem obavijestite u roku od sedam dana", kažu u tom dirljivom pismu efendija i monsinjor. "U slučaju da Vaša odluka ne bude opozvana..."

- U slučaju da Vaša odluka ne bude opozvana... - grickao je olovku monsinjor.

- ...ne bude opozvana... - ponavljao je zamišljeno efendija.

- Znam -  sjetio se monsinjor. - Stavit ćemo ovako: u slučaju da odluka ne bude opozvana, osjetit ćete Jahvin gnjev. Poslat će Jahve na kantonalno ministarstvo najezdu zmija i skakavaca. I ognjene strijele. I sedam godina suše i poplave. I gladi. I pomor sve novorođene djece.

- Odlično, ali ne može Jahvin gnjev. Osjetit će Allahov gazab.

- Gazab? Kakav gazab?!

- Gazab, bogati. Dželal.

- Šta je dželal???

- Slično što i gazab. Gnjev, srdžba, ljutnja, razumiješ, samo dželal. Kako nisi čuo za dželal, u kojoj si medresi išo na vjeronauku?

- Nema dželala u Jahvinom Zakonu.

- Kad učiš rimsko pravo, a ne istanbulsko. Da stavimo onda samo "Zakon", pa kom opanci, kom obojici.

- Može. Pišem onda ovako: "U slučaju da Vaša odluka ne bude opozvana, iskoristit ćemo sve raspoložive zakonske mogućnosti zaštite dostignutog statusa predmeta vjeronauka."

- Može li bar na kraju "Amin ja Rabbel-alemin"?

- Stavit ću samo "amin". Amen! Čuj mene, "amin"?!

- Ne može "amen". Radije onda ništa.

- Znači ništa.

- Stavi samo dolje ono "U Sarajevu", i datum.

- Može, koji je danas?

- Dvaesčetvrti Džumade-l-ula 1432. po Hidžri.

Iste večeri efendija i monsinjor izvadili su iz kaldrme jednu granitnu kocku, umotali je u svoje prijeteće pismo, pa se dovezli do zgrade kantonalnog Ministarstva obrazovanja, pogodili ministrov prozor i na skuteru pobjegli u noć.

Dirljiva je ta ekumenska ljubav između efendija, monsinjora i vladika, koji se na ničijoj zemlji između dva duboka rova okupe svaki put kad netko dirne u neupitne zajedničke vrijednosti. Ne mogu se tri glave složiti oko budalaština kao što su ljubav među bližnjima, tolerancija, poštovanje, suživot ili mir, ali čim netko spomene homoseksualce, Djeda Mraza, ženska prava ili neobavezni vjeronauk, skoče sva trojica složno, uigrano i uvježbano kao da ih je lično Bogdan Tanjević zonsku obranu trenirao. Tri se neupitne i nepomirljive dogme lijepo slažu samo oko neupitnosti svojih nepomirljivih dogmi.

A da je malo pameti ispod ahmedije, mitre i kamilavke, shvatili bi da ništa njihovog boga ne vrijeđa kao ocjena iz školskog vjeronauka. Pouzdano znam da Emir Suljagić nije to imao na pameti - njegova nije tako zlonamjerna kao moja - ali ocjenjivanje vjeronauka, barem u filozofsko-teološkom smislu, besmisleno je poput, štajaznam, onog idiotskog ocjenjivanja umjetničkog dojma u skijaškim letovima. Čovjek je skočio stotinu osamdeset metara, pa ni po božjoj ni po ljudskoj pravdi ne može onaj koji je skočio stotinu sedamdeset šest biti bolji od njega.

Sve, naime, dok je obavezan, ali izborni školski predmet, konfesijski vjeronauk - osim ako me imami i nemami uvjere u suprotno, što bi bilo jako zanimljivo - pretpostavlja da čeljad u klupama vjeruje u Svemogućeg. Učenik dakle vjeruje ili ne vjeruje, i ocjena njegovog znanja toj vjeri ništa ne znači. Ispalo bi inače - to je onaj jako zanimljivi dio - da nesretno dijete koje dobije jedinicu iz vjeronauka ne vjeruje u Boga. Pa će ga zato vidjeti kad dođe kući.

Ili bi, daleko bilo, ispalo da ga djeca upisuju samo da pomoću njega ispravljaju prosjek i loše ocjene iz bezbožne biologije. Na ovaj način, sve dok ocjena iz vjeronauka ulazi u opći uspjeh, on je ravnopravan ostalim predmetima - onima dakle u kojima se djecu ne pita žele li to učiti, i vjeruju li da je čovjek nastao od majmuna ili da je Zemlja okrugla - i koji su često čak u izravnoj koliziji s vjerskom dogmom. Ne može, jebiga, Husretova majka doći u školu i reći da se u njihovoj obitelji ne vjeruje u fiziku i kemiju, pa da bi oni maloga ispisali iz tih predmeta.

Zato su se, eto, isključivanja vjeronauka iz općeg uspjeha prije ministra morali sjetiti časni efendije. Ovako, zbog uvredljivog tretmana Boga i vjere sustići će ih Njegov gnjev. Dobro, gazab, dželal, što li već.

Neće im pomoći ni petica iz vjeronauka.

Ni reisu-l-ulema Chuck ef. Norris.

Boris Dežulović, Oslobođenje