Snimak iz Srebrenice. Slobodan Vasković - novinar s mikrofonom u rukama

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima Kožo taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, vratio se Mujo s posla ranije, a Fata u kuhinji sva nekako nervozna, ko veli da završi ručak dok djeca dođu iz škole. Ode Mujo do ormara ostaviti kaput, kad u ormaru - najbolji komšija Suljo, go golcat! "Pa šta radiš tu, đubre jedno!?", popizdio Mujo. "Jebemlitimajku, zaboravio si koliko sam ti valjo u životu!?", tresao se od huje. "Jesam li ti poso našo, jesam li ti krov popravio i sina ti na fakultet upiso??!" "Jesi, Mujo", posramljeno će komšija Suljo. "Ko ti je bio garant za kredit?", nije prestajao Mujo, "ko ti je posudio pet hiljada maraka da kupiš auto?!?" "Pa ti...", mucao je Suljo. "Pa kako onda možeš, poslije svega?", urlao je Mujo, "doć mi u kuću, sakrivat se go u ormaru i plašit mi djecu?!!"

Nema vjerojatno na svijetu komšijske kulture kao što je balkanska, nema kulture koja je izgradila takav kult susjeda, a kojoj su vicevi, sudnice, zatvori i groblja tako ispunjeni dobrim komšijama što su jedni drugima posuđivali novac i popravljali krovove, pa im krali drva, ubijali pse, pomicali međe i plašili djecu. Najzad, rat što je do jučer dimio nad Bosnom bio je doslovno rat prvih susjeda, komšijske razmirice što se drugdje razrješavaju kod suca za prekršaje ovdje su se razrješavale kalašnjikovima, minobacačima, haubicama, tenkovima, avionima i višecjevnim bacačima raketa.

Nije onda nikakvo čudo da je onaj poslijeratni klišej o dobrom susjedu s mračnom tajnom u današnjoj Bosni gotovo definicija komšije.

Svi znaju taj klišej, priču o dobrom susjedu iz tipičnog američkog predgrađa, ne pretjerano razgovorljivom, blagom starcu bijele kose što svako jutro kosi travu i srdačno pozdravlja iz svog dvorišta. Stigao je odavno, nitko pouzdano ne zna odakle: kažu tek da se razumije u struju i grijanje, i da je bio nekakav ugledni inženjer. Svake nedjelje je sa svojom gospođom na misi, daje pristojne milodare, uzgaja prekrasne bijele ruže i uvijek je spreman pomoći.

Sve dok mu jednog dana kuću ne okruže policijski automobili i televizijski kombiji, pa dobrog komšiju kroz špalir snimatelja, bučnih novinara i znatiželjnih susjeda ne odvedu u crnoj limuzini s rotirajućim svjetlima. A komšiluk uvečer na televiziji ne čuje vijest kako je nakon pedeset godina identificiran i uhapšen zloglasni gospodar smrti iz nekog koncentracionog logora kompliciranog imena, što je desetine hiljada ljudi spalio u krematorijima. Nacistički monstrum, veli lijepa spikerica, posljednjih je tridesetak godina živio mirnim životom u lijepoj kući u predgrađu, a šokirani susjedi ga opisuju kao dobrog čovjeka koji im je uvijek rado popravljao pećnice i radijatore.

Priča o Slobodanu Vaskoviću, hrabrom i beskompromisnom novinaru i suradniku Federalne televizije, niti ne pokušava pobjeći iz tog klišeja.

Godinama je neustrašivi Vasković iz Banje Luke slao priloge za televizijski magazin "60 minuta", potpisao je bezbrojne priče o korumpiranom režimu Milorada Dodika, prkosio prijetnjama banjolučkih kabadahija i naposljetku čak i obitelj morao skloniti iz Republike Srpske. Stigao je na Federalnu televiziju odavno, nitko ne zna pouzdano odakle: kažu tek da je na radiju vodio nekakvu emisiju o narodnoj muzici. Svakog ponedjeljka stizao je u Sarajevo s novom pričom iz Dodikova tamnog vilajeta, plaćao komšijama piće, davao konobarima pristojne bakšiše i pomagao susjedima oko muzike.

Sve dok jednog dana komšiluk nije čuo vijest kako je nakon šesnaest godina raskrinkan zloglasni reporter srpskog radija s Pala, reporter-isljednik što je 1995. u Srebrenicu ujahao na četničkom tenku, pa preživjele muslimane gestapovskim metodama navodio da mucaju od neopisive sreće što su se konačno riješili mudžahedinskih koljača i dočekali srpsku oslobodilačku vojsku. Monstrum je, vele, posljednje tri godine živio mirnim životom novinara sarajevske Federalne televizije, a šokirani suradnici opisuju ga kao dobrog čovjeka koji im je uvijek rado nabavljao nove priče i dobru muziku.

Nije dakle ovaj nesretni balkanski komšiluk izmislio dobrog susjeda s mračnom tajnom - makar se ovdje zapravo ustrajnije traži susjed čiju mračnu tajnu nitko ne zna - ali je u mit o dobrom susjedu, uz davno penzionirane inženjere što uzgajaju ruže, uveo i novo zanimanje: novinara.

Vasković, naravno, nije jedini. Zanimljiv je samo zato što je ruže uzgajao u tuđem komšiluku, pa sad u špaliru kroz koji ga odvode u doživotni javni prezir jednako likuju i lovci na naciste, i zaprepašteni dojučerašnji susjedi, i zluradi doprekjučerašnji kolege iz službe za održavanje krematorija.

Kolege su, naime, bili mudriji i držali su se svoga predgrađa. Na istim strašnim snimkama iz Srebrenice, recimo, još je šokantnije ponašanje reportera Srpske radio-televizije i klasičnog medijskog ratnog zločinca Snježana Lalovića, ali on nakon rata nije imao potrebu bježati: danas je urednik dokumentarnog programa Radio-televizije Republike Srpske. Nije li, najzad, nedavno lijepo osvijetljena i mala mračna tajna samog generalnog direktora RTRS-a Dragana Davidovića, slavnog četničkog tenora iz tih herojskih dana? Ako je, jasno, to što je mračno u njegovu komšiluku tajna, ako je ta tajna komšijama uopće mračna.

Nije stoga pametno sumnjati da takvih dobrih susjeda ima i u sarajevskom komšiluku, i da Slobodan Vasković, što je onomad doselio iz "oslobođene Srebrenice", nije jedini. Nije, naime, problem kad susjed ima mračnu tajnu, već - kako vidimo - kad mračnu tajnu ima cijelo susjedstvo.

Kosturi će ionako kad-tad ispasti iz ormara. A tamo, poznata je stvar, nisu stajali da bi vam plašili djecu.

Boris Dežulović, Oslobođenje