Onako kako njihovi vršnjaci u svijetu sanjaju da budu piloti - maštaju da kad odrastu, postanu delegati Parlamentarne skupštine

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, zaposlili se Mujo i Suljo kao piloti u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, pa krenuli na svoj prvi let. Kad su, međutim, imali sletjeti na Mostarski aerodrom, vidjeli oni da je pista mnogo kraća nego što su učili na obuci. Spustili oni nekako avion, podigli zakrilca, aktivirali sve kočnice, zaškripale i zadimile gume, a avion produžio preko rubnika, probio ogradu i jedva se nekako zaustavio na livadi iza piste.

- Jebo majku, kako su napravili ovu pistu! - opsovao Mujo na kraju skidajući kacigu. - Nema više od sto metara.

- Baš - dodao Suljo, brišući znoj. - Al glavno da im je široka kilometar.

Nije ti loš, kažem ja Koži, ali već je malo podosadno da vazda Mujo i Suljo ispadnu glupi. Kako glupi?, zbunjeno me upitao Kožo. Čuj, reko ja, kilometar široka pista! Joj, ti uopšte nisi skonto vic, na to će on. Kako nisam?, sad se ja zbunio. Pa zaposlili se Mujo i Suljo kao vojni piloti, ponovio onda Kožo. U Oružanim snagama Bosne i Hercegovine! Kontaš?

Ovih dana novine su tako objavile fantastičan podatak kako u Bosni i Hercegovini plaću i redovne letačke dodatke prima čak devedeset sedam vojnih pilota, što je potvrdila i Zajednička komisija Parlamentarne skupštine BiH za odbranu i sigurnost. Podatak je to zanimljiv, ali ne i fantastičan, sve dok se ne zna da Oružane snage BiH imaju u svemu četrdeset osam letjelica - četrdeset helikoptera i osam aviona, čuvenih Galebova i Orlova - od kojih samo petnaest ispravnih. I među njima nijedan od onih ukupno osam aviona, što u hangarima trunu još od rata.

Činjenica da Republika BiH za petnaest helikoptera plaća osamdeset pet pilota, a da dvanaest pilota godinama uredno prima plaću, iako Oružane snage BiH nemaju, niti su ikad imale, nijedan jedini ispravni avion, daje potpuno novu dimenziju snovima bosanskih klinaca, koji - kao i svi klinci na svijetu - sanjaju da kad odrastu, postanu vojni piloti.

A letačku karijeru u Bosni ne sanjaju samo klinci. Kožo, na primjer, najozbiljnije razmišlja da upiše Vazduhoplovnu akademiju. Posao pilota ratnog zrakoplovstva u Oružanim snagama BiH najbezbjedniji je, naime, posao na svijetu: siguran posao, sigurna plaća, siguran letački dodatak, i što je najvažnije - za razliku od vođenja kafane, nema nikakve opasnosti. Nema glave u torbi, nema rizika, nema stresa.

Kad pilot bosanskog ratnog zrakoplovstva poželi malo uzbuđenja i adrenalinske akcije, on se išunja iz kancelarije, provali u hangar na vojnom aerodromu i popne se u kokpit staroga Galeba, što već petnaest godina stoji na drvenim željezničkim pragovima, pa se radiovezom javi kontrolnom tornju u Sarajevu, sve krčeći u mikrofon i vičući "Bismillah Rahmani Rahim...!" Onda se vrati u kancelariju i uključi Federalnu televiziju.

A dolje na pisti opća gužva i metež: oko petnaest helikoptera gura se osamdeset pet kolega, nadglasavaju se sa sirenama za uzbunu i svađaju na koga je sad red.

Ipak - makar je tako ispalo - nije mi zaista bila namjera zajebavati pilote. Svi smo kao klinci sanjali pilotsku uniformu i piruete iznad oblaka, i dvanaestorica odvažnih koji u Oružanim snagama BiH primaju letački dodatak - iako nikad nisu poletjeli u avionu s oznakama ratnog zrakoplovstva BiH, i iako bi se Kožo sutra mijenjao s njima - pouzdano nisu najsretniji ljudi na svijetu. Kad su kao djeca gledali „Top Gun" i maštali strmoglavo obrušavanje prema zemlji i bjesomučnu jurnjavu kroz kanjon Rakitnice, svoju letačku karijeru sasvim sigurno nisu zamišljali u prašnjavom hangaru s požutjelim posterima iz Starta, uz križaljke i sudoku.

Piloti bosanskohercegovačkog ratnog zrakoplovstva u ovoj su priči tek metafore svoje nepostojeće države, i ako tako možda i nije izgledalo, to je svakako do pisca, a ne do pilota. Jednako tako mogle su, eto, novine objaviti i fantastičan podatak kako u BiH redovnu plaću predstavnika najviše izvršne i zakonodavne vlasti prima čak sedamdeset ljudi - pedeset sedam delegata republičke parlamentarne skupštine, deset članova republičkog Vijeća ministara i tri člana Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.

Podatak bi to bio jednako zanimljiv, ali ne i fantastičan, sve dok se ne zna da u Bosni i Hercegovini postoje svega dvije Republike, od kojih je jedna Srpska, a druga neispravna.

To, eto, da Bosna i Hercegovina za jednu jedinu, a pritom neispravnu Republiku plaća pedeset sedam delegata, deset ministara i tri predsjednika, daje potpuno novu dimenziju snovima bosanskih klinaca, koji - onako kako njihovi vršnjaci u svijetu sanjaju da budu piloti - maštaju da kad odrastu, postanu delegati Parlamentarne skupštine. A republičku karijeru u Bosni ne sanjaju samo klinci.

Kožo, na primjer, odustao od ratnog zrakoplovstva i planira se kandidirati za Skupštinu ili Predsjedništvo. Siguran posao, sigurna plaća, siguran dodatak za odvojeni život, ali što je najvažnije - za razliku od dokonih pilota, što se dosađuju u Oružanim snagama BiH, delegati Parlamentarne skupštine žive uzbudljivo, pod adrenalinskim dopingom, vazda na rubu.

Nije, jasno, stvar u tome što ne rade ništa, jer nema države kojoj bi bili vlast, već u tome što nikad ne mogu biti sigurni da se jednom iznenada neće pojaviti. Posao u Skupštini ili Vijeću ministara RBiH najsličniji je onoj američkoj tajnoj vladinoj agenciji za kontakte s izvanzemaljcima. U penziju mogu otići da nikad ne vide živog Marsovca, a u svakom trenutku moraju biti spremni da se pojavi Republika BiH. Što bi rekao drug Tito - ne radimo ništa kao da države neće biti sto godina, a spremni smo kao da će sutra profunkcionirati.

Kad stoga delegati Parlamentarne skupštine zažele malo opuštanja od svakodnevnog stresa, oni sazovu zajedničku komisiju za odbranu i sigurnost, pa broje helikoptere i avione. Onda odu kući i uključe BH Televiziju.

- Jebo majku, kako su napravili ovu državu - opsuje onda pilot Mujo. - Nema niti jedan jedini ispravni avion!

- Ja - doda Suljo. - Al glavno da ima Parlamentarnu skupštinu

Boris Dežulović, Oslobođenje