Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Pa kaže, oćeš jedan ekonomski?

Elem, šetali Mujo i Suljo uz Miljacku i naišli na govno. "Bogati Suljo", stao Mujo, "bil ga ti pojeo za sto maraka?" Misli Suljo, "jest gadno, al malo se stisnem i imam sto maraka", pa hap! - pojeo govno i uzeo Muji stotku.

"Pravo me prešo, malo se potrpio i uzeo mi pare", misli se sad Mujo. "Baš me lijepo prešo", misli se i Suljo, "za stotku će cijelom Sarajevu pričat da sam pojeo govno!" Tmurnih lica tako šutke šetaju, kad odjednom naišli na još jedno govno. "A bil ti, Mujo", jedva dočekao Suljo, "pojeo ovo govno za sto maraka?" "Jašta bih!", jedva dočekao i Mujo, pa hap! - pojeo govno i uzeo od Sulje stotku.

Zadovoljni sad i mirni obojica, nastavili oni dalje, ali neki đavo ne da Sulji mira, sve u glavi nešto konta, pa se konačno okrene Muji: "Dan te jebo što smo glupi: i ti i ja pojeli po govno, a niko ništa nije zaradio!" "Nema ba veze", umirio ga Mujo, "važno da se pare okreću."

Džabe, eto, ekonomistima svi fakulteti i doktorati, džabe im sva stručna literatura, i Adam Smith i Milton Friedman, džabe im i Guy Sorman i Slavoj Žižek, cijelu liberalnu ekonomiju i koncept generiranja javne potrošnje objasnili Mujo i Suljo: jedite govna, važno je da se pare okreću.

Jednostavne strategije štednje i doktrine vađenja iz govana jedenjem istih dosjetili su se, recimo, i u Federaciji BiH. Federalni premijer Nermin Nikšić okupio tako svoje ministre za izlet u Tuzlanski kanton, pa se s kompletnom Vladom preko Karaule uputio - autobusom. "Kada smo išli u Goražde, išli su svi ministri, znate, petnaest ili dvadeset vozila, pa se stvori kolona i to, normalno, ljude iritira", objasnio je premijer. "S druge strane, autobus je puno ekonomičniji i efikasniji. I mogu vam reći da smo u ova dva-tri sata, koliko smo putovali, uradili dosta stvari."

Što su točno uradili u dva-tri sata u autobusu, premijer nije rekao, ali vjerujem da se obavilo posla za cijelu fiskalnu godinu. Podsjetilo me to na onu ratnu anegdotu - pričao mi Kožo da mu pričao Šahin da mu je ispričao Hodža - kad je Alija Izetbegović u Mostaru pitao komandanta Prve mostarske brigade Midhata Hujdura što im sve treba, a legendarni Hujka odgovorio da im treba svega, i pušaka, i municije, i minobacača, i topova, i granata. Alija onda rekao da mu sve to lijepo zapiše, ali kad je komandant Hujka krenuo pisati, stao mu jedan iz brigade tresti i ruku i tefter. "Šta to bolan radiš?", zaprepastio se Alija. "Ma ne sekirajte se, predsjedniče", umirio ga ovaj. "Hujka je prije rata bio kondukter u Autoprevozu, ne umije vam on pisat drugačije."

Tako se nekako, svoji na svome, moraju u autobusu osjećati i gospoda ministri, sve go predratni kokuz iz javnog saobraćaja. Drndaju se ministri, tresu i zapisuju u teftere, netko se sjetio da Vlada izda Konjuhu garancije za kredit kod Razvojne banke, lijepo oni tako zapričali, našla se odnekud i neka pohovana piletina i neko mlako pivo, sprijeda se, znate kako već ide, par njih sjatilo oko Branke Đurić pa prodaje mangupske folove, straga krenula pjesma, "u tunelu usred mraka", zaboravilo se do Kladnja i tko se, i što se, i gdje se uopće, pa kad se sat kasnije autobus našao pred Živinicama, povikao Ismet Trumić vozaču: "Majstore, ima izać!"

- Đe ćeš ti? - pogledao ga zgranuto premijer.

- Kako đe?, ja stigo kući.

- Halo, Ismete! - zamahao premijer zbunjenom Trumiću pred očima. - Ti si sad ba sekretar Vlade!

Izašli su tako članovi Vlade u Tuzli razdragani i veseli kao školska ekskurzija, samo se mahmurni ministar kulture Salmir Kaplan, kažu svjedoci, otresao mrmoreći sebi u bradu, "ja Audija i govana!"

Eto, kad već spomenuh - da se ne udaljim previše od teme - kad je nedavno GRAS-ov kontrolor u tramvaju na liniji broj 3 Ilidža - Baščaršija otkrio među sjedištima pravo pravcato ljudsko govno, nadigla se cijela sarajevska čaršija, tjednima su se kolumnisti iživljavali s nesretnim govnom, sve lamentirajući nad socijalnom slikom Bosne, u kojoj se gradskim saobraćajem voze samo govna, i naričući nad rudimentarnom bosanskom kulturom javnog saobraćaja, i javnog prostora uopće.

A samo mjesec dana kasnije međugradski autobus na liniji Sarajevo - Tuzla pun ministara, pa nikom ništa!

I još se premijer Nikšić hvali kako su mu "iz službe" rekli da se tom ekskurzijom uštedjelo tri-četiri hiljade maraka. Tanje demagogije - da sad ne ponavljam opet iste glagole i imenice - odavno nismo čuli. Osim ukoliko nakon saznanja "iz službe", federalna Vlada ne rasproda svih onih hiljadu službenih automobila, koliko ih po nedavnoj inventuri ima u voznom parku, i ne kupi pet-šest autobusa. Mada bi, koliko se bave ostatkom Federacije, slobodno mogli kupiti i tramvaj Ilidža - Baščaršija. Em im ne treba dalje, em su kontrolori iz "trojke" već navikli.

Dok je premijer Nikšić, uostalom, razdragan od ekskurzije objašnjavao novinarima spektakularne rezultate svog programa štednje, nitko nije ni primijetio kako je tiho, za autobusom, u Tuzlu stigao i premijerov službeni "passat". A u njemu premijerov vozač i - sad ćete reći da sam izmislio, a nisam - premijerov sako, košulja i kravata! Ne može, jasno, premijer obilaziti tuzlanske fabrike kao kakva fukara bez kravate, i još autobusom. Pa ispalo kao u pjesmi Dragiše Penjina o zlatnim danima boemskog Šapca, znate onu - "kad je deda lumpovao/na tri šora i dva smera/vozili su štap i šešir/dva posebna fijakera". Ili, kako bi to spjevao Dragiša da je živ, "Kad je Nermin lumpovao/sa budžetskim rebalansom/poslo sako limuzinom/a on pošo Centrotransom".

Koja je pak točno ušteda kad se ministri voze javnim saobraćajem, a njihova odijela i kravate tajnim službenim automobilima, vama - naravno - nije jasno, ali to je zato što se ne razumijete ni u liberalnu ekonomiju, ni u koncept javnog saobraćaja i tajne potrošnje. Dobro, ne razumijem ni ja, dosta je to sve zajedno komplicirano, ali znam da završava tako da vi pojedete govno, a nitko ništa ne uštedi.

Važno je jedino - to ste valjda shvatili - da se pare okreću.

Boris Dežulović, Oslobođenje