Svaki put kada neku bosansku pojavu sagledam bez ironije, dođe mi da se ubijem iste minute. Da bih preživio vlastitu domovinu, moram joj se smijati i zato ću, ako se čudo ne dogodi, nastaviti pisati taj, kako ga je Boro Dežulović nazvao, magikomični realizam”, obećao je prije dvije godine sarajevski pisac Emir Imamović Pirke u razgovoru za Slobodnu. Obećanje je i ispunio, objavivši prije mjesec dana roman “Tajna Doline piramida” s podnaslovom “u potrazi za dokazima da su u BiH živjela inteligentna bića”. Urnebesno duhovita knjiga, kao i Imamovićev prvijenac “Jel netko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince?”, ponovno glavninu zapleta crpi iz nevjerojatnih, nadrealnih bespuća bosanske zbiljnosti.

Pirke, otkud taj perfekt u podnaslovu? Ne žive li i danas u Bosni inteligentna bića?

– Žive, naravno. Evo je u pripremi prvi jubilarni sabor razumnih, a organizacijski odbor je za tu priliku zakupio kiosk u kojem će se okupiti učesnici. No, kako čujem, razmišlja se o nekom manjem prostoru, čisto da se izbjegne efekt praznine. Na saboru će biti usvojeno niz važnih deklaracija, a javnost će dobiti nekoliko krucijalnih poruka, kao što je, recimo, ona da otimačina miliona državnih para nije snalažljivost nego lopovluk, da komšija ili susjed nije pokretna meta, a da njegova nepokretna imovina ne služi kao čvrsto gorivo, da to što osamdeset posto stanovništva nema marke u džepu nije posljedica poskupljenja barela nafte na svjetskom tržištu, nego građanskog biranja gangstera u vlast, da, jednostavno, nije normalno da u Sarajevu litar ulja košta više nego u Berlinu i da deset kilometara autoputa za deset godina mogu napraviti djeca u školama za učenike s posebnim potrebama, a ne vlada neke regije ili države... Da je ovaj svijet moguće presložiti, Bosna bi danas graničila sa Čadom, Liberijom i ostalim veleposlanstvima pakla na zemlji, i to najviše zbog njenih građana koji svakoga dana u svakom pogledu nazaduju: moralno, materijalno i kako god je moguće. Ja, inače, za sabor spremam izlaganje o tome da je i drug Staljin imao dobrih ideja. Poput one da ne može svačiji glas na izborima vrijediti isto. Nije li poražavajuće da se, recimo, glas Danisa Tanovića, Faruka Borića, genijalnog fra Mile Babića ili Bojana Bajića broji kao i glas onih što blijedo gledaju kada im se spomene internet, ali zato dožive orgazam čim u šake uzmu motku sa zastavom na vrhu? Znaš... nekada sam još i vjerovao da tihu, razumnu većinu, terorizira glasna, primitivna manjina. Više nisam siguran u to. Razumnih je, izgleda, u mojoj nesretnoj zemlji, manje nego vaterpolista. I još su, da zlo bude veće, vrsta u izumiranju.

Jesi li i u drugom romanu morao izmišljati detalje koji će radnji, preslikanoj iz stvarnosti, ublažiti apsurdnost i učiniti je suvislijom, uvjerljivijom?

– Joj jarane... Kako neću izmišljati? Pa prvi saradnik Semira Osmanagića, inače njegov otac, davno je predložio da se problem magle u sarajevskoj kotlini riješi postavljanjem velikih ventilatora na Trebević!? Dakle, čim opadne vidljivost – raspuhuj. Njih dvojica danas tvr menu trag prapisma prailira u prapiramidalnoj BiH. Inače, u Visokom u ovom trenutku živi makar tri hiljade ili četiri tisuće Rasima. To je, naime, uobičajeno ime u ovim krajevima. Zapravo, čim neko krene tražiti piramide u Bosni, moraš, ako ćeš pričati o tome, dodati malo normalnog, da čitatelj ne pomisli da si na LSD-ju. Ja sam najviše radio na likovima koji žive u Dolini piramida, a u njih ne vjeruju. Takvih, naime, fali. Ali zato ne fali ludosti. Uostalom, podnaslov knjige je izvučen iz novinskog feljtona u kojem je – i to u Oslobođenju! – ali bez zajebancije pisano o tome kako se nekakve ultraljubičaste zrake sijeku nad energetskim poljima i da su kamene kugle po Bosni drevne trafostanice... Bolje da stanem: trebalo bi mi barem 50 kartica da nabrojim dokumentarne dijelove romana. Zapravo, svaki trag razuma, plod je mašte autora, to jest mene. I to je najtragičnije. Jebo ti zemlju u kojoj je i moj glas – glas razuma!

Čuo sam tri teorije o porijeklu bosanskih piramida: jedna kaže da su ih podigli Asteci, druga kaže da ih je napravio izumrli narod Sevdal Inka, a treća da je za sve zaslužno pleme Raja. Kojoj si od njih osobno najskloniji?

– Možda onoj da je izgradnja piramida ideja poglavice Hajvanho... On je, prema predanjima, bio jači čak i od Mirka Filipovića – skorog posjetitelja Visokog i velikog znalca arheologije – pa se stoka koja može potegnuti u bosanskom jeziku naziva hajvanima. Kamen za kose strane donošen je iz udaljenih krajeva, koji se danas zato i zovu Kosovo. Prvo je bila namjera koristiti brački kamen, ali su radnici iz Bosne oboljeli ispitujući mu kvalitetu, što je i korijen imena Bola na Braču. Jadransko more je, naravno, nekada bilo jaransko, dok se prailirska verzija kina zvala knino, a najpoznatije, multipleks reklo bi se, bilo je, logično, u današnjem Kninu... U knjizi ima dio sjajnog teksta iz belgijskog Der Standarda, na čijem se kraju kaže da za izgradnju piramide nije potrebna nikakva izgubljena civilizacija nego skupina odlučnih (piram)idiota. Izgleda da fakat jeste... Samo što kod nas nije riječ o jednoj, nego o četiri piramide!

Kakva je trenutna situacija? U Hrvatskoj je dojam da je početna euforija oko visočkih piramida ipak osjetno splasnula, kao i na kraju tvoje knjige.

– Nedavno je u dnevnim novinama objavljen budžet, da li grada ili Kantona Sarajevo, ne sjećam se. Tamo fino piše da će u narednoj godini Fondaciji Bosanska piramida sunca biti uplaćeno 150.000 maraka, odnosno, a prema važećem kursu, malo više od pola miliona kuna. Istovremeno, roditelji teško bolesne djece mole da se telefonskim pozivima koji koštaju jednu marku skupi stotinjak hiljada maraka za spas mališana oboljelih o leukemije ili karcinoma. Na prilazu Visokom, pak, stoji putokaz koji usmjerava ka važnom starom gradu Visoki, nekadašnjoj utvrdi bosanskih kraljeva, ali i prema iskopinama “piramida” oko njega... Semir Osmanagić u prime timeu na Federalnoj televiziji ima emisiju snimanu diljem svijeta u kojoj objašnjava da tajnu nastanka Machu Picchua rješavaju posteri koje prodaju tamošnji trgovci suvenirima, samo ih treba gledati naopako. Misli se na postere, ne na trgovce. Istina je da se malo stalo, imali smo za promjenu političku krizu, ali se prije nje na Visočicu popelo pola državnog vodstva i bivši visoki predstavnik. Također, kako ističe rok trajanja prevare, sve je više bivših učesnika u otkopavanju koji potvrđuju ono što se znalo: da je jedina bh-piramida ona koja se po licenci obitelji Merlić-Ogresta emitira na televiziji.

Kakve su u Bosni reakcije na roman?

– Za sada sjajne. Svim mojim prijateljima se sviđa. Nije to ni tako malo... Ja sam druželjubivo biće. Zagovornici postojanja piramida šute. Do kada će, ne zna se. Možda zauvijek. Ne bih rekao da im je čitanje blisko. Da jeste, ne bi otkopavali brda – onako. Ne sumnjam da će biti nezadovoljnih – knjiga je tek stigla u BiH – ali me zaista nije briga. Glupo je sekirati se zbog onih koji misle da je moja knjiga protiv piramida. Kako biti protiv nečega čega nema?

Što ćeš učiniti ako se za koju godinu pokaže da je Amer Trampo iz knjige, odnosno Semir Osmanagić iz stvarnosti, ipak bio u pravu?

– Izvini na pitanju, ali da li si ti normalan? Možda bi se, ipak, trebao pregledati...

Razgovarao Renato Baretić, a objavljeno u nedjeljnoj Slobodnoj Dalmaciji ...