Pjesnika Abdulaha Sidrana nije potrebno posebno predstavljati, jer rijetki su oni koji za njega ne znaju. Sidran je pjesnik, pisac, scenarist, novinar, a povrh svega – dobri duh Sarajeva. Pri dolasku u njegov stan, jedan sarajevski taksist objasnio mi je: "Sidran ti je duša od čovjeka. Gledam ga neki dan kako šeta kroz čaršiju, cijela je Bosna u njemu. Kao da se Bosna prošetala niz Ferhadiju". Na ovom mjestu veliki pjesnik govori o mistificiranom sarajevskom duhu, o poeziji, samovanju, novovjekom fašizmu, jeziku i diktaturi površnosti. 

Prije nekog vremena preselili ste iz Sarajeva u Goražde i danas vodite jedan potpuno drugačiji, samotniji život nego ranije. Siti ste javnog života? 

– Stvari su u principu mnogo jednostavnije nego što naša priroda može dokučiti. Ima u Goethea jedna genijalna misao: stvari su toliko jednostavne da se jezikom ne daju izraziti. Kažem tu rečenicu jer želim reći da ništa ne treba komplicirati. U prirodi svakog čovjeka koji je ikad počeo mislit' – a tko je počeo jednom mislit' onda nije znao ni prestat' – sasvim je prirodna potreba da u filozofskom smislu radi nad svojom dušom i u tom smislu deset hiljada godina postoji prakticiranje osamljivanja. Ljudi odu u pećine, dobiju božju poruku... Ja se ponosim, a to činim ima četiri godine, da živim u jednoj vrsti monaštva, u islamu su to bili derviši. Doduše, meni je to nedokučivo i ja nemam takvu snagu. Ovdje ću odati hvalu genijalnom muzičaru, kompozitoru i pjesniku Leonardu Cohenu, koji je napunivši 60 godina kazao – ja sam ovaj svijet ispitao, nedostaje mi još, pa je deset i više godina proveo u budističkom samostanu. Sad zamislite ako jedan takav genijalan muzičar i pjevač baci od sebe sve što je slava, pozornica, taština, novac i obavi tako desetogodišnje samovanje, pa iziđe s novom pločom koja je bolja od svih prethodnih, što je teško u takvom poslu. Ponosim se ako ima mrva sličnosti u tom, a vama kazujem kako to nije ništa tajnovito, nego prirodno. Ne možemo krepati k'o stoka, moramo se do zadnjeg daha boriti da prepoznamo svjetlo. Nekakvo, negdje mora biti, pa bolje u takvoj borbi krepati i ako ga ne ugledamo, nego odustati, predati se, utopiti se u ovo što je naopako. 

Vaš švedski prevoditelj jednom prilikom je rekao: "Dobri duh Abdulaha Sidrana lebdi nad Miljackom". Međutim, vi kao da ste se utopili u bosansku depresiju i autizam.

– Djelovati se može i iz samoće. Međutim, onda je pitanje što si otišao u samoću, ako se truješ gomilom novina, ako ja moram u tom svom dervišluku, u tom svom monaštvu u selu pored Goražda, ako moram, a moram po prethodnim ovisnostima, imati satelitsku antenu, pa kad mi nije dovoljno kvalitetnih vijesti da mogu na CNN-u pogledati više. Ja sam iz Goražda surađivao i s televizijama i s novinama, što znači da u ovdašnjim uvjetima, a odnose se na cijeli balkanski prostor, nije moguće ili ne znam u kojim promilima postoji mogućnost da se netko apsolutno izolira. Ima jedan veliki pjesnik, i to baš veliki pjesnik, na prste jedne ili dviju ruku bi se moglo nabrojati takvih veličina kakva je on. Čudesna pjesnička sudbina – Hrvat, rođen u Zagori, a cijeli život je proveo u Beogradu. I kako su krenuli, vratio se u svoj zavičaj i sad tamo živi. Zove se Petar Gudelj. Poeziju njegovu tko zna, mora znati da ima posla s velikim pjesnikom. A ove naše političke traume i pretumbacije napravile su od jedne takve veličine nepostojeću osobu i nepostojeće pjesništvo. Zašto? Ovi ga ovamo, kvalificirani Hrvati, ne žele jer je proveo život u Beogradu. Beograd ga ne želi, dosta ga je trpio pedeset godina, što će im. A upozoravam, pogledajte njegove pjesme. Evo javno ga pozdravljam i njemu se divim. Za razliku od moga monaštva to je istinsko monaštvo, njemu nije važno hoće li imati ovu ili onu vrstu alkohola, gdje ja biram. Ne zanima ga to. On živi o onom suncu, kamenu, travki, na materinom mjestu, gdje ga je mater rodila. Njega smatram pravim čovjekom. Ponosim se što ga poznajem i što poznajem tako lijepu poeziju. 

Što kažete danas za Sarajevo? Na prostoru bivše Jugoslavije postoji mit o sarajevskom duhu, ali kad dođete u taj grad ne možete ne primijetiti bijedu, depresiju. Postoji li još uvijek taj mistificirani duh? 

– Evo vidite, ja sad već desetak sekundi šutim. Možda sam desetinu puta pisao i govorio, svjedočio svoje apsolutno uvjerenje da sarajevski duh mora preživjeti i da je preživio. Govorio sam o tome kako je ozbiljno ranjen. On se sad u nekom stanju, koje nije komatozno pojavljuje, u nekakvim pervertiranim oblicima, ali opet je to ništa drugo nego sarajevski duh. Jer to što se događa u Sarajevu, od 1992. godine na ovamo, događalo se u njegovih petsto godina barem pedeset puta. Promjene stanovništva, pretumbacije, dođe, pohara, obije, sprži da kuće ne bude ni jedne, a ono se opet nekako... I opet to budu ljudi – Sarajlije, Sarajevo i tako. Sliči mi na fašizam govoriti – mi smo ovo, ono..., jer ista smo govna, svi i svugdje. Ali sarajevski duh se sigurno obnavlja. Stanovništvo se promijeni, a ona manjina nadvlada svojim duhom i svi oni novodošavši poprime to, dobije se nova kombinacija i duh preživljava. Tko bi objasnio čudo BiH kinematografije poslije rata. Otkud, kako? Tup, tup, tup, jedan drugi, treći, peti redatelj, više ne znam ni nabrojati koliko ih je po svijetu pokupilo filmska priznanja. Otkud? Od toga. A u korijenu svih stvari, po mom davnašnjem razmišljanju, osjećanju i – vidite sad neobične riječi – osjećavanju tih stvari, radi se o tome da je gemištanje, jer Bosna je granica između toga i toga, to svako zna, da gemištanje, spajanje, miješanje rezultira uvijek kvalitetnijim od onog što je bilo u ovim poslovima. Te priče ne volim, zato jer liče na ono što nije dobro, ali, recimo, imam dva primjera: dvojica najduhovitijih i natalentiranijih mlađih Bosanaca jesu ovaj što piše dobre tekstove i za njih radi melodije, zove se Zlatan Fazlić, a nešto stariji od njega je genijalni Đuro. Zanimljiva stvar, obojica su iz sarajevskog mješovitog braka. U jednoga je otac Srbin, u drugoga Hrvat, a u obojice je majka muslimanka. Ne tvrdim, ama takva vrsta i tolika genijalnost i duhovitost ne izlazi iz nečega što je u svojoj kući usko krojeno, što je samo sebe gledalo: nemoj 'nako, nego deder samo ovako. U istoriji književnosti postoji milijun takvih primjera: Miloš Crnjanski vrijedi za velikog pisca, i jest veliki pisac, ali nitko nema razloga da se sjeti onoga čega se ja sad moram sjetit – da je on završio katoličke škole. Time se dobiva neka kombinacija. Pa Skender Kulenović, završio je Isusovačku gimnaziju u Travniku, i da poentiram: moj Miljenko Jergović, evo tata mu stanuje 30 metara od mene, veliki svjetski pisac, sve je sabrao što je ovuda protutnjalo. Ne samo bosansko-muslimansko, ne samo vlasitito bosansko-katoličko, nego sve živo. Pa i to je ilustracija koja bi mogla ići u prilog tome da je sarajevski duh neuništiv, pa ga neće uništititi ni ovo što se događa zadnjih deset godina. I moram reći, to je sad moja p'janska – slobodno to stavi – nego meni je žao što ja to neću vidjeti. 

Prije dvadeset godina plasirali ste metaforu kuće koja se ruši. Može li Bosna stati danas u tu metaforu?

– U pitanju je sadržan jedan nesretni paradoks Bosne. Nikad se za nju u svijetu nije čulo ni znalo ni po čemu, neg' po kvalitetnim pojedincima, talentima u slikarstvu, filmu, sportu, košarci, šahu, muzici. Uistinu je to postalo na taj način rastureno i uništeno da više niti jedno pitanje ovdje ne može krenuti iz svoga prirodnog staništa, kulture, sporta ili ne znam čega, a da neminovno ne završi u provaliji političkog pitanja. Utoliko je vaše pitanje tačno, a moj odgovor može biti i netočan. Nisam optimist, trudim se da da budem optimist i nema sekunde, ni trenutka, ni minute, ni u snu ni na javi, a da u mojoj glavi ne odjekuje neka melodija. To znači da su neki najdublji slojevi moga bića, kozmičko-religijsko-metafizički – optimistični. Međutim, ovo što je fizički čovjek i šta dokuči svojim mozgom: ne mogu biti i nisam optimist. Ne vidim ni da postoji dovoljno unutarnjih snaga niti neke specijalne međunarodne političke volje, pa ni sile koja bi bila potrebna da se Bosna obnovi. Šta zapravo znači imati Bosnu ovakvu kakva jest? Po novinama pišu ozbiljni komentatori – virtualna država Bosna i Hercegovina, a praktično Republika Srpska nije virtualna. A ona jeste virtualna u pravno-političkom smislu, tako da je to jedna paklena pozicija. S time samo imam jednu vrstu i jedan način da opet iskopam sebi put k nekakvom nadanju, a to je ovo: kažem sam sebi, kad bi tebi bilo Avdo 20, a ne 60 godina, možda bi ti skroz drugačije razmišlj'o. Jer onaj s dvadeset ima šansu dizati ustanak, makar i oružani. Revoluciju, promjenu. A ima i vrijeme pred sobom, pa može iščekati da se evolutivnim putem Bosna vrati svojoj prirodi, svojoj normali. Ali onaj tko ima 60 godina ne može se nadati da će on to živ dočekati. Možda i otuda kod mene preteže osjećaj pesimizma. 

Nedavno ste upozorili da je na cijelom našem prostoru zavladala "diktatura površnosti". Ako je uistinu riječ o "diktaturi površnosti", kako objašnjavate pojavu nove bosanske književnosti i kinematografije?

– Oštri su uvjeti. Znaš ono, kad udariš kamenom o kamen – dođe vatra. Što se tiče površnosti, kakav će biti nego površan onaj tko je jučer bio konobar, a danas je potpredsjednik kantona. A što se tiče nove bosanske književnosti, raduje me taj termin. Ja tvrdim kako u Sarajevu, samom Sarajevu, a ima Bosne još mnogo i izvan Sarajeva, u ovoj deceniji postoji više dobrih proznih pisaca nego u cijeloj Francuskoj. Nikad nitko neće čuti za pripovjedača Hajrudina Ramadana, a da ga ima jedna Francuska – mi bi ga kupovali kao Paola Coelha. Je'l se tako zvao? Brkam ga s jednim bokserom. Valja'l mi ova? 

Što mislite kad će nestati ove mržnje kojom je okovana Bosna i Hercegovina?

– Termin mržnja ja u ovom kontekstu ne prihvaćam. Stvari ne kreću od mržnje. Kad bi ona bila konstanta, mit bi trajao po dvije godine, a po pedeset godina bio bi rat. Dakle, ne radi se o mržnji, nego o neznanju, neobrazovanju, neukosti na koju lako dolazi manipulacija političkih elita. Ratovi na našim prostorima su dogovoreni ratovi. Mene ovdje od neki dan smatraju muslimanskim nacionalistom zato što tako tvrdim. Dogovoreni ratovi u kojima je ovaj bošnjačko-muslimanski narod bio neki nevažan, kako su pisali još prije pedeset godina. Ne postoji mržnja jer ona ne može biti kao konstanta prisutna u ljudskom biću. Postoje strahovi; to su kategorije s kojima možeš napraviti što god hoćeš. Mi smo svi koji smo bili građani Jugoslavije u svakom njenom dijelu mogli spavati na livadi, a da ne strahujemo za živu glavu. Sad ni u svojoj kući nisi miran i nemaš miran san. Ja tek sad mogu imati osjećanje mržnje, kad su mi uradili to što su mi uradili. Sad stvarno mrzim sve, ja ne znam koga da..., pokaži mi ikog koga volim! (smijeh) Kako ću ga voljet'? 

U Bosni i Hercegovini postoje mnoga bolna pitanja, a jedno od najbolnijih je jezik. 

– Naučno gledano, svakom ozbiljnom čovjeku, lingvistu – stvar je jasna. Jezik kojim govore četiri južnoslavenska naroda jest jedan jezik. Do ovih klanja zvali smo ga srpsko-hrvatski jezik, po imenima dva najbrojnija naroda. Nisu se osjećali ugroženo ni bosanski muslimani, ni Crnogorci. Jer narodi ne postoje, to molim te izgubi iz pameti – postoji samo onaj tko s njima radi šta on hoće kad imadne onoliko vlasti koliko može. Skrenuh ja. Jezik je, dakle, u naučnom smislu jedan, a građansko i političko pravo svakog od tih naroda jest da ga zove svojim imenom. Kako bi bosanski muslimani sad mogli svoj jezik nazivati srpskim ili hrvatskim? Nit' je to, nit' je to. Ja sebe smatram ekspertom za tu materiju. Srpski jezik, srpska jezička praksa nije marila mnogo: nek ulaze tuđice i bilo šta, ali opet se znalo da ne vole – h, jer h je specifičnost bosanskih muslimana i srednjebosankog govora. Pokojni Krleža je Beli na grob stavio – neka ti je lahka.... U tom h leži smisao. Ne bi to bilo to kad bi tamo stajalo – laka. Oni koji upravljaju razvojem hrvatskog jezika, s druge strane, teže apsolutnoj diferenciji. Ako je u Srba hljeb, mi ćemo kruh, a tko upotrijebi "hljeb", nema kruha. Sve vrijeme, pedeset godina koje ja pamtim, svojstvo bosanskih ljudi, pa onda bosanskog jezika je da hoće oboje. Meni treba oboje i naš narod koristi oboje. Narod u Bosni se ne želi ničeg odricati, ni hljeba ni kruha. Naš jezik je bogatiji ako ima i ovo i ono. Ovo zagrebačko – to je stvar politike. Beograd hoće da nametne, ovaj hoće da se obrani.... Jezik je uvijek sredstvo kojim se žele postići određeni politički ciljevi. Ovdje u Bosni postoji nešto što je goli, sušti fašizam, a to je da djeca idu u različita odjeljenja jer ih žele uvjerirti da ne govore istim jezikom kao druga djeca. Ako ima teža riječ od fažizam, za to ću upotrijebiti i težu. Na nekim dijelovima u srednjoj Bosni i dijelu Hercegovine HDZ dosljedno provodi separatističku politiku. Čak su u Stocu odvojili toliko da ni dom zdravlja nije zajednički. Kad mi jedni drugima ne bi razumjeli jezika, ja bih bio na njihovoj strani, ali ovdje se radi o drilanju djece da uče jezik koji sam ja nazvao tuđmanovskim. To je jezik kojeg nema, koji se izmišlja da bi se postigli uglavnom naopaki ciljevi, što nikom ne može biti ni drago ni dobro. Nas danas optužuju da smo izmislili jezik i tjeraju nas da ga zovemo bošnjačkim. Kažu – jezik se imenuje po narodu koji njime govori. Ja mislim da to nije tako, jezik se imenuje kako mu se trefilo. Bosanski jezik je bosanski. 

Znam da je Kusturica za vas najbolnije pitanje. Ipak, budući da ste zajedno stekli svjetsku slavu, moram vas pitati što danas mislite o njemu? 

– Uh, njegov talent je toliki.... Volim ga i nek' mu je najsretnije sve što ga u životu čeka. Teška je to priča, sine. Onaj tko bi sve znao, a takvih nema, mog'o bi tri hiljade stranica napisati pokušavajući to tumačiti. Od mene nek' bude dovoljno: često ga sanjam, nikad ga ne sanjam da su događaji ovi, nakon '92. godine, nego sve tamo nešto, svađamo se, pričamo. Eto, završeno.

Najveći broj ljudi poznaje vas po vašim sjajnim scenarijima. Ipak, budući da ste vi prije svega pjesnik, zanima me koga biste izdvojili kao najvećeg BiH pjesnika? 

– Teško mi je to reći. Veliki je, recimo, Izet Sarajelić, ali ako bi pjesništvo bilo to što je Izet pisao ja to nikad ne bih pisao. Toliko je to različito i drugačije. To su različiti svemiri. Divno je što postoje stotine hljada ljudi koji vole Izeta Sarajlića i smatraju ga najvećim oduvijek i zauvijek. Međutim, to ti je kao Jesenjin, da ne vrijeđamo ni ovog ni onog, postoje pjesnici koji pripadaju čitalačkom ukusu mladosti. Ja sam sve Jesenjine znao napamet i Izeta kompletno. Međutim, ako se govori o ozbiljnoj poeziji, ako pjesništvo uopće smijemo uzeti kao neki ozbiljan pos'o, vjerovatno sam ja najveći. Ali jebe me činjenica, kojoj se radujem i ponosim se time, što je Mak Dizdar tolika veličina da teorijski uopće nije moguće ni za hiljadu ni za pet hiljada godina da netko iz ovog naroda to dosegne. Zašto? Zato što je u Makovom talentu Bog spojio i ono što je talent lirskog pjesništva i ono što je povijesna sudbina, usud cijelog jednog naroda na Balkanu. Dakle, stećak i poruka sa stećka i Makova lirska duša sastavljeni su u preveliku poeziju. Mak je tvorac ove države! Postoje i takvi pjesnici, kao Taraš Ševčenko, kao Prešern. Na taj način je Mak neusporediv. Sve što se događa pedeset mjesta ispod Makove veličine – to ti ja kontrolišem, za sada.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Ovaj razgovor objavljen je i u Novom listu