Nakon dolaska s Prištinskog filmskog festivala, Pjer Žalica je bio spreman na odgovore ovdašnjim novinarima. U društvu svoje supruge i glumice iz filma Jasne Žalice predstavio se publici u Studentskom centru na otvaranju Festivala.

Čini mi se da vaš film u prvom dijelu ima Sidran-Kusturičinu poetiku, odnosno da se na neki način može okarakterizirati kao hard Kusturica?
- Mislim da je to bilo izvan kontrole mojih primisli, mojih svjesnih odluka. Ponosan sam na to što proističem i nastavljam tradiciju jedne kinematografije koju jako volim i za koju mislim da je vrlo dobra, a ta je kinematografija starija i od Kusturice. Ona vuče korijene tamo od Tome Janića i "Crnih bisera", pa preko Hajrudina Šibe Krvavca i Mirze Idrizovića, zatim samog Kusturice i Ademira Kenovića, potom Ćire Mandića, sve do najnovijih filmova koje rade ljudi moje studentske generacije, poput Srđana Vuletića i Danisa Tanovića. Recimo, Vuletićev film "Ljetio u zlatnoj dolini" potpuno je različit od moga, međutim, na neki način osjećate da oba dolaze iz istog prostora i istog duhovnog određenja, koje možemo nazvati tužni humor, a koje utječe na stil. U svakom slučaju, sretan sam s takvim poređenjima, premda bi o Kusturici mogli govoriti u drugom kontekstu.
Što mislite sada, kada je prošlo osam godina od kraja rata, o Kusturici i njegovim političkim stavovima?
- U principu nikada nisam htio odgovarati na to pitanje, jer ono u sebi sadrži dva pitanja: što mislim o Kusturici kao čovjeku iz povijesti filma i što mislim o njemu kao suvremeniku i sugrađaninu. Na prvo bih odgovorio da sam vrlo sretan i ponosan što sam rastao u umjetničkom okruženju tako genijalnog redatelja, kojeg i danas vrlo cijenim i mislim da pravi odlične filmove. Na drugo pitanje neću odgovoriti, jer bih to učinio na način koji nije za štampu.
Je li BiH kinematografija dobila uzlet nakon uspjeha Danisa Tanovića?
- Uspjesi i služe tome da se dobije neki uzlet. Često me pitaju da li na mene te Zlatne palme i Oscari djeluju frustrirajuće, jer smo stvarno u toj nekoj maloj filmskoj komuni u BiH uspjeli napraviti puno toga. No, na mene to ne djeluje frustrirajuće, nego motivirajuće, jer se čovjek lijepo osjeća u uspješnoj sredini. I što je još važnije, ljudi koji se bave pragmatičnijim poslovima nego što je naš, teško razumiju stvari dok ih ne vide zorno, tako da je pomoć ili razumijevanje nekih društveno-političkih organa mnogo izrazitija poslije Danisovih nagrada. U nas je opredjeljenje filmaša da ne traže više od 20 posto od države, jer se naša kinematografija prepoznaje kao koprodukcijska, a ne državna. Mislimo da je u kreativnome smislu to mnogo bolje.
Je li vaš film dobio i negativne kritike?
- Još ne. Strane kritike, koje sam vidio u dosta velikom broju, prilično su slične ovdašnjima, tako da nemam iskustvo negativne kritike. Drago mi je da film dobija dobre kritike, ali ne bih bio posebno isfrustriran i da nije tako, to je posve normalno.
Je li već bio u distribuciji u Bosni?
- S obzirom da smo u konkurenciji za Oscara, morali smo imati sedam dana distribucije. Film se vrtio u ponoćnom terminu u Sarajevu, ali čak 14 dana, jer su karte bile rasprodane i po pet dana unaprijed. To me još više od dobrih kritika uvjerava da nije loš. Jer, svi gledaju film, a ja vidim niz grešaka: možete mi reći pet do deset stvari koje u njemu ne valjaju, a ja vam mogu nabrojiti njih 50!
Diklić je upravo maestralan, kako ste uspjeli u tome da se stalno trese?
- To je bila njegova ideja. Rekao mi je kako misli da čovjek pod takvim psihičkim opterećenjem mora imati neki fizički izraz, poput Parkinsona. Bio sam siguran da je to nemoguće izvesti, ali sam iz poštovanja prema starijem kolegi rekao da ćemo prvih par dana snimati i jednu i drugu varijantu, računajući da ću već nakon prvog dana zaključiti da to ne funkcionira. Međutim, na moju sreću, već poslije prvog dana više nismo snimali varijantu u kojoj se ne trese, jer je postalo jasno da će to moći uraditi.
Koji su vam planovi, ako nije prerano za to pitanje?
- Mislim da svaki redatelj, još u trenutku dok snima, ima u glavi nešto što bi volio raditi. I ja sam prije dvije godine imao ideju za jednu priču, za koju mi se sada čini da je izgledna realizacija, a vjerojatno će se zvati "Bajram na Brooklynu". To je priča o jednom Bosancu u New Yorku nakon 11. septembra, koja bi ponovno o ozbiljnim stvarima govorila na duhovit način, a pišu je moj brat i Aleksandar Hemon.