Stari taksisti odlaze u raj

Odnedavno na zagrebačkim ulicama vlada specifična napetost, a ima čak i fizičkih obračuna, između dviju poslovnih supkultura – starih i novih taksista. Stare taksiste možete prepoznati po tome što besposleni, u kolonama stoje na svojim stajalištima i bijesno gledaju nove taksiste, koji su stalno u pogonu, jer su neusporedivo jeftiniji. Sve dosad Zagreb je imao jedan od najskupljih taksija u Europi, cijene je postavljalo jedino taksi udruženje koje je blokiralo svaku konkurenciju, da bi, evo, dvadesetak godina nakon pada socijalizma na ulici nastupio zakon tržišta. Nisam uopće obožavatelj principa tržišta, naročito kad ga se, u ovim vremenima, uvodi i tamo gdje nikako ne bi trebao vladati (zdravstvo, školstvo…), no situacija s taksijima je ideološki paradoksalna, puna takoreći historijskih nesporazuma od kojih se sastoji tranzicija.

Stigli su privatnici, a s njima i dotjerano, učtivo taksističko roblje

Stari taksisti i njihov monopol na uslugu, naime, potječe još iz socijalizma, a zanimljivo je pritom da su jedan od zadnjih relikata starog sustava upravo taksisti, koji su još u socijalizmu bili „privatnici“. Prisjetimo se: kako je privatni biznis u socijalizmu bio ograničen na sitne aktivnosti, tako je taksist bio rijedak lik „poduzetnika“, na neki način stranac u sustavu, individualac, sam svoj gazda. On se, kao privatnik, otvoreno divio kapitalizmu i njemačkim automobilima koje je ponosno vozio kao zapadnjački free-lancer, a ne kao obični radnik iz „udruženog rada“, koji ima šefa, radničke savjete i partiju u poduzeću. Socijalistički taksist sve je to s podsmjehom prezirao - ta on je čovjek Zapada, on je noćna ptica, on je u kontaktu s elitom koja se vozi taksijem, sa strancima, s glamurom i podzemljem, pomalo kao lik iz američkog filma...

Tako su socijalistički taksisti navikli sebe doživljavati kao malo bolje od drugih, ali su, naravno, uvijek zaboravljali da tu sliku o sebi duguju upravo specifičnostima socijalizma i da je u kapitalizmu taksist samo puki vozač, često siromah ili imigrant

Kao „privatnici“, taksisti su, štoviše, u velikoj većini prezirali socijalizam – vidjeli su sebe kao njegove protivnike, te im nikako nije moglo pasti na pamet da su možda oni sami, takvi kakvi jesu, njegov proizvod. Bezbroj puta sam ih čuo kako se s pravedničkim gnjevom obračunavaju sa socijalizmom, te su se i godinama nakon promjene sistema tužili na ostatke socijalizma, smatrajući da su ti ostaci one grbe na putu koje ometaju naš tranzicijski kapitalizam da „stvarno profunkcionira“ („kao u Njemačkoj“). Naš kapitalistički razvoj, većinom su smatrali taksisti – a nisu u tome usamljeni – ne može se zahuktati dok se ne riješimo svih tih socijalističkih balasta koji su naše socijalno i mentalno prokletstvo. Pritom su, kako rekoh, u Zagrebu – i u drugim hrvatskim gradovima – taksi udruženja držali monopol i sprečavali svaku konkurenciju da uđe na tržište.

Dok su obični radnici odavno na tržištu, stari „privatnici“ i antisocijalistički prvoborci su se zdušno, i čak dva desetljeća uspješno, borili protiv tržišta. Nije li to zanimljiv zbroj paradoksa? Ima li sistema u ovom ludilu? Možda ima, utoliko što se tu nazire da je tržište više sudbina običnih radnika nego samih privatnika. Radnici nemaju kako, a privatnici će rado izvrdavati tržište ako mogu, vezujući svoje firme uz poslove s državom, ili stvarajući monopolističke pozicije poput Microsofta. No, stari taksisti su se ipak precijenili – nisu oni ni Bill Gates, ni krupni bankari pa da bi dizajnirali svijet po logici svog interesa, a drugima prodavali „objektivne“ zakone natjecanja.

Sad su se, dakle, stari taksisti sreli sa svojim snovima. Kapitalizam je napokon ušao i u njihovu ulicu, pa negdašnji gordi privatnici - koji su se nekad osjećali kao malo bolji od drugih, te su zadržali i takve cijene - sad stoje parkirani na stajalištima i gledaju bijesno nove, jeftine taksiste. Ovi, pak, jeftini taksisti više nisu samostalni privatnici nego voze za jednog velikog gazdu, poduzetnika koji ima više stotina taksija, te naprosto zapošljava vozače.

Ovi novi taksisti drže se posve drukčije od starih privatnika. Vidi se da nikad nisu pomislili da je voziti taksi nešto posebno. Nema kod njih nikakve gordosti, ne sjede u taksiju kao gazde, ne govore dubokim glasovima, nemaju brkove, ne mršte se, ne komentiraju politiku kao da su njezini akteri, uslužni su kao obični, skromni šoferi. Većinom su to mladi ljudi koji su bili na burzi rada. To su obični radnici, taksisti-proleteri. Stari taksisti-privatnici sad šokirano gledaju taksiste-proletere kao da su ugledali sebe u nekom dorian-gray zrcalu. Čini se da ih nitko ne žali i da nitko nije na njihovoj strani.

Robert Perišić

Lupiga.Com via http://www.maribor2012.info