Predstavljam Novi svjetski poredak - tu sam da vam pomognem

Prošlog mjeseca dva su značajna događaja obilježila svijet socijaldemokratskih stranaka. U Švedskoj, 19. studenog, socijaldemokratska stranka teško je poražena na izborima. Dobila je 30,9 posto glasova, što je najgori rezultat od 1914. godine. Od 1932. godine ona je upravljala zemljom 80 posto vremena, a ovo je prvi put od tada da je stranka desnog centra pobijedila na ponovljenim izborima. Da poraz socijaldemokrata bude veći, u švedski parlament po prvi put je ušla radikalno desno usmjerena antiimigrantska stranka.

Marqvis Childs - Švedska: srednji put

Zašto je to toliko dramatično? Godine 1936. Marqvis Childs napisao je čuvenu knjigu pod naslovom - "Švedska: srednji put". Njome je Švedsku pod socijaldemokratskim režimom predstavio kao čestit i djelotvoran srednji put između dva ekstrema koja predstavljaju SAD i SSSR. Švedska je bila zemlja koja je efikasno kombinirala egalitarnu redistribuciju sa unutarnjom demokratskom politikom. Švedska je bila, barem od 1930-ih godina, svjetsko uzorno dijete socijaldemokracije, njena istinski uspješna priča. Izgledalo je da će tako i ostati, sve donedavno. To uzorno dijete više ne postoji.

U međuvremenu, u Velikoj Britaniji, 25. listopada, Ed Miliband iz pozadine se probija u laburistički politički vrh:  pobjeđuje u vodstvu Laburističke stranke. Pod Tony Blairom laburisti su bili angažirani u radikalnoj ponovnoj izgradnji stranke, pod sloganom - »novi laburisti«. Blair je dokazivao da stranka također treba njegovati srednji put – put ne između kapitalizma i komunizma, već između onog što je bio socijaldemokratski program nacionalizacije ključnih sektora gospodarstva i neobuzdane dominacije tržišta. Ovo je bio sasvim različit srednji put u odnosu na put Švedske 1930-ih godina i poslije.

Ed MIliband - vođa britanskih laburista

Laburistička stranka izabrala je Eda Milibanda, a ne njegovog starijeg brata Davida Milibanda, ključnog suradnika Tony Blaira, što je protumačeno, kako u Velikoj Britaniji tako i drugdje, kao odustajanje od Blairovih zamisli i vraćanje nečemu što je više »socijaldemokratska« (više švedska?) Laburistička stranka. Štoviše, u prvom govoru na konferenciji laburista Ed Miliband je odstupio od svog dokazivanja »centrističke« pozicije. Ipak, svoje ranije izjave povezao je s aluzijama na značaj  »pravednosti« i »solidarnosti«. Rekao je: »Mi moramo odbaciti staro mišljenje i ustati zbog onih koji vjeruju više u život nego u propadanje«.

Što ova dva izbora govore o budućnosti socijaldemokracije? Socijaldemokracija – kao pokret i kao ideologija – konvencionalno je (a vjerovatno i korektno) vođena prema »revizionizmu« Eduarda Bernsteina, iz kasnih godina devetnaestog stoljeća u Njemačkoj. Bernstein je u suštini dokazivao da, kada jednom steknu univerzalno pravo glasa (pod tim on podrazumijeva pravo glasa muškaraca), »radnici« mogu koristiti izbore za pobjedu svoje stranke - Socijaldemokratske partije (SPD) - i preuzeti vlast. Kada jednom stekne parlamentarnu vlast, smatrao je, SPD može »ozakoniti« socijalizam. I zbog toga, zaključuje on, pričati o ustanku kao načinu preuzimanja vlasti beskorisno je, čak i glupo.

Eduard Bernstein

Što je to Bernstein definirao kao socijalizam na mnogo načina je nejasno, ali je, u to vrijeme, i dalje izgledalo da uključuje nacionalizaciju ključnih sektora gospodarstva. Povijest socijaldemokracije kao pokreta od tada je bila kretanje, sporo ali neprekidno, od radikalne politike do vrlo centrističke orijentacije.

Stranke su odbacile svoj teorijski internacionalizam 1914. godine, okupljajući se u podršku svojih vlada za vrijeme Prvog svjetskog rata. Poslije Drugog svjetskog rata, socijaldemokratske stranke su se u hladnom ratu protiv SSSR-a svrstale uz SAD. A 1959. godine, na svojoj Bad Godesberg konferenciji, njemački SPD je službeno potpuno odbacio marksizam. Ova stranka tad je poručila da je »od stranke radničke klase, Socijaldemokratska partija postala stranka naroda«.

SPD-ova država blagostanja je mrtva

Ono za što su se njemački SPD i druge socijaldemokratske stranke u to vrijeme zalagale bio je socijalni kompromis nazvan »država blagostanja«. U tom cilju, u razdoblju velike ekspanzije svjetske ekonomije - 1950-ih i 1960-ih godina - to je sasvim uspješno funkcioniralo. U to vrijeme opstajao je i »pokret«, u smislu da su socijaldemokratske stranke raspolagale aktivnom podrškom i odanošću vrlo velikog broja ljudi u svojim zemljama.

Kad je, međutim, svjetska ekonomija ušla u dugu stagnaciju, koja je počela 1970-ih godina, a svijet ušao u razdoblje kojim dominira neoliberalna »globalizacija«, socijaldemokratske partije počele su se mijenjati. Napustile su inzistiranje na državi blagostanja i postale zastupnici mekše verzije primata tržišta. O tome je riječ i kad su u pitanju Blairovi »novi laburisti«. Švedska stranka odolijevala je ovoj promjeni duže od ostalih, da bi na kraju također podlegla.

Posljedica ovog bila je ta da je socijaldemokratska stranka prestala biti »pokret« koji može privući odanost i podršku velikog broja ljudi. Postala je glasački stroj kojem nedostaje strast ranijih godina. Međutim, ako socijaldemokratska stranka više nije pokret, ona je i dalje kulturna preferenca. Glasači i dalje žele da uživati prednosti države blagostanja. Oni redovito protestiraju kad gube neka od svojih prava iz ranijih razdoblja, što se danas, već uobičajeno, događa.

Solidarnost je mrtva?

Konačno, još koja riječ o ulasku jake desnice, antiimigrantske stranke u švedski parlament. Socijaldemokrati nikad nisu bile bitnije zainteresirani za prava etničkih i drugih »manjina« – još manje za prava imigranata. Socijaldemokratske stranke težile su biti stranke etničke većine u svakoj zemlji. Kad su uvidjele da se - strancima zahvaljujući - smanjuju plaće domicilnih radnika i broj zaposlenih, odlučile su braniti svoj "teritorij" od stranih radnika. Solidarnost i internacionalizam bili su slogani koji su korišteni isključivo kad na vidiku nije bilo konkurencije. S ovim pitanjem Švedska se nije ozbiljno suočila sve donedavno, a kad se suočila, shhvatila je da se dio socijaldemokratskih glasača jednostavno okrenuo jakoj desnici. Ima li, dakle, socijaldemokracija budućnost? Kao kulturna preferenca, da; kao pokret - ne.

Immanuel Wallerstein (Republika)