Poštovani čitatelji, u trenutku kada pred sobom imate ovaj izvještaj – koji je, stjecajem neugodnih tehničkih okolnosti, pisan u utorak – neizvjesno je da li je poslanik u Gradskome vijeću Splita Boško Knezović još uvijek među živima. Šanse da je dotični gradski vijećnik u međuvremenu umro u najgorem su slučaju fifti-fifti, a u najboljem također.

To toliko deprimira vašeg izvjestitelja da ne zna treba li ispred Knezovićeva imena koristiti skraćenicu pok. ili neku drugu (trebaju li, uostalom, novine biti aktualne u vremenskoj perspektivi novinara ili čitatelja?), pa je odlučio ne koristiti ni jednu.
Istini za volju, najrazumnije bi bilo ne pisati tekst, nego sačekati da „događaje potvrdi život“, kako se to zgodno kaže, makar u događaje spadala i smrt, ali tu novinar ima nevolju s vremenskom perspektivom urednika.

Nekoliko dana prije nego što ovaj izvještaj nastaje, elem, naš
ugledni sugrađanin i poslanik završio je na hitnome prijemu u splitskoj Kliničkoj bolnici na Firulama s teškim moždanim udarom. Pouzdani izvori govore da mu je stanje dramatično, da se ne budi iz nesvijesti i da se liječnici krajnjim naporima bore za njegov život. U manje od godinu dana otkako je kao izabrani HDZ-ov vijećnik prebjegao u Hrvatsku građansku stranku (HGS) gradonačelnika Željka Keruma, trenutačni pacijent imao je čak dva moždana udara, a inače je ozbiljan srčani bolesnik.

„Baš sad se naša razbolit, jebemu mliko materino...“ neslužbeno je, prema našim izvorima, izjavio gradonačelnik Kerum, imajući u vidu zamršenu političku situaciju i moguću blokadu gradske vlasti. "Da naš Boško, koji inače nema veze s mozgom, treći put dobije moždani udar, e to ne da mi je sumnjivo, nego smrdi do neba...“ neslužbeno je gradonačelniku Kerumu uzvratio njegov zamjenik Jure Šundov (inače i njegov kum, te direktor jedne od njegovih tvrtki), imajući u vidu isto što i nadređeni.

Povijest bolesti vijećnika Boška Knezovića – koji je, kao što rekosmo, možda već mrtav, a možda i nije – u najkraćim je crtama sljedeća:

Prošloga tjedna grupa studenata Umjetničke akademije upriličila je pred zgradom u kojoj stoluje gradska vlast performans pod naslovom „Političari ne vide i ne čuju“, tako što su djevojke i mladići kravatama zavezali oči i mirno „promatrali“ instituciju. Onda je dotrčao razjareni dogradonačelnik Šundov, razvezao im poveze s očiju, uputio im više glasnih psovki spominjući kurac, pizdu, mater i druge izraze koje nije dolično navoditi u ovakvom izvještaju, te na koncu razbio videokameru s kojom su studenti snimali svoj umjetnički čin. Sutradan, službeno je izjavio kako nije ni znao da mladi provokatori izvode performans, nego su „to mogli biti i teroristi“.

Na sljedećoj sjednici Gradskoga vijeća delegati iz redova opozicije htjeli su otvoriti raspravu o osebujnom odnosu dogradonačelnika Šundova prema slobodnom umjetničkom stvaralaštvu, ali im je predsjednica Vijeća Nevenka Bečić – inače i Kerumova sestra, te financijska direktorica njegova poslovnog carstva – riječima koje u ovom izvještaju nećemo citirati kazala da odjebu.

Uvrijeđeni delegati napustili su sjednicu, po prvi put u otporu Kerumovoj vlasti ujedinili su se članovi HDZ-a i SDP-a, što ovoga u regularnim okolnostima ne bi naročito uzbudilo, no Vijeće nije moglo nastaviti s radom jer je nedostajao glas za minimalnu natpolovičnu većinu – vijećnik Knezović, avaj, nije bio nazočan. Vijećnik Knezović nalazio se (i još se uvijek nalazi) u bolnici u kritičnome stanju. Još gore od toga: ne izađe li vijećnik Knezović živ iz medicinske ustanove na Firulama, njegov mandat pripast će HDZ-u (odakle je još relativno zdravi Knezović nakon izbora bio prebjegao), a kako su se HDZ i SDP nenadano slizali, stranka Željka Keruma mogla bi ostati bez većine u gradskom parlamentu i izgubiti polugu koja jamči apsolutnu vlast u Splitu.

Gradonačelnik, osupnut bijesom i trgovačkim zanosom, poručio je preko novinara kako su političari, općenito govoreći, obična korumpirana govna koja su upropastila ovu zemlju, te da on, konkretno govoreći, „vijećnike može kupiti na milijun načina“ i tako iskoristiti prednosti koje, načelno govoreći, pruža demokratski politički sustav. Ipak, iza te prividne odlučnosti stoji i poneko dublje, takoreći egzistencijalno pitanje. Na primjer: Ako kupiš vijećnika, jesi li kupio i njegov život?

- Baš sad se naša razbolit, jebemu mliko materino... - neslužbeno ponavlja Željko Kerum pred najbližim suradnicima.

- Možda smo mu malo dali kad je prilazijo u nas? – glasno razmišlja dogradonačelnik Šundov. – Znaš kako naš svit reče: ko ne plati kurbu, platiće likara.

- Likara, tako je! – naglo poskoči gradonačelnik, a zatim se okreće prema predsjednici Gradskog vijeća koja sjedi u tamnosmeđem kožnom trosjedu i pincetom čupka dlačice iz nosa. – Nevenka, odma trči u bolnicu!

- Šta ću u bolnici? – zbunjena je gospođa Bečić.

- Kako šta ćeš?! – odlučan je muški član obitelji. – Odnićeš likaru pršut, kristalnu vazu i kuverticu s petsto eura, ka šta je i red! I poruči da mi Boška pod hitno izliče! Neka ga skrpaju kako god znaju, samo da mi se pojavi na idućoj sjednici Gradskog vijeća!

- Pa moždani je to, čoviče, ne ide to tako lako... – zdvojna je sestra.

Ne mora Boško niti moć govorit – presiječe je brat – još bolje da ne može. Samo nek bude sposoban dignit ruku kad mu se reče. Šta je to teško?

- A kojem likaru da se javim? – pita predsjednica Vijeća.

- Opet ona! – iznervirano širi ruke Kerum. – Pa neće valjda gradonačelnik Splita davat mito nekakvom doktorčiću pizdunčiću! Nosi to šefu bolnice, razumi se!

- Šefu bolnice? Uuuuu... zajeb! – lupa se po čelu gospođa Bečić.

- Uuuuu... zajeb! – lupa se po čelu gospodin Šundov.

Čitatelj je možda već pogodio, a možda i nije: ravnatelj Kliničkoga bolničkog centra u Splitu, dr. Dujomir Marasović, istodobno je i predsjednik splitskoga ogranka Hrvatske demokratske zajednice, ljuti politički protivnik Keruma i njegove stranke. Svakako ne osoba kojoj bi se isplatilo odnijeti pršut, kristal i  petsto eura, te za uzvrat očekivati odgovorno ponašanje.

Navedeni podatak otvara nove dvojbe oko teške – i možda neizlječive – bolesti nesretnoga gradskog poslanika. To da vijećnik Knezović, koji prema neslužbenoj tvrdnji dogradonačelnika Šundova nema veze s mozgom, tri puta doživi moždani udar u razmjerno kratkom razdoblju, a da je kroz to vrijeme ravnatelj bolnice ujedno i šef stranke iz koje je pacijent sramno pobjegao, vjerojatno kupljen za odgovarajuću deviznu svotu od strane gradonačelnika Keruma, sve je to malo, je li...

- Što ako su mu za prethodnih moždanih udara u bolnici davali pogrešne lijekove? Što ako terapija ne odgovara dijagnozi? Što ako dijagnoza ne odgovara simptomima? Što ako su umjesto mozga, pod izlikom da ga ne mogu naći, pacijentu medikamentima tretirali gušteraču ili nadbubrežnu žlijezdu? Hoće li vijećnik Boško Knezović, ako u zadnjem naletu ne preživi, umrijeti prirodnom smrću ili će ista biti izazvana umjetnim putem?

Vaš izvjestitelj, kao pobornik objektivnog novinarstva, nesklon jeftinome senzacionalizmu, o tome ne želi špekulirati, ali bilježi da o rečenome predmetu uvelike špekuliraju odgovorne osobe u izvršnoj gradskoj vlasti. Prvog čovjeka k tome zaskaču najcrnje misli - „Kakva smo mi to kurčeva vlast ako je ne triba rušit državnim nego moždanim udarom?!“ – koje krajnjim naporima volje zadržava za sebe.

- Aj ti sad kupi vijećnika HDZ-a, a da ga Marasović ne smakne! – neslužbeno škrguće zubima dogradonačelnik Šundov.

- Dobro su se kadrovski naoružali, jeba ih pas – neslužbeno dodaje gradonačelnik Kerum. – Nu ih, Marasović do Marasovića, Hebrang do Hebranga, Mengele do Mengelea... A šta ja imam? Pivače!

Tjeskobni gradonačelnik potom kruži po sobi, mlatara rukama i grozničavo tumači najbližim suradnicima kako je Dujomir Marasović, kao tipično političarsko govno, u nerazrješivome sukobu interesa: kao šefu HDZ-a u interesu mu je da se vladajuća gradska koalicija raspadne, a kao liječnik bi morao spašavati Knezovićev život i tako održati vladajuću koaliciju. Na trenutak izgleda kao da će u gradonačelnikovu kabinetu bljesnuti ideja da bi se u konkretnome slučaju za Kerumovu stvar moglo pridobiti Hipokrata, no s tim u vezi javljaju se dva problema:

a) nitko od nazočnih nije čuo za Hipokrata i

b) kako potkupiti čovjeka koji je umro prije par tisuća godina?

Nositelj vlasti zastaje, prkosno diže bradu i izriče konačnu odluku:

- Nema druge nego kupit cilu bolnicu!

Najbliži suradnici gledaju ga zatravljeno.

- Nema šanse! – očajnički zaskviči financijska direktorica. – Preinvestirani smo, čoviče, četri hotela su nam pod hipotekama, dužni smo ka Grčka, a još će ti i žena uzet po trgovačkog lanca jer si onoj đikači napravija dite. Nema šanse!

- Kupujemo bolnicu i gotovo! – kategoričan je gradonačelnik. – Skupa s osobljem i pacijentima! Neće mene niko zajebavat!

- E jebiga, tako moš kupit i cili Split – dobacuje gospodin Šundov.

- A šta ja drugo govorim? – uzvraća gospodin Kerum.

Viktor Ivančić (Dani, 1. listopad 2010.)