Natjecali se Rambo, Batman i Milan Bandić tko će istjerati zmaja iz špilje. Uđe prvo Rambo i nakon jednosatne borbe iziđe sav izranjavan, te kaže: „Ne vrijedi, zmaj je prejak“. Potom u špilju uđe Betman i dva sata se zadrži unutra, a onda teško ozlijeđen iziđe i reče: „Zmaju ne može niko ništa“! Uđe, zatim, Milan Bandić, a nakon pet sekundi iz špilje istrči zmaj vičući: „Koja seljačina“ i pobjegne što dalje!

„Junak“ ovog vica je umjesto Bandića mogao biti, primjerice, i Željko Kerum, novi splitski gradonačelnik. Pobjeda navedene dvojice na lokalnim izborima u dva najveća hrvatska grada pokazuje, između ostalog, i intelektualno-mentalni sklop velikog broja ljudi u tim sredinama. To je, svakako, posljedica i, kako ističu neki sociolozi, „totalne provincijalizacije“ Zagreba i Splita u posljednjih dvadesetak godina. Pobjedi Bandića i Keruma su u velikoj mjeri „kumovali“ glasači HDZ-a, stranke kojoj apsolutno odgovaraju takvi likovi na gradonačelničkoj poziciji. Interesantno je da je popularnost navedene dvojice rasla što su više imali ispada i afera.

U ovaj „fenomen“, svakako, možemo „ubrojiti“ i to što HDZ, sa svim svojim nepodopštinama kojima je Hrvatsku „uneredio“ i doveo pred bankrot, konstantno pobjeđuje na izborima u Lijepoj našoj. Mazohističko glas(ov)anje velikog broja hrvatskih građana za one koji su ih ojadili pokazatelj je iracionalnosti i „šizofrenosti“ hrvatskog društva. Žalosno je da niti druge stranke nisu ništa bolje, a četverogodišnje upravljanje državom od strane koalicije predvođene SDP-om pokazalo je totalnu nesposobnost i te političke „opcije“.

Jedina prava oporba HDZ-ovoj vladavini u „Tuđmanovo vrijeme“ su, kako je to svojevremeno isticao Slaven Letica, bili Bad Blue Boysi. Protiv postupaka sadašnje vladajuće „oligarhije“ su se, pak, (po)bunili jedino srednjoškolci i studenti. Ostali se „dižu na ustanak“ tek protiv zabrane pušenja ili (nešto ranije) protiv (prometnog) zakona o „0,0 promila“. Masovniji „bunt“ („obezglavljenih“) radnika je teško očekivati jer su sindikati „potkupljivi“ i „posvađani“. Mnogi umirovljenici, koji su posebno ugrožena „vrsta“, i tako uvijek na izborima daju glas HDZ-u, bez obzira što je ta stranka najodgovornija za njihovo teško stanje. Zbog svega toga se Ivo Sanader može komotno bahatiti. To što je Vlada s njim na čelu – totalno nesposobna, a ministri u najmanju ruku tragikomični, ne “proizvodi“ nikakve posljedice.

Obrazovna struktura stanovništva u Hrvatskoj (prema posljednjem popisu) ne daje razloga za optimizam. Velik je problem, inače, i to što mnogi žive iznad svojih mogućnosti zadužujući se poput države, čiji je dug toliki da ga je teško (u brojkama) i napisati, a kamoli vratiti. Dr. Ivo nas, pak, uvjerava kako je zaduživanje zapravo veliki uspjeh (njegove politike)! Dužnički balon se, tako, napuhava (preko svake mjere) dok ne pukne, a onda…

No, koga je u ovoj državi uopće briga što će biti sutra. Ulice i kafići u svim mjestima su uvijek (pre)puni u radno vrijeme, što strani gosti u čuđenju znaju prokomentirati kako se „u Hrvatskoj očito dobro živi iako niko ništa ne radi“. Prenapučenost većih gradova (pogotovo Zagreba) je posebno pogodovala građevinskom „lobiju“ (koji je sasvim sigurno u sprezi s rukovodećim gradskim strukturama) jer je imao kupce skupih stanova i tako enormnu zaradu. U toj poplavi „betonizacije“ (masovne gradnje) nagrđeni su, na žalost, i najljepši gradski predjeli. U Zagrebu su tako, na primjer, „devastirani“ Jarun i podsljemenska zona, a sve to je eskaliralo upravo za vrijeme vladavine Milana Bandića, koji je unatoč, a možda i zahvaljujući svemu tome, pobijedio i na ovim posljednjim izborima.

Što zaključiti na kraju nego, po onoj pomalo „otrcanoj“ ali istinitoj izreci – kako svaki narod apsolutno zaslužuje vlast kakvu ima, kao i situaciju u kojoj se nalazi.