Hvala Bogu na Željku Kerumu jer on je, čast iznimkama, neumivena slika hrvatske politike, društva, odnosno države. Aktualni splitski gradonačelnik dovoljno je primitivan da naglas, javno izgovori ono što mnogi hrvatski političari i novobogataši misle o svojim biračima/podanicima i dovoljno neuk i bahat da ne vidi potrebu sakriti dealove koje u ime grada sklapa sa svojim najboljim prijateljima.

Jedite govna, idite u pizdu materinu, ja sam ovdi šef, urla u novinarsko pero splitski primitivac zakićen zvonom ovna predvodnika, a svjetina mu plješće: »Dobro im je reka', dobro im je reka'!« Zato su ga i izabrali: da okonča vladavinu licemjerja i autentičnim jezikom ulice povede Split u (goru) budućnost. Nema veze što će primitivni poteštat napuniti svoje i džepove svojih prijatelja, jer većina hrvatskih birača nema ništa protiv snalažljivaca, sve dok postoji makar blijeda nada da će se i sami ogrebati za koju kunu. Kakvi su birači, takva je i politika. Kakva je politika, takva je i država.

Milane, daj sto kuna

Uzmimo za drugi primjer zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića, još jednog obožavatelja direktnih nagodbi, dijamantnog prstenja i skupih satova. S gaćama na štapu jučer je stigao u metropolu, skupio tri godine radnog staža u Ledu, a onda se dao u politiku. Danas je ponosni vlasnik višemilijunskog nekretninskog bogatstva i glavni junak desetaka kaznenih prijava, Državnom odvjetništvu podnesenih, ali nikad procesuiranih. Kamo god krene, za njim plaze deseci milijunskih afera, ali rijetko će se naći tko da ga o tome nešto priupita. Milane, daj sto kuna, žicaju birači na ulici, a Bandić spremno poseže u džep i dariva nevoljnike, koji potom hodaju unaokolo gradom i trube da Zagreb nikad nije imao boljega gradonačelnika. Nitko od njega ne očekuje da uljudi ovu primitivnu sredinu, koja ustrajno tvrdi da je Zagreb najljepši grad na svijetu, čak i kad ga relevantne europske studije svrstaju na zadnje mjesto u Europi po kulturnim dostignućima te kvaliteti infrastrukture i obrazovanja. Zahvaljujući Milanu Bandiću, svih ovih godina u Zagrebu mogli smo naučiti samo da je čovjek/birač jeftina i kvarna roba te da je cijena mozga od dvije marke za kilo uvelike pretjerana. U takvim okolnostima, zagrebačkim u ovom slučaju, sjajno uspijevaju otrovne biljke na svim društvenim razinama.

Sjajno je naučio lekciju

Sa sportske valja izdvojiti neurotičnog Zdravka Mamića, stripera na čelu neprofitne udruge građana iz Maksimirske 128. Ovaj primitivni novobogataški izdanak mlade hrvatske demokracije sjajno je naučio lekciju političkih vrhova, pa se iz dana u dan neizmjerno kune u ljubav prema Dinamu i domovini, a istovremeno puni džepove prodajom najboljih igrača, prisiljenih na ugovore u čijim aneksima je i odredba doživotnog davanja na konto imenovanog parazita. Dok Mamić strasno razvaljuje Dinamo, izvjesni poduzetnik Tomislav Horvatinčić u sprezi s gradskom vlašću s istom takvom strašću nasrće na jedan od centralnih donjogradskih blokova, sve u korist Zagreba, sve u korist domovine. Po Cvjetnom trgu on se šepuri kao paun u svom dvorištu i ne libi se za novine izjaviti da su se građani na izborima izjasnili za njegov projekt.

Ja sam ovdi šef

Glas za Bandića, otrkiva on, glas je za pauna Horvatinčića, a nama samo ostaje naslutiti koju je cijenu Tomica morao platiti da bi se prišljamčio zagrebačkom gradonačelniku. Ako je u Splitu i Zagrebu vlast ovakva, možemo samo zamisliti kakva je u Gospiću, Virovitici, Omišu, Vinkovcima i drugim mjestima gdje ne postoji minimum kontrolnih mehanizama. U ovim mjestima na djelu je strahovlada, a svaki disonantan ton plaća se otkazom i svakodnevnim ugnjetavanjem.

– Jedite govna, idite u p... materinu, ja sam ovdi šef, poručuje nam javno Željko Kerum, a isto nam misle predsjednici općina, gradonačelnici, državni tajnici, ministri... Svi oni uživljeni su u svoju povijesnu ulogu, a krasi ih neutaživa glad za materijalnim probitkom na račun domovine u koju se svakom prilikom zaklinju. Hrvatski birač davno je prozreo ovu igru, ali on ne vidi potrebu pobuniti se, čak ni kad mu se javno poruči da jede govna, nego pita: »A gdje se ja ugrađujem?« Zatim trči sa dva svjedoka u prvi nadležni ured, da se upiše u lažne branitelje ili zove svog istaknutog rodijaka da mu zaposli dijete u državnoj upravi ili tuče gosta iz Italije koji naivno traži račun u zemlji Akradiji, gdje nitko nikom račune odavno ne polaže.

Objavljeno 16. kolovoza 2009. godine u Novom listu