Opet ste bili na Interliberu?

(gleda u pod)

Jesam.

Pa zašto?

(sliježe ramenima, kašljuca, pripaljuje cigaretu)

Ne znam. Kažem sebi – ove godine nećeš ići i doista, pokušavam se držati podalje, ali onda, ni sam ne znam kako, nađem se u sedmici koja tutnji preko Save. Mah, pomislim shvativši gdje se nalazim, idem samo malo do Novog Zagreba, nije to ništa. Kao, posjetit ću prijatelje koji žive u Sopotu…

Ali ne odete kod prijatelja?

(opet gleda u pod kao da se tamo prikazuje najnoviji nastavak serije 'Žica')

Ne.

Nego gdje?

Hah, imate pravo jednom pogađati. Pa jasno, završim na Interliberu.

Čekajte da raščistimo nešto: vama je odlično poznato da je to jedan od najdepresivnijih sajmova knjige u cijeloj regiji?

Pričajte mi malo o tome.

Pa što radite onda tamo? Kako izgleda jedan vaš uobičajen posjet Interliberu?

(baca do pola popušenu cigaretu i odmah nervozno pripaljuje drugu)

Razgledavam knjige u paviljonu broj 5, onda pojedem jednu debrecinku sa senfom, popijem pivo, ispušim dvije-tri cigarete i onda uđem u paviljon broj 6 gdje opet razgledavam knjige po štandovima i sve tako.

Kupujete li knjige?

(svejednako pogleda prikovanog za pod kima glavom)

Nešto kupim, a nešto mi daju džabe i tako…

Objasnite našim čitateljima zašto bi vam netko davao knjige tek tako, na lijepe oči?

Poznajem mnoge izdavače, urednike i autore, a i sam pomalo, ovaj, i sam pišem, pa poneku knjigu dobijem džabalesku. Ponekad to čine samo da vas navuku.

Pišete ili i objavljujete?

(vrlo tiho, gotovo nečujno)

I jedno i drugo. Pišem i objavljujem.

Ali Interliber posjećujete kao običan građanin?

Da, da, odlazim tamo kao civilno lice.

Ne biste li ipak, kao pisac, morali imati nekakav ironijski odmak prema Interliberu?

Znam da bih morao, ali, kako da kažem, ja volim dolaziti na Interliber i to je naprosto jače od mene. Borim se protiv toga koliko mogu, godinama, no teško je, preslab sam još uvijek. Očigledno.

Što vam kaže žena kad vas vidi sa svim tim knjigama koje poput hrčka dovlačite kući?

Najgore je ovih dana u studenom, za vrijeme sajma, prijeti mi da će jednog dana sve te knjige pobacati u smeće ili će ona sama otići i nikada se više neće vratiti, kaže da želi živjeti kao sav normalan svijet, a ne okružena hrpama bezvrijednog papira, pokušava mi pomoći, razgovaramo. Teško je, ali i ja bih imao strpljenja s njom kada bi ona imala slične probleme.

Čime se gospođa bavi, ako nije tajna?

Profesorica je hrvatskog u jednoj zagrebačkoj gimnaziji.

Razumijem. I za kraj, što biste mogli poručiti onima koji su se tek susreli ili će se možda susresti s ovim problemom?

(duboki uzdah)

Važno je da samima sebi ne zaniječete ono što se realno događa. U početku svi smo mi mislili, heh, nema ništa loše u tome ponekad otići na Interliber, mogu prestati kad god hoću jer kontroliram stvar. Ali vrlo brzo to sranje kontrolira vas, živite od studenog do studenog i uvijek trpi obitelj, bliski ljudi. Za roditelje je najvažnije da na vrijeme prepoznaju problem. Uhvatili ste dijete da posjećuje Interliber? Zainteresirajte ga za nešto drugo, ima toliko toga: sportske aktivnosti, izlasci van preko vikenda, računalne igrice, dobar reality show na televiziji. Sajam knjiga nije rješenje. Nije nikada bio i nikada to neće biti.

razgovarao: Fulvio B. (10.11.2011)

Lupiga.Com via Booksa

FOTO: Novi list