OTVORENO, PRESS KLUB

Zbog Hloverke Novak-Srzić jedan je novinar “Novog lista” – ime mu je bilo Latković, Roman Latković – prije 15 godina morao pobjeći u SAD. Nakon jednog teksta u kojemu se Latković očešao o predsjednika Tuđmana, uslijedila je gadna i, čak i za ona vremena, ne sasvim uobičajena odmazda. Usred nacionalnog TV Dnevnika objavljeno je, naime, da se “radi o prizivu političkog kaosa, koji u nekoj novoj povijesnoj provaliji može značiti smrt hrvatske države i naroda”. Što znači – inače dozlaboga kičerski sročena – formulacija o “smrti hrvatske države i naroda”? Ništa drugo do optužbu za prizivanje genocida. Nakon HTV-ove fetve uslijedile su prijetnje smrću i Latković više nije mogao opstati u Hrvatskoj. Dobio je politički azil u SAD-u, zemlji koja takav status ne izdaje bez gadne nevolje.

Deset godina kasnije, jedan će čovjek napisati: “Bez obzira na sve, Hloverka Novak-Srzić i dalje je ugledna, uvažena i… na poseban novčani način motivirana novinarka. Roman Latković, koji je nakon ‘redakcijskog komentara HRT-a’ koji su tako sugestivno artikulirale usnice Hloverke Novak-Srzić, dobio u vrlo kratkom vremenu nekoliko stotina prijetnji smrću, bio je prisiljen, spašavajući goli život, zatražiti i dobiti politički azil u Sjedinjenim Državama.” Ime autora ovih redaka je Branko Mijić.

Danas, pet godina nakon što je napisao te rečenice, on je jedan od četvero glavnih gostiju u emisiji “Otvoreno press klub”, koju vodi “žena sugestivnih usnica” i notorno višedesetljetno ruglo hrvatskih medija, Hloverka Novak-Srzić. Bio bi red pitati je, ako se već raspravlja o mrljama na kolektivnoj savjesti, za taj krimen. To je iskustvo još vrlo svježe, dokumenti postoje, a svjedoci pamte. Ali ne, Romana Latkovića – je li se uopće tako zvao? – pokrila je plava trava zaborava. Za Hrvatsku, “Novi list” i kolege taj čovjek – čija sudbina ima neke dodirne točke sa Salmanom Rushdieom – očito više ne postoji. Adios, amigo.

U EUROPI

Autor emisije Geert Mak – glasoviti nizozemski putopisac – nalazi se pred jednim austrijskim grobom. Na grobu prepoznajemo imena: Alois i Klara, i prezime Hitler. To su Hitlerovi tata i mama. Njihov grob pažljivo je uređen, na njemu je cvijeće i autora zanima tko su ljudi koji ga uređuju. Nakon nekog vremena, grobu prilazi dvoje ljudi. To su Adolfovi rođaci u prvom koljenu, koji ne žele davati izjave. Vjerojatno se srame, ali to ne znamo…

Austrija, to je ono što saznajemo, jer ovdje je riječ o prvorazrednom refleksivnom putopisu, ima podijeljeno osjećanje srama u svezi dotičnoga. O njemu se previše ne uči u školama, ali pojedini antifašisti – poput žene koja Bečom razvodi strane turiste – svima koji ih žele slušati pripovijedaju svaki detalj iz Führerove biografije. “Vidite”, pokazuje gospođa Hitlerov portret Marije i malog Isusa, “Marijino uho je previsoko postavljeno, a Isusovo prenisko. On je bio jako loš i netalentiran slikar.” Takvi entuzijasti antifašizma svjedoče o monstruoznoj politici vođe Trećeg Reicha. Međutim, ta politika ima i danas tihe ali ne baš malobrojne sljedbenike, ne samo u Austriji, nego i južnije.

PETI DAN

U prilogu o hapšenju Josipa Boljkovca novinarka Helena Krmpotić, pozivajući se na Wikipediju – koju obično citiraju pametni i knjiški ljudi – navodi kako je Staljin ubio između tri i 60 milijuna ljudi, dok je broj Hitlerovih žrtava bio višestruko manji. Unatoč tome, kako vidimo u prilogu, ipak postoje neki, poput Slavka Goldsteina, kojima su neke žrtve simpatičnije, a neke manje simpatične. Simpatičnije su mu Hitlerove žrtve, iako je taj bio manji zločinac, a manje simpatične one komunističke.

Fraza “sve su žrtve iste” godinama se izriče kao legitimacijska točka u svakoj mogućoj raspravi na tu temu, prerastajući u ideologem koji iskrivljuje realnost i praktički onemogućuje svaku daljnju raspravu. Ako su sve žrtve iste, zašto se svim počiniteljima nije sudilo? To je onda neka nepravda koja vapi za političkim i pravosudnim popravljanjem stanja. Međutim, niti se sudilo, niti će se suditi: s dosta visokom dozom sigurnosti možemo pretpostaviti da će slučaj Boljkovac biti prvi i zadnji te vrste u Hrvatskoj. Sve nevine žrtve jesu iste, ali odnos prema mehanizmima koji su ih proizveli nije. Zapadna je politička tradicija nakon Drugog svjetskog rata – jednako kao i komunistička! – žrtve koje je proizvela u obračunu s nacizmom jednostavno pomela pod tepih. Žrtve Dresdena, Hamburga, Hirošime, Nagasakija, žrtve odmazde prema petenovcima, komemorirale su se više ili manje javno, ali procesi protiv naredbodavaca nisu pokretani upravo zato što se stvari nisu izjednačavale. Smatralo se – prešutno – da je radikalno Zlo koje im je prethodilo samo odredilo koordinate vlastitog, totalnog uništenja i time de facto preuzelo krivnju za sve.

Izabravši konclogore, u kojima je uništavao cijeli jedan narod, židovski (i ne samo njega, nego i Cigane, Slavene, homoseksualce i druge), nacizam kao sustav uklonio je mogućnost izbora sredstava obračuna sa samim sobom. Hitler je uvijek vrlo jasno govorio: “Ne mogu biti dva izabrana naroda”, “Ili mi, ili oni…” Može se reći da je u odnosu na vlastite početne pretpostavke, u kojima je imao plebiscitarnu podršku naroda, nacizam zapravo bio pošteđen logičnih krajnjih konzekvenci – ma kako nam se Dresden činio strašnim. Pojednostavljeno: nametnuo je genocid kao ultimativni cilj, ali kontragenocidom nije bio kažnjen. Čak ni Staljin nije planirao uništiti njemački narod, on nije, kako bi rekla Hloverka, “zazivao smrt njemačke države i naroda”, što je sudbina koju je njemački Führer bio namijenio Rusima i Židovima. Sastanku u vili na Wannseeu 1942, na kojemu je dogovoreno istrebljenje Židova, ništa u povijesti zločina nije ravno. Staljin je kao odmazdu planirao – rušenje njemačkih tvornica, jer je smatrao da će se Nijemci u protivnom za desetak godina opet uzdići kao velesila i biti spremni za novi rat.

Josip Boljkovac, Tito, Truman, Tuđman, Manolić, Koča Popović, Petar Drapšin, Basta, generali Alexander i Patton, svi oni imaju na duši neke žrtve, no suđenja dosad nije bilo. Tu su crtu prešli samo u Latviji. Drugdje se nije išlo, a moglo se, od Francuske preko Italije do SAD-a. Konačno, atomske bombe u Japanu ubile su nekoliko stotina tisuća ljudi u jednoj sekundi. Izvođenje počinitelja na sud – čemu se načelno ne može dati primjedba – moglo bi, naime, odvesti u dva smjera. Jedan je mogućnost katarze. Spoznaja da je i na našoj strani bilo zla. Da su pojedinci koristili priliku za oslobađanje najgorih osobina. I ta je spoznaja neminovna, kao i priznanje. Da, brojni su ljudi pobijeni bez potrebe. Ukoliko za Boljkovca postoje jasni dokazi, optužnica će biti podignuta i nakon presude uslijedit će ozbiljna rasprava. Katarza donosi olakšanje. No, ne dođe li do dizanja optužnice, reputacija Tomislava Karamarka doživjet će karambol, a državi će biti nanesena ozbiljna šteta, jer će pojačati predrasude o ljubavi spram pronacističkog revizionizma. Veliki je ulog na kocki. Druga je mogućnost zastrašujuća – puzajuća reafirmacija nacizma. To je ono što smo vidjeli u prilogu koji je poslužio kao ilustracija za raspravu u “Petom danu” i što je sramežljivo primijetio samo dr. Ognjen Čaldarović.

Hitler kao alternativa, antisemitizam kao platforma. Upravo to. Ovih tjedana u dubinama društva s jezom uočavamo samo naizgled posve neobjašnjivu pojavu – antisemitizam kojemu Židovi uopće nisu potrebni, ali ako ih ima, utoliko bolje. Novinarka Helena Krmpotić, recimo, u svom prilogu na nekoliko mjesta pušta Goldsteinove izjave – očito ne razumijevajući ništa od njegovih poruka – pretvarajući ga u nekakvo judeokomunističko strašilo, filostaljinista kojemu su neke žrtve vrednije i jednakije od nekih drugih. Slavko Goldstein, prvoklasna ličnost hrvatske kulture, samozatajni disident, nakladnik Gotovca, Kiša, Nikoliša, Mićunovića, urednik “Erasmusa”, ozbiljnih enciklopedija i rječnika – inače, ako nam je dozvoljeno primijetiti, više nego solidan Hrvat – postaje tako žrtva antisemitizma jedne nedoučene revolver-žurnalistice čiji je maksimalni obrazovni doseg Wikipedija, internetski sveznadar kibi-dabi tipa. Slavko Goldstein je stjecajem okolnosti i Židov, ali kad se revizionistička kola zakotrljaju, onda gaze sve pred sobom.

U središnjicu HDSSB-a stigle su, samo dan nakon onog “Petog”, prijetnje u kojima piše da članove Glavaševe stranke “treba poklati kao što je Hitler poubijao Židove”. Branimir Glavaš jednom je zatvorenike puštene iz srpskog zatočeništva pozdravio riječima: “Ustaše, dobro došli u NDH.” Prema svemu što znamo, neprikosnoveni vođa stranke nije Semit, pa ipak je cijela njegova stranka napadnuta rječnikom iz antisemitskog repertoara. Sve to događa se nakon tjedna u kojemu je HTV objavio čuveno pitanje je li Hitler ubijao Židove jer su bili Židovi ili zato jer su bili bankari.

Antisemitizam je očito lingua franca svakog zamislivog šovinizma. To je univerzalni rječnik mržnje društva u fazi dekadencije. Antisemitizam se, sa ili bez Židova, javlja uvijek na nekoj od donjih točaka propasti, pa njegova pandemija – koja postaje sve očitija – ne treba zabrinjavati samo Židove, nego – možda još i više – sve ostale građane. Kome zvono zvoni? Svima nama, kako bi rekao Hemingway.

Antisemitske prijetnje i uvrede namijenjene Glavašu i društvu jasno pokazuju da svaki nacistički pokret na kraju uništava one koji ga proizvode. To je logično, jer je nacizam nihilizam koji onemogućuje svaku ljudsku egzistenciju, pa mu nije pitanje tko jest a tko nije Židov, nego samo tko koliko dugo može sakrivati svoje takozvano židovstvo.

Tekst preuzet iz tjednika Novosti

Boris Rašeta