KALINIĆ JE IMAO PRAVO

Nakon japanske tragedije u Fukushimi, nastupio je u Dnevniku 3 Pavle Kalinić. Ismijavali smo ga jer je čeznutljivo sanjario o masovnim grobnicama. Šegačili smo se s njim jer je  maštao o tenkiću. Umirali smo od smijeha na njegov sigurnosni stol, bespilotnu letjelicu i Pentagon u Dubravi, a onda je potres u Japanu razorio same temelje naše satire!

Nikada u svijetu nije zabilježeno da je zbog podrhtavanja tla i tsunamija stradala satira, čak i na tako slabim temeljima, ali ovdje bogami jest. Dao joj bog pokoja duši. Pavle Kalinić pokazao se kao taktički mikroskop i strateški teleskop. Čovjek je imao pravo, a mi što ga onako brutalno ismijavasmo, krivo. Ono što je još jučer bila samo prezrena vizija usamljenog stručnjaka, sutra će biti na svim ustima, od premijerke do ministra policije. Bez masovnih grobnica ovdje nema života! Oprosti, Kaliniću…

MIHALJEVIĆ JE IMAO KRIVO

Na “Jubitou” svoj je kućni uradak plasirao Mario Mihaljević, najčuveniji boem među hrvatskim radijskim novinarima i obrnuto. Oprašta se od HDZ-a. Snimka nije osobito televizijski inovativna (Mario se uglavnom leluja u krupnom planu, ljulja se lijevo-desno, kako to kod njega i inače ide, nije baš u fokusu, i to je uglavnom to), ali je pregnantna, kako bi se reklo, sadržajem. Budući da u njegovom slučaju tisuću riječi govori više od jedne slike,  evo ih:

Ja sam Mario Mihaljević, i kako sam s ovom strankom, HDZ-om, devedesete imao neku vezu,

ovo obraćanje javnosti smatram kao neku svoju moralnu obavezu

(tu se on sada malo ljulja, iz cigarete se izvija dim dok smišlja novi stih)

Ne, ne obraćam vam se zato što mi sada neki, s razlogom, vade mast

spočitavajući mi s razlogom kako sam vas i ja doveo dovde, ma ne

(tu prezirno odmahuje rukom, kadar se muti, dim je gusto plav)

sve što oko sebe vidim, ja se te devedesete ne stidim;

čak bih se vratio istog trena tamo, da…

Sjeti se, Šeks

kako smo ponosno pili na eks;

sad oko tebe ne vidim Pericu, Stipu, Jožu

(sada Mario malo dramatski koluta očima prebirući po periferiji sjećanja)

Nisu tu ni Žagar, Lučev, Domljan

(oči kolutaju uperene u plafon, ruka nervozno vrti cigaretu)

Ja sam u skupovima uživao ne tražeći, što bi se danas reklo, ni lipe

Kao ni pokojni Tomislav Ivčić;

Nadam se samo da su oni što su Čermakovu kesu nemilice praznili;

svome dobročinitelju barem neko pismo uputili

(osmijeh pun skepse, dubok uzdah, dim)

U to vrijeme kad je vaša predsjednica još bila jako simpatična radijska djelatnica

možda baš zato što se nije petljala u velike misije, nego,

predano radila za djecu emisije,

mislim da je u to vrijeme tek podizala kečke

a njen prethodnik u inozemstvu snimao golišave cure

i potajice dečke

ne, ne bojte se i ne budite tužni

jer niste mi ništa novčano dužni

bez obzira što od invalidske penzije nemam dostojno ni za režije

Kad mi je Tuđman, kao pravi, pošten drug

priznao taj dug

vjerujte, nije mogao shvatiti

da mi ne mora ništa vratiti

ali sam mu rekao kako mi je dužan napraviti zemlju po mjeri hrvatskog čovjeka

i tu nema zastare!

Dužni ste mi to dati, ali, jadni bili,

što ste učinili?

Najveselijem narodu na svijetu ukrali ste osmijeh

A kod onih od kojih smo u svemu bili bolji izazivamo podsmijeh

Radniku ste oduzeli dostojanstvo

sanjarima budućnost i tajanstvo

djeci ste ugrozili djetinjstvo

ženama ugrozili materinstvo

(gusti, gusti dim ravno u oko kamere, praćen novim uzdahom rezigniranog čovjeka)

O poštenju nam dociraju lopovi

A seks predaju popovi

Cijeli je narod u stanju peteespea

zbog vašeg pedevea

po kontejnerima se kopa

po pučkim kuhinjama klopa

prijateljstvo je nepoznata riječ

i Beograd, Priština

(pogled mu luta u donji lijevi kut kadra; nerazumljiv kraj stiha)

što je ostalo od domovine

u kojoj su banke vlasnik naše imovine

zbog bijede ne možemo na prodano nam more

a svakog je dana sve gore i gore

i zanosno domoljublje zamijenilo je vaše samoljublje

predsjednica vam svaki dan mijenja broš

i želi još, i još, i još

hrvatski čovjek je van sebe

a vama se jebe

znate li kako ćete vratiti dug meni

a i spasiti domovinu

tako da odete

(slijedi nagli trzaj prema kameri!)

U PIČKU MATERINU!

i bez obzira na to što će na to reći neki pop, il’ pater

(slijedi ubitačan stivensegalovski pogled u kameru, pa još nagliji, zadnji trzaj)

JEBO VAM PAS MATER!

ŠUKEROVE KUĆNE ČAROLIJE

U središnjem Dnevniku HTV-a Ivan Šuker, kojega čak i najbolji prijatelji, poput Šeksa, od milja zovu “Davore”, izriče misao koja zadivljuje: “Kamatna stopa je rezultat onoga što je Vlada na čelu s gospođom Kosor radila u proteklih 20 mjeseci. To je ocjena investitora da vjeruju Hrvatskoj.” Bravo Davore, centarfore fiskalnih terena, golgeteru! “Sigurno je da se kolegica Dalić trudila kao i svi ministri prije i poslije mene da se što bolje prezentira Hrvatsku. To je potvrda da strani investitori vjeruju Hrvatskoj. Htio to netko priznati ili ne, ali Hrvatska će biti jedina zemlja koja je iz ove ekonomske i gospodarske krize izišla bez ičije pomoći.”

Kamatnu stopu o kojoj je riječ, 6,375 posto za kredit od 1,5 milijardi dolara, Hrvatski radio naziva fenomenalno povoljnom. Bloomberg piše da je druga najgora na svijetu, odmah iza kamate koju dobiva Brazil. Što zna Bloomberg što je povoljno, nije žvaka za seljaka!

Bez ičije pomoći Hrvatska će, govori nam zdrav razum, uspjeti samo rasprodati ostatke nacionalne imovine i postati opako nalik na Kubu generala Fulgencia Batiste prije revolucije. Bit će to zemlja za zabavu bogatih sjevernih susjeda, u kojoj će posao nalaziti jedino konobari i osoblje koje održava pogone za proizvodnju struje, vode i infrastrukturu – također u stranom vlasništvu ili u koncesiji na 99 godina.

HDZ-ova Vlada će se ove godine zadužiti još za 700 milijuna eura. Tada će budžetske rupa biti popunjena. Izgubit će izbore bez kašnjenja plaća i mirovina, uz podjelu novca oduzetog od usta djece. Onda će praznu državnu blagajnu i zemlju koju su poharali skakavci ustupiti oporbi da, kao i prošli put, sanira sve njihove promašaje, a onda će malo-pomalo izvoditi narod na ulice… Šteta je što talenti ove Vlade nisu bili ustupljeni na raspolaganje nekoj nama neprijateljskoj zemlji, ali tako nam pao grah. Sada je kasno da se kaje, kako reče pjesnik.

PETI DAN

Dobra emisija! Slaven Letica dao je zanimljivu i posve prihvatljivu ideju: da se predsjednički ured iz kompleksa vile Zagorje (koju je Stevo Krajačić dao izgraditi kao jedan faraonski ljetnikovac da se dodvori Titu, a ovaj je nije volio jer je bila “lijepa bez duše”) preseli u Banske dvore. Vlada bi se, kaže dalje Letica, preselila s Markova trga u zgradu MORH-a, a MORH s Krešimirca na Črnomerec. To je pametno, racionalno rješenje, primjereno državi naše materijalne snage (vidi gornju kritiku i doseg talentirane osovine Šuker-Dalić). Hrvatska uopće treba jednu protestantsku reformu, ne vjersku nego vrijednosnu, a ne bi bilo loše ni kada bi ti razmetljivi državni službenici, ta cavalleria rusticana, ta galerija bezveznjaka, s njemačkih limuzina ajnc a klase prešla na korejske ili češke. Nije to za “mercedes”. Kako vode državu, prije su za “zaporošca” ili “tavriju”, ali ti se autići više ne proizvode…

Vrijedi spomenuti, historije radi, i da je kao Winnetou crveni Velimir Visković ravno 62 puta – brojili smo! – iskoristio poštapalicu “ovaj”, ali nijednom nije naveo koji, pa ga lijepo molimo da to učini idući put.

Tekst preuzet iz tjednika Novosti

Boris Rašeta