JORDAN, KLASIK TV

Tko to kaže, tko to laže da Klasik TV hvalimo bez razloga? Oni mogu i nemoguće! Dokaz: u ponedjeljak ujutro emitirali su film Jakova Sedlara “Jordan”, u kojemu nije izrečena niti jedna jedina glupost. To se donekle može objasniti činjenicom da je film nijemi. Nema riječi, samo muzika. Susret najboljeg slikara malograđanskog Zagreba s njegovim najgorim sineastom rezultirao je sa 20 minuta čiste hlebine. Jordan u maksimirskom parku, kraj njega starinski bicikl s velikim točkom; potom umjetnik zuri u daljinu, širinu, visinu i dubinu, glava mu leti lijevo i desno kao na tenis-placu. Onda zamišljeno posmatra svoje slike, večera sa suprugom Dragicom i dječicom, sveudilj odgonetajući kantovske zagonetke o nebu i svemiru. Zaobiđen je samo jedan stereotip: nema ga pred štafelajem, s kistom, u zamazanoj kuti.

Tako nekako izgleda slikar u očima malog Perice, čisti metafizičar. “Ljepota je zadnja boginja kojoj još ne gasne njen metafizički dijadem”, rekao bi Krleža u ”Predgovoru Podravskim motivima” Krste Hegedušića, a mi bismo, kad vidimo ovo rano, nijemo remek-djelo klasika domaćeg trasha, za kraj radije citirali Kristinu iz “Maratonaca”: “Serem vam se u ton-film!”

KLASIK DNEVNIK TRI

Put u Europu popločan je dobrim namjerama, objašnjava voditeljica Dijana Čuljak naivčini Igoru Zidiću, pa onda iskazuje što je jako muči. Naši su političari takvi, dobronamjerni, ali susjedi, jesu li i oni takvi, bi li oni potajice bili sretni da nam crkne krava, to su sigurno neki gadni podlaci, za razliku od ovih naših dobričina (čitaj: Josipović). “Naši igraju jednako iznad stola i ispod stola, a da li tako igraju i ovi njihovi? Moram biti politički korektna, pa se tako izražavam”, ispričava se Dijana, u našoj mitologiji boginja love.

Ova visoka razina artikulacije na koju čovjeka natjeruje ta prokleta politička korektnost – jebo je ‘ko je izmisli da je jebo – mora se snažno dojmiti svakoga od nas koji putuje tim popločanim putem. Potom Čuksi pušta prilog o nekom ministru SPO-a, dvopapkaru i trogloditu, koji za Srbe u Hrvatskoj traži status konstitutivnog naroda. Bravo majstore, bravo Dijana – gle te Vukove idiote s “Bliskog istoka”, oni stvarno žele zlo našoj kravici?!

Ono što je uistinu žalosno u ovoj balkanskoj konstelaciji jest trajnost simbioze velikosrpskih manipulatora s prirodnom potrebom hrvatske desnice za konstitutivnim neprijateljem. Od mitinga na Petrovoj gori 1990, kad razularena horda viče “Ubit ćemo Tuđmana, j… ćemo Savku”, i time izravno i prema svemu sudeći namjerno pomaže dolazak Tuđmana na vlast, sve do danas netko iz Beograda uvijek podjednako ustrajno želi dovesti čopor ovnova u Banske dvore, a nema lakšeg puta do tog cilja nego mahati crvenom krpom velikosrpstva. Objektivno, ta igra slabi Hrvatsku, ali nije dobra ni za Srbiju. Hrvatska bi teško preživjela još jedan mandat onih koji drže jednu ruku na srcu, a drugu u našem novčaniku. No Draškovićevi kadrovi, uz svestranu asistenciju intelektualnih giganata s Hateveja, rade na toj umjetnoj oplodnji hrvatskog biračkog tijela. Da se tako izrazimo, kad već postoji ta politička korektnost, jebo je ‘ko je izmisli. Da je jebo.

DNEVNIK 3 LIGHT

Tko god gleda ovu nenadmašnu emisiju, ne može požaliti. Svakoga dana, pa tako i u utorak. Najprije realizatori puste dva puta isti prilog iz Libije – ponavljanje je majka znanja – a onda Vladimir Šeks, rumen kao Crvenkapica, ispred neke zastave, na rubu suza, izusti kako je sretan jer ga je DORH proglasio nevinim za zbivanja u Osijeku 1991. Pa doda kako se nada da će tako proći i Tihomir Turda.

Turda, Turudić, Purda, sve se to pomiješalo u glavi ovoga dobrog čovjeka. Dan ranije Andrija Hebrang zaprisegnuo je da Vladu Šeksa nikad nije vidio pijanog. U četvrtak je Šeks u Saboru Ivana Šukera nazvao Davorom Šukerom. Vjerujemo obojici, Andriji da ga nije vidio pijanog i Vladi da je nevin i sve drugo; tko drukčije kaže, kleveće i laže, našu će osjetit’ pest, kako reče pjesnik Nazor, Vladimir.

LICA NACIJE

“Možete li nabrojiti tri vodeća problema suvremenog svijeta?” pita Branimir Bilić svoga gosta, na što mu on nabroji neka tri problema. “A koji je treći?” pita Bilić. “Pa to vam je treći”, nasmiješi se gost, i time učini emisiju nalik na anegdotu o grčkom mudracu Talesu koji je gledao u nebo ne uviđajući neku rupetinu ispod svojih nogu, pa je u nju pao i izazvao žešći podsmijeh neke prostodušne Grkinje: dobri moj Talesu, odgonetao bi nebo a ne vidiš što ti je pod nogama…

PARALELE

Vanjskopolitička redakcija HTV-a preživjela je sve -izme (valjda zato što za rad u Vanjskoj ipak treba nekog boga znati) i ostala utočište otmjenog, pametnog, analitičkog novinarstva. Niti jedna hrvatska televizija nema takve kadrove i emisije. Ali i u najboljoj emisiji može se loše govoriti, da obrnemo slavnu Matoševu tezu prema kojoj se i u najgorim novinama može dobro pisati. Govoreći, daklem, u “Paralelama” o cijeni plina i nafte, dr. Branimir Molak, jedan pomalo egzaltirani znanstvenik, založio se za nacionalizaciju Ine. To se dogodilo istoga dana kad je Ivan Pernar, organizator prosvjeda protiv Vlade, tražio nacionalizaciju banaka.

U Hrvatskoj snažno rastu venecuelanske, čavezovske ideje, koje su se nekad staromodno ali točno opisivale pojmom “komunizam”. Bauk opet kruži, ali bez revolucije, u našim okolnostima on je više simptom beznađa, naznaka slijepe ulice nacionalnog identiteta, ideologija klauna, nego neka stvarna formula spasa, i svaki je realist dužan upozoriti na njenu pogibelj. Pa to i činimo.

B92 TV

“Ja govorim do ovih nemilih događaja… govorim o svemu onome što je meni poznato da je urađeno prethodnih godina i zaista libijski narod nije imao nikakvih razloga da, sa socijalnog aspekta, pokrene bilo kakvo nezadovoljstvo u Libiji. I s obzirom na to da je samo tokom prošle godine investicioni fond u Libiji bio 60 milijardi dolara za investicije u inostranstvu, da je do 2015. godine planirano preko 115 milijardi libijskih dinara, ili negde preko 80 milijardi eura da se investira u samoj zemlji, u izgradnju pola miliona stanova, skoro deset hiljada kilometara autoputa…” Tako je, malo nemušto braneći Gadafija, na B92 govorio bivši predsjednik bivše Jugoslavije, Zoran Lilić. E-novine vele da je “sva Lilićeva pamet bila u brkovima kojih se tako neoprezno odrekao…”

No ovako ili onako, dao nam je Lilić mota za sljedeće razmišljanje. Mnogi u Hrvatskoj misle da će doći do nekih prosvjeda jer je narod gladan. No do revolucija ne dolazi na dnu krize (a mi ga još nismo ni dotakli), nego naprotiv, u fazi oporavka. Kako je pokazao još De Tocqueville u “Revoluciji i starom režimu”, remek-djelu društvene analize, Francuzi su se pobunili protiv Kralja Sunca kad je kriza već debelo završila i kad su jedni krenuli u nagli uspon a drugi ostali tavoriti na dnu. Onda kad se počelo uočavati da susjedu ne crkava krava…

Nije patnja, nego nejednakost ono što ljudi teško podnose. Uostalom, što znači novac? Čelnici EU-a nudili su Jugoslavenima 1990. pet milijardi dolara, Marković je otvorio 60.000 poduzeća (Jadranka Kosor je izgubila skoro toliko radnih mjesta), ali su se Jugovići, uz dosta obijesti, okrenuli nacionalnom fundamentalizmu.

A Arapi? “Možda ljudi na zapadu ne razumiju dovoljno da je Arapima dosta tiranije. Mi ne želimo živjeti u 15. stoljeću, nego u 21. stoljeću, i zato se ne treba bojati ni islamskog ekstremizma. On je mogao funkcionirati samo u diktaturama…”, reče Lilić, i to nije zazvučalo tako glupo, a pokazuje da su ti Arapi, jer žele demokraciju, ispred nas.

Tekst preuzet iz tjednika Novosti

Boris Rašeta