Na upražnjeno zastupničko mjesto u Saboru, koje je dosad popunjavao osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš, zasjest će Dinko Burić, HDSSB-ov osječko-baranjski dožupan. „Svima poručujem da mojim dolaskom u Sabor Glavaš samo fizički neće biti nazočan u sabornici“, požurio je Burić ispasti efektan i drčan. Rekao je, dakle, da je u duši ratni zločinac, ali nije mu se, eto, posrećilo da sadržaj vlastite duše pretoči u konkretna djela, pa nesretnik sad mora funkcionirati kao puki fizički oblik u kojem se nastanio zločinački duh Branimira Glavaša.

Nije, međutim, naročito herojstvo dičiti se svojim nerealiziranim zločinačkim potencijalima u zemlji u kojoj je normalno da se bez ikakvih sankcija veliča lik i djelo čovjeka koji je pravomoćno osuđen za naručivanje ubojstava ljudi čiji je jedini krimen bio taj što su Srbi. Nije, također, nikakvo junaštvo na duhovnoj se razini poistovjećivati s ratnim zločincem kad umjesto dotičnoga treba primati masnu saborsku plaću za fakultativni rad. Bilo bi puno originalnije i egzotičnije da se potrudio da dospije u zatvor, pa da onda s punom vjerodostojnošću poruči: „Mojim dolaskom u Lepoglavu Glavaš samo fizički neće biti iza rešetaka.“ Tko zna, možda je Sabor samo prva faza manifestiranja lojalnosti Voljenom Vođi.

Od logora do plaže

Urednica HTV-ova Dnevnika Dijana Čuljak-Šelebaj promptno se ispričala građanima Bosne i Hercegovine zbog toga što je u nespretno formuliranoj rečenici konstatirala da turisti iz BiH samo „zauzimaju mjesta na plaži koja nisu platili i pritom ništa ne troše“. Gospođa urednica smogla je snage i hrabrosti da se ispriča zato što nije tako mislila, zato što je doprinijela da je se pogrešno shvati i zato što je, uostalom, i ona „porijeklom iz te zemlje“. Godine 1993. ista je Dijana Čuljak za HTV izvještavala iz Hercegovine. Pa je u svibnju te godine u Mostaru snimila trinaest vojnika Armije BiH koji su zarobljeni u napadu HVO-a i HV-a na komandu Četvrtog korpusa. Nakon što su im lica prikazana u HTV-ovoj emisiji „Slikom na sliku“, zarobljenicima se izgubio svaki trag.

Negdje u isto vrijeme objavila je i reportažu iz hrvatskog koncentracijskog logora Heliodrom kod Mostara. Stojeći pred logorom u kojem su bili zatočeni Bošnjaci, lakonski je zaključila: „Mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj.“ Bila je to rečenica za antologiju svjetskog žurnalističkog beščašća, ali Dijana Čuljak nikad nije osjetila potrebu da se zbog toga javno ispriča. Stvar je u služenju Njezinu Božanstvu Državi. Za logorske misli nije se ispričala, jer su logori bili sastavni dio državne politike. Danas se ispričava u interesu državnog turističkog prosperiteta.

Mitologija poraza

Eto Hrvatima još jednog povoda da od poraza naprave mit i da se naknadno proglase moralnim pobjednicima. Povod je tanak, ali takvom poklonu ne gleda se u zube. Ničim izazvan, dao ga je francuski liječnik dr. Jean-Pierre Paclet koji u svojoj knjizi „Implozija“ iznosi sumnju da su neki francuski nogometni reprezentativci na Svjetskom prvenstvu 1998. nastupali pod utjecajem dopinga. Navodno su testovi krvnih uzoraka pokazali određene anomalije, ali stvar se nije detaljnije istraživala, što je sve skupa rezultiralo time da Francuska postane svjetski prvak, prethodno izbacivši Hrvatsku u polufinalu. „Jutarnjem listu“ bila je dovoljna sumnja francuskog liječnika, pa da pouzdano ustvrdi: „Trebali smo biti prvaci.“ Finalna utakmica protiv Brazila bila bi valjda samo formalnost.

Za razliku od pobjede, poraz ostavlja mogućnost za naknadni moralni trijumf koji će zlatnim slovima biti upisan u nacionalnu memoriju, za trajno zauzimanje žrtvene pozicije, za vječno opjevavanje gubitništva koje je rezultat nepravde i zavjere velikih i moćnih protiv nas sitnih i nejakih. „Trebali smo biti prvaci“, to je kodno ime ovdašnjeg mentaliteta. Pobjednici ako se baš mora, ali uvijek slavom ovjenčani gubitnici. Od Bleiburga naovamo.

U dogovoru s autorom tekst prenosimo iz Novog lista