PLASTIČNI ISUS, KLASIK TV

Da drugovi komunisti nisu imali razvijenu sklonost zabranjivanju svega i svačega, prištedjeli bi si uzdizanje mnogih protivnika, inače sasvim osrednjih talenata, ali takva je povijest, dijalektična. “Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod”, veli Isus.

“Plastični Isus”, diplomski rad Lazara Stojanovića, zabranjen je 1971. godine, iste kad je i napravljen, a kad je 1990. napokon prikazan u Zagrebu, stakla su na Kinoteci popucala od navale… Umrlo zrno dalo je bogat rod. Za jedan diplomski rad taj je, politički ultraprovokativni kolaž, iznimno zrelo djelo, ali vjerojatno nikad ne bi steklo tu slavu da nije bilo zabrane. U njemu se krajnje slobodoumno redaju ustaški slikopisi, kadrovi četnika, gole ženske, Tom Gotovac  (“U Beogradu su 1971. bila dva Hrvata, jedan na vrhu države, a drugi na dnu”, reći će Gotovac mnogo kasnije u jednom intervjuu).

Montaža Titovih riječi iz bombaškog procesa 1928, kad Tito veli da ima ideala koji su iznad zakona, nakon čega slijede slike pendrečenja studenata po Beogradu, zgodna su ilustracija djece koja su pojela svoju revoluciju i točnosti Eisensteinova principa “montaže atrakcije”, koji polazi od pretpostavke da je redanje slika samo po sebi kreativan režijski element…

TREĆI DNEVNIK

Dvije onako fest napirlitane gospođe u sitan sat vode ozbiljan, značajan razgovor. Starija dama, upravo iskrcana u zračnoj luci, izgleda kao Vanda iz crtića “Super Billy”. Ona ima dojmljiv kaput, vjerojatno “Max Mara”, devina dlaka, bijeli šal, bijela kosa, uopće sva si je značajna, jer se bijeli u gori zelenoj. (Nušić bi možda točnije rekao da je naša gospa “pokondirena”, ali ništa manje od druge kaćiperke, one u studiju koja je također sva u dizajnerskim krpicama, baš primjereno trenutku.) Onda ta dva modela, koja se razumiju u brodogradnju kao “Max Mara” u deviatio penis, punih sedam minuta nagvaždaju o brodogradnji, Bruxellesu i o politici – jer to nije “Red Carpet” nego Dnevnik 3 – a u osmoj minuti druga dama, onako usput, pita prvu: “Eto, ne mogu a da vas ne priupitam o tim partizanskim zločinima…”

Malo, dakle, brodogradnje i Europe, a onda malo partizanskih zločina, to jest važnog predizbornog upozorenja na crvenu bandu, Zorana Milanovića Valtera, Ratka Čačića Crnog, Spaseniju Canu Pusić, Željka Jovanovića Krcuna, Marina Jurjevića Baju i ostale odmetnike koji su danas u šumi a sutra, kako nas uči novija brozna povijest, na Markovu trgu…

“Treba govoriti istinu”, snažno na koncu ove epopeje poentira žena koja nikad preko svojih usta ne može prevaliti ime Ive Sanadera i brojku nezaposlenih, koju su novinari baš tog utorka uspjeli saznati iako ju je Vlada skrivala, na više od 800 gospodarskih stratišta diljem Hrvatske. Riječ je, kako su forenzičari ustanovili, o 334.378 nezaposlenih i nevinih žrtava anti-antifašističke koalicije, ali to za Čuksi i Jacu nije važno, ne, nisu one odavde, ovi su bez posla ali su još živi, ‘ajde bolan, ima u cara para i u boga dana…

ŠPRAJCOV RIO BRAVO

Nakon objave brojke nezaposlenih – tri-tri-četiri, tri-sedam-osam – Zoran Šprajc dodaje samo jednu riječ: “Bravo.” To je kratak komentar koji pogađa bit stvari. Ipak, ostaje pitanje treba li nam na javnoj televiziji privatni humor. Šprajc je duhovit, ali što bi bilo ako bi se tako počeli šegačiti Siniša Kovačić, Hloverka Novak Srzić, Naco Oster…

NACIN NAČIN

Naco Oster u Dnevniku ima prilog o smrti Pređe Vušovića i u prvoj nas minuti izvještava o brojnim porocima koje je pokojnik imao. Shvaćamo da je volio šank, kocku i te stvari. To je vrlo inovativan pristup nekrolozima: originalno, inventivno, jedino možda malo manjkavo. Naime, Oster nam nije rekao je li mrtvac imao neku boleštinu, je li bio prgave naravi, je li naganjao kurve, je li bio mizantrop ili nekakav ko-mi-fo karakter, te je li takvim pogibeljnim životnim stilom možda i sam skrivio vlastitu smrt. Živa rodbina sigurno se veselila gledajući prilog. E da, u prilogu je nedostajala i glazba, nekakva poskočica ili bećarac, pa da čovjek naprosto poželi, gledajući tu osterovsku ljepotu, i sam umrijeti. Od sramote.

OGNJEVI S NEBA

Dokumentarna serija prikazuje bombardiranje hrvatskih gradova za vrijeme NDH. Ta je država izjavila ljubav Trećem Reichu, a objavila rat Sjedinjenim Američkim Državama. Izrazito je šteta što su te anglosaksonske i savezničke zvijeri dobile rat, ali neka, neka, stići će ih naša ruka. Od Manolića do Trumana, De Gaullea i Churchilla – taj je spržio Dresden i Hamburg, te masu civila – jer zločin je uvijek zločin.

Bit će to, ako se ova Karamarkova akcija nastavi, lijepi niz. Godine 1945. strijeljaš cijelu vladu dr. Nikole Mandića kao ratne zločince, onda imaš zločinca Manolića (isto predsjednik Hrvatske vlade), pa onda zločinca Boljkovca (ministar unutarnjih poslova), pa onda Tuđmana i Šuška (bili pod istragom Haaga zbog ratnih zločina), pa onda Jakova Blaževića (bio predsjednik SR Hrvatske) koji je, kao zločinac, dao utamničiti jednog predestiniranog sveca (“Umre li zrno, dat će bogat plod…”), pa satrapa Broza (notorni ratni zločinac), pa zlotvora Poglavnika (osuđen na smrt u odsustvu zbog ratnih zločina), pa Ivu Sanadera (sumnjiče ga za zločinačku organizaciju…).

Nema ništa fantastičnije od stvarnosti, rekao bi Dostojevski, jer ovakvu optužbu protiv hrvatskih političara ne bi ispisala ni onodobna Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), no što je tu je, baš smo suvremena nacija, okrenuta problemima moderniteta.

Tekst preuzet iz tjednika Novosti

Boris Rašeta