ŽVAKE I KVAKE

U Zagrebu danas djeluje grupa ljudi koji sasvim otvoreno i javno priznaju da ne vole državu! Ovaj put nije riječ o "intelektualcima zavedenima ideologijom ljudskih prava", niti o tajnoj terorističko špijunskoj organizaciji. Ne radi se ni o nacionalnim manjinama, kriptokomunistima, iredentistima, jugozombijima, autonomašima, nostalgičarima i ostalim manje više standardnim i već pomalo dosadnim tipovima "državnih neprijatelja". I nije riječ o hrvatskoj državi, već naprosto o državi kao takvoj, državi uopće. Skupina mladih anarhista o njima je riječ sastaje se redovito, jednom ili dvaput tjedno, i dugo raspravljaju o raznim pitanjima: punku, lakim i teškim drogama, dvoličnosti buržuja, eksploatatorskoj prirodi svjetskog poretka, socijalnim nepravdama, sukobima civilizacija, pacifizmu, klasnim razlikama, ustrojstvu država... Zovu se ZAPO (Zagrebačka anarho-pacifistička organizacija). U prosjeku, nisu stariji od 19 godina.

BAKUNJIN KAO IDEAL

Odjeveni su nonšalantno, znatan dio u crne kožne jakne, čizme, nisu u uniformi. Neki su još srednjoškolci, drugi su studenti. Bez obzira na sitnije razlike, svi na neki način nastoje artikulirati svoj protest protiv autoritarnih formi društva i države. Ima ih malo, ali obnavljaju jednu gotovo arhaičnu riječ u ovim vremenima - revolt. 
- Anarhizam kao filozofija i oblik društvenog uređenja za vrijeme 'komunističke' vladavine bio je potpuno zapostavljan. Riječ anarhija koristila se samo u negativnom kontekstu kao sinonim za kaos, rasulo, i slično. U školama (osnovnim i srednjim) anarhizam nije bio spomenut niti jednom riječju, stoji u "Comunitasu", fanzinu mladih anarhista. Revoltirani zbog pojednostavljenog i iskrivljenog shvaćanja filozofije u koju vjeruju, 1990/91. godine osnovali su svoju grupu, da bi djelovali na ostvarivanju svojih ciljeva i širili istinu o anarhizmu.

(...)

Mladi anarhisti principijelno ništa ne vjeruju političarima ("staraju se samo za vlastitu korist, što god da rade ili govore"), i o toj temi stalno raspravljaju. Izveli su i prve praktične poteze.
- Nekoliko ljudi radilo je (ALF - Animal Liberation Front) akcije šaranje po izlozima krznarije, zapušivanje brava drvom i ljepilom. Zaključili smo kako nema smisla uništavati mesnice, pošto ljudi ipak žive od mesa, ali trgovine koje prodaju krzno (redovito rijetke životinje), kao i cirkusi i ZOO-i su zaista nepotrebni, kaže član grupe Vanja Goldberger.

Slično razmišlja i Boris Trupčević, koji se buni protiv jednog od stupova poretka, mrske ustanove zvane škola. "Ne želim ići u školu zato što me tamo jebu u mozak", kaže Trupčević. 

"Prvo, uče me gomilu stvari koje mi nikad neće trebati. A i to što nas uče, uče nekvalitetno: nema užbenika, skripti, ničeg nema. Profesori vrše diktaturu, upotrebljavaju moć za svoje hirove, ponašaju se kako im se prdne, a nitko ih ne kontrolira. Školski sistem je u kaosu, neredu i funkcionira katastrofalno. Vrše trening za poslušne građane."

Što ga veže uz anarhizam?

- Anarhizam? Ideja anarhizma? Lijepa slika u glavi. Puno riba koje se kaotično gibaju, ali nijedna ne dira druge. Ali ne vjerujem da se to može ostvariti za moga života, možda u dalekoj budućnosti, a najvjerojatnije nikad." O državi zauzima, kako kaže, "klasičan anarhistički stav da država nije potrebna. To nije sistem koji u potpunosti ide u korist naroda."

Nisu za revoluciju. "Ne, jer svijest ljudi nije zrela za tako nešto. Nema snaga koje bi to izvele".  Osim toga, oni su pacifisti. Trupčević se slaže s guranjem žvakaćih guma u brave krznarskih radnji kao metodom koja doduše nije revolucionarna, ali ima neki viši smisao.

"Nisam bio na mjestu događaja kada su gurali kaugume u brave, ali se slažem s tim jer krznari ubiju više životinja zbog krzna nego zbog mesa. To je nepotrebno iskorištavanje bića. Nema tog čovjeka koji će meni dokazati da čovjek ima veća prava na život i prostor na Zemlji od, na primjer, slona."

Hoće li postati stari konzervativac, kako to inače biva?

"Nikad, čovječe, kad ti kažem nikad!"

Uvjeravamo ga kako će mu kravata neobično lijepo stajati ispod svježe brijanog lica. Tvrdi da neće.

Kravata mu ipak lijepo stoji

ANARHISTI POD ŠEKSOM

Trupčević je jedan od onih anarhista koji su državu već i praktično upoznali kao instrument nasilja.

"Već sam bio u rnuriji zbog trave, a imam ambiciju probati i sve ostalo. Zašto? Zato što želim vidjeti kakav je to feeling. Ne znam jesu li to činili Bakunjin i ostali, ali Baudelaire i slični umjetaici su konzumirali lake droge i imali su klub ljubitelja hašiša, dok im nisu stali na rep zakonima."

Prvo iskustvo s policijom bilo je pomalo čudno:

"Dvoumili su se hoće li mene i frenda privesti u stanicu ili na obradu u Đorđićevu. Na kraju smo završili maricom u stanici. Policija nas je tamo vrijeđala: da su naši mama i tata kapitalisti. Kupuješ drogu za marke, a? Primitivci, kršili su mi sva ljudska prava. Uopće ne kuže stvar i gnjave po ulici. U mojoj viziji nema policije. Ova se policija može poboljšati, kao i školstvo i sve ostalo. Ali nemam moć da to učinim i ne vjerujem da bih to uopće htio raditi s obzirom da je veliko pitanje da li se time, ili bilo čime, zlo može ukloniti. Ne vjerujem da će zlo ikada biti uništeno."

Nekoliko puta anarhisti su pokušavali i veće akcije. Prvo su htjeli organizirati protestna okupljanja, kada je otpočeo rat u Sloveniji, nadajući se da će time otkloniti uzroke rata. No, nisu dobili dozvolu od policije.

"Naravno, njima nije bilo stalo da širimo neke antiautoritarne ideje, pa su nam to na policiji glatko odbili."

Ipak, izveli su protest (mimohod od Cvjetnog trga do zgrade Sabora). Bilo je prisutno ljudi, a na balkon je izašao i Vladimir Šeks. "Time smo bili vrlo zadovoljni jer je mogao vidjeti zastave, a on anarhiju tako često spominje."

Tko zna što je tada pomislio Šeks. Ta, i on je nekada bio mladi.

Boris Rašeta, (Feral Tribune, 1993.) / Lupiga.Com