Vesna Kesić

Sporazum o prenošenju sadržaja između EPH i Styrie, o kojem je u magazinu Banka pisao urednik i „frend“ sa Facebooka, Željko Ivanković, izazvao je nešto komešanja unutar male zainteresirane zajednice na Facebooku. Šira kvalificirana javnost i dalje se ponaša nezainteresirano i zadovoljava prenošenjem vijesti s jasnom naznakom izvora, što je, barem deklarativno i cilj tog sporazuma. Izuzetak je hrsvijet.net koji cijelu stvar promatra iz svog specifičnog, ali ovoga puta valja priznati temeljito razrađenog rakursa. Ivanković je Sporazum okarakterizirao kao „šlamperaj“ čije bi, međutim, posljedice po hrvatski javni i medijski prostor mogle biti gore od kontroverznog mađarskog zakona o medijima koji je uveo kontrolu istinitosti i objektivnosti medijskih sadržaja, putem posebnog državnog tijela. Posljedica će biti, kaže urednik Banke, stradavanje istine u ime profita.

To je, zacijelo, jedna moguća interpretacija. Meni su, međutim, već pri prvom noćnom čitanju vijesti na portalu Jutarnjeg lista, 18. siječnja, pale na pamet još neke implikacije ovog sporazuma. Osim što je dijelom nepotreban i redundantan, jer je obaveza citiranja izvora informacije već regulirana Zakonom o medijima (čl.18), drugim bi dijelom, posljedice tog sporazuma Styriju i EPH, točnije njihova izdanja, mogle dovesti u sukob s istim tim Zakonom, kao i sa  Zakonom o tržišnom natjecanju. Ali prvenstveno i ponajviše, ovim je sporazumom ugroženo načelo pluralizma i raznovrsnosti medija i izvora informacija, a to je ono načelo koje osigurava i ustavnu vrednotu slobode izražavanja misli i govora.

Iako je, sudeći po naslovu u Večernjaku riječ o štićenju radnih mjesta novinara i intelektualnog rada, a prema manje pretencioznom naslovu u Jutarnjem, tek o sporazumu oko prenošenja sadržaja, ni promućurnijim čitateljima Večernjeg lista nije trebalo mnogo da prepoznaju prvu zamku Sporazuma:  stvaranje kartela vodećih medijskih kuća u zemlji.

„Kartel će na idućem sastanku donijeti odluku o povećanju cijena dnevnonovinskog smetja za 1 kn od koje će pola ići u fond heroja pretvorbe.“, napisao je jedan. Jutarnji je, simptomatično, kao i kod drugih „osjetljivih sadržaja“ – poput u zadnje vrijeme učestalog oglašavanja vlasnika Nine Pavića intervjuima i novinskim tekstovima – onemogućio komentare čitatelja, pa što oni o tome misle možemo samo naslućivati.

Ako uzmemo u obzir mutan tranzicijski kapital kojim su stečena vlasništva nad obje kompanije, netransparentno vlasništvo o kojem se svako toliko potegne neka aferica, za sada kratkog daha, kao i ranije slučajeve dogovora između nakladničkih kuća u Hrvatskoj (sms prepiska Pavić-Pukanić, nikad do kraja razriješena afera Grupo, itd.), ta se mogućnost nameće kao vrlo realna, a argumentacija o zaštiti radnih mjesta novinara, intelektualnog vlasništva i temeljnog načela profesionalnosti kao što je navođenje izvora informacije, čije detalje inače svaka pristojna novinska kuća regulira vlastitim internim dokumentima kao što su Statuti i etički kodeksi, tek kao puki celofan. Slučajevi krađe vijesti i prešućivanja izvora u svijetu završavaju otkazima novinaru, padom vjerodostojnosti medija, a time i pozicije na tržištu. Barem kad je riječ o glasilima koja pretendiraju na ugled u utjecaj. Za prekršaj čl. 18 Zakona o medijima predviđena je kazna od 30.000 kuna, no nije poznato da se bilo koji nakladnik pokušao izboriti za svoja zakonska prava sudskim putem. Da je kojim slučajem i pokušao, tužbama vjerojatno ne bi bilo kraja. 

Kultura prešućivanja izvora

Iz te perspektive, sporazum tržišnih lidera mogao bi se učiniti dobrodošlim. Činjenica je da se glavnina hrvatskih medija, privatni i javni, elektronski i tiskani, ponaša kao da temeljito ne razumije pravu prirodu medijskog prostora i javnosti. O medijskoj kulturi prešućivanja izvora pisala sam još 2007. godine i to, vidi vraga, baš povodom ponašanja ove dvije korporacije u odnosu na jedan mali, alternativni portal, čiji su uspješan i kasnije nagrađeni  intervju (Zagorka za 2007) oni, ali i drugi, prepričavali i komentirali do besvijesti, a da su tek rijetki naveli izvor. No, mala je vjerojatnost da će ovaj sporazum nešto promijeniti. Lideri su, za sada, sklopili samo bilateralni sporazum, potkrijepljen optimizmom da će ga s vremenom poštovati i drugi. Ti „drugi“ su internetski portali i televizijske kuće koje, prema interpretacijama Sporazuma s mjerodavnog mjesta, to jest prema tekstovima u Večernjem i Jutarnjem, često koriste „ekskluzivne sadržaje“ iz njihovih kuća i predstavljaju ih kao svoj uradak.

To je zacijelo točno, no pomnija analiza pokazala bi da vrijedi i obrnuto. Ni „lideri“ nisu navodili izvore sadržaja koje bi prepričavali s televizija ili s portala, kao ni one koje su „prenosili“ međusobno. Oni među nama koji se zbog profesionalne deformacije bave analizom vijesti i njihovog tijeka nerijetko su se zabavljali ustrajnim inzistiranjem nekog od naših medija na navodnom prvenstvu u otkrivanju slučajeva poput Podravka, HEP i sličnih, gdje je čitateljima zapravo potpuno svejedno tko je prvi objavio vijest. Mnogo je važnije kako je do te vijesti došao i postoje li razlike u njenoj prezentaciji, tumačenju i razumijevanju. Ali time se naši mediji uopće ne bave, iako su upravo takve analize vijesti (izvor, kolanje, različite interpretacije) sadržaji koje ugledni svjetski informativni mediji sustavno objavljuju.

Prema tekstu u Večernjem listu: „Ako se ostali ne budu pridržavali ovih pravila, naša je zadaća učiniti sve da zaštitimo autorske sadržaje – kaže Boris Trupčević, voditelj poslovanja Styrije za Hrvatsku. Da se ljudski rad više ne smije krasti istaknuo je i Tomislav Wruss, predsjednik uprave EPH medija, dodavši kako je intelektualno vlasništvo u 21. stoljeću roba koja je najugroženija.“

Prema oba izvora, potpisivanje Sporazuma zdušno je podržao i predsjednik HND-a, Zdenko Duka, no niti u jednome nije točno navedeno što je to Duka podržao. Ovoga puta mogla sam provjeriti primarni izvor koji tvrdi da je točnu vijest prenijela jedino Hina, prema kojoj je Duka  “predložio da se kod razmjene sadržaja, uz navođenje novinskog izdanja koje je objavilo informaciju, jasno navede i novinar koji je tekst napisao. Potrebno je, dodao je Duka, i da izdavači zajedno s licenciranim društvom za zaštitu novinarskih autorskih prava zajednički urede odnose autorske zaštite, kao i naknade za prenošenje autorskih tekstova.” Uopće dakle nije bila riječ o bezuvjetnoj i bezrezervnoj podršci. Toliko o točnosti informiranja u dva vodeća domaća dnevnika.

Platforme javne, platforme privatne

Iz pomnijeg čitanja Sporazuma, koji u detalje navodi kako će Styria i EPH međusobno prenositi sadržaje, moguće je iščitati još jednu prikrivenu namjeru u kojoj je benefit od međusobnog referiranja puno važniji razlog sporazumijevanja od zaštite novinara i intelektualnog vlasništva. Linkom na izvorni tekst, naglašava Sporazum, štiti se brand, dakle ne autor, ili naslov teksta. Hoće li EPH i Styria povremeno sumirati količinu prenesenih sadržaja i eventualni nerazmjer riješit kliringom, ili nekom drugom vrstom kompenzacije, nije jasno, ali minimalna je šansa da će nešto ušićariti i „intelektualni vlasnici“, autori tekstova.

Kad su se slične kampanje za kompenzacijom zbog objave tekstova na internetu vodile u SAD-u i Europi, naglasak je bio upravo na odšteti autorima tekstova, pa čak i lektorima-redaktorima (copy editor), koji su inicijativu i pokrenuli. Malo je poznato da i kod nas postoji jedna takva inicijativa, Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava, osnovano još 2007.,  godine koja, doduše, nije zaživjela. Vjerojatno zbog toga što su novinari autori svjesni da svoj interes ne mogu zaštititi niti u vlastitim kućama, a kamoli na internetu.

A „lideri“ su i ovom prigodom uspjeli zaobići mogućnost da odnose unutar sektora, kao i zaštitu interesa novinara i javnosti, rješavaju na nekoj javnoj, svima dostupnoj platformi. Oni od drugih tek očekuju da se spontano priključe, na što ove, dakako, ništa ne obvezuje. Na sličan način već petnaestak godina upravo tržišni lideri, preciznije, njihovi vlasnici, onemogućavaju osnivanje samoregulacijskog tijela, Vijeća za medije, unutar kojeg bi vlasnici, nakladnici i novinari mogli uređivali čitav niz pitanja, od kolektivnih ugovora do definiranja poželjne prakse prenošenja sadržaja.

Kako je u Sporazumu riječ uglavnom o tekstovima objavljenim na internetu, jasno je da će se linkovima na tekstove konkurentske kuće povećat broj klikova na izdanja obje korporacije. Lov na oglašivače na internetskim platformama, kao što znamo, ne ide najbolje, a broj posjetitelja (klikova) je oglašivačima glavni kriterij. To je još jedan, prosječnom čitatelju neuočljiv detalj da je u pitanju interes za profit koji liderima izmiče pojavom novih tehnologija, ali se oni uvijek znaju dosjetiti kako ga zadržati i povećati. Što ne bi bilo nelegitimno, kad se ne bi prodavalo kao briga za čitatelje i suradnike, a de facto, zanemarivao temeljni interes i jednih i drugih. 

Pozabavimo se još malo, u najmanju ruku čudnim odredbama Sporazuma o uvjetima „prepričavanja sadržaja“.  Kao da je do sada itko doslovno i u cjelini prepisao „ekskluzivnu vijest“. One se uvijek prepričavaju i dodaju vlastiti „neimenovani izvori“ koji najčešće kamufliraju činjenicu da je informacija dobivena na neregularan, možda i nezakonit način – curenjem iz DORH-a i USKOK-a, ili posebnim aranžmanom s oglašivačima, koji se inače zove prikriveno oglašavanje. Sve to opet jednom otvara  pitanje sprege medija, politike i biznisa, odnosno korupcije na svim razinama. Prisjetimo se poznatog slučaja kad je „jedan dnevni list“ (Jutarnji) saznao da će USKOK u cik zore pokucati na vrata poznatoj sveučilišnoj nastavnici u slučaju Index. Znači li točka 7. Sporazuma da konkurentska kuća i ostali mediji taj „ekskluzivni materijal“ ne smiju koristiti punih 60 minuta, kako to bilježi Sporazum? Nije li u takvim slučajevima prava vijest upravo povlaštena informacija, dobivena na sumnjivi način? Postojeći sporazum anulira mogućnost da dvije najveće medijske kuće u zemlji, koje bi zbog higijene medijskog prostora i funkcionalne javnosti trebale i nadzirati jedna drugu – to stvarno i čine. One su, naime, ovime sklopile i gentlmenski sporazum o nenapadanju i uzajamnom pogodovanju, što nas ponovo vraća na opravdanu sumnju da je riječ o stvaranju kartela kojim bi se možda trebala pozabaviti i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja.

Zakon o medijima, za sada, nedopuštenom koncentracijom u području tiska smatra kada nakladnik jednoga ili više općeinformativnih glasila prijeđe 40% svih prodanih primjeraka te vrste glasila. No kako provjereni podatci o tiražama i strukturi vlasništva javnosti baš i nisu dostupni, jer niti nakladnici/vlasnici, niti nadležno ministarstvo ne poštuju zakonske odredbi o javnosti i transparentnosti, o tome koliki dio tržišta pokrivaju EPH i Styria zajedno možemo tek spekulirati. Uz ovakav sporazum, lako je moguće da će taj postotak biti veći od 90 %, što valjda nadmašuje i monopol kojeg je u netržišnom socijalizmu držala kuća Vjesnik.

Ono što je ovim sporazumom zaista ugroženo, zapravo je temeljno demokratsko načelo pluralizma medija i raznovrsnosti izvora informacija, kako to u već spomenutom tekstu sugerira i Mladen Cerovac: „Novi pristup koji sugerira EK se razlikuje po tome što smatra da ograničavanje 'vlasničkog' povezivanja medija ne može biti jedini način za osiguravanje pluralizma i raznovrsnosti. Shvaćanje je EK da se pluralizam medija treba štititi mjerama koje osiguravaju raznovrsnosti izvora informacija. Samo raznovrsnost izvora informacija omogućava građanima stvaranje vlastitog mišljenja, oslobođenog utjecaja koji potječu iz samo jednog, dominantnog izvora.“ I jedna i druga kuća već i sada dobar dio sadržaja popunjavaju sindikalizacijom tekstova unutar svojih izdanja. Izvan toga preostale su još jedino lokalne crne kronike, izvještaji s tržnica i dijalektalne humoreske. Pluralizam medija do sada je bio ugrožen malim tržištem, siromaštvom, nepismenošću, lošim zakonskim rješenjima i nepoštivanjem postojećih zakonskih propisa. Od sada imamo i gentlmenski sporazum po kojem će jedine vijesti fit to print biti one koje lansiraju i razmijene tržišni lideri i monopolisti, Styria i EPH.

Vesna Kesić, Lupiga.Com