Džaba im posao…

CRVENI, HTV 2

“Da je došao dan ranije, Lenjin bi došao prerano”, piše John Reed u svojoj knjizi “Deset dana koji su potresli svijet” i nastavlja, “da je došao dan kasnije, bilo bi prekasno. No, Lenjin je došao baš kad je trebao…”

Odličan film “Crveni” Warrena Beattyja realistični je ep o rađanju komunizma u Rusiji. Američki plejboj snimio je film o Reedu 1981, točno 54 godine nakon Sergeja Eisensteina, u dekadi kad je sovjetski komunizam pao ulovljen u dvostruku zamku rata u Afganistanu i utrke u naoružanju. Danas s pouzdanjem možemo reći da je sovjetski boljševički pokret dvostruko naštetio ruskom, dijelom i svjetskom radništvu. U prvom redu, svojom pojavom od ruskih je radnika napravio moderne robove. Isak Deutscher, briljantni poznavatelj Staljina, u biografiji koja nije posve lišena razumijevanja za diktatora, kaže da je Staljin od dolaska na vlast 1922. do 1941. oko 40 puta povećao sovjetsku proizvodnju strojeva. Car to nikad ne bi mogao. Staljin je mužika otrgnuo od vola i posjeo za traktor i tako 1941. učinio zamislivim otpor Nijemcima. No, Staljin je “barbarskim metodama Rusiju izvlačio iz barbarstva”. Radniku je na ruke stavio nove, još gore okove. U drugom redu, s padom socijalizma svijet kapitala tako se osilio da danas moderno radništvo klizi prema feudalnom sustavu…

Uopće, jedva da je zamisliv neki radikalni pokret koji ne šteti ponajprije onima u čije ime istupa. Kad čovjek danas sluša rasprave zapjenjenih nacionalista na razne teme – od Haaga do EU ili pitanja “nacionalne časti” – osjeća se kao da gleda neke domoroce koji plešu pred totemom, zazivajući kišu. Nacija je jedna vrsta plemena, iluzije koju članovi dobrovoljno dijele kako bi bili slijepi za velik dio stvarnosti. Uglavnom, kad bi naši fundamentalisti još dvaput dobili izbore, mogli bismo odmah razmišljati o dobrovoljnoj seobi na ahiret. No, zemlju će od njihovih patriotskih nedjela opet spašavati – tko? “Crveni”…

ŠEŠELJ OSTAJE, DNEVNIK HTV-a

“Tužiteljstvo”, kaže meritorni državni Dnevnik, “tereti Šešelja da je s drugim sudionicima zločinačkog pothvata, predvođenog bivšim jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, pokušao uspostaviti novu srpsku državu na dijelovima Hrvatske, BiH i same Srbije progonom pod patronatom države, koji je uključivao ubojstva, deportacije, zlostavljanja, pljačku i uništavanje imovine Hrvata i muslimana…” To je u ozbiljnoj kontradikciji s Dnevnikom 3, u kojem možemo čuti da Haški sud nikada nije optužio niti jednog Srbina za zločinački poduhvat, pa bi bilo dobro da se na desku HTV-a dogovore što je istina.

Televizijski prijenosi Šešeljeva suđenja pretvorili su se u kasnonoćnu “zabavu” za brojne ljude s problemom nesanice. Šešelj psuje suce, prostači, ponižava svjedoke i eksperte, smije se odlukama vijeća. Ridikulizirao je proces do neviđenih razmjera. Stradao je osamdesetih u Sarajevu, kao radikalni komunist. Otkrio je da je stanoviti Brane Miljuš (kasnije kandidat za premijera Republike Srpske a danas Dodikov suradnik) prepisao diplomu od, ni manje ni više nego – Edvarda Kardelja, pa ga je napao istjerujući mak na konac, no iza Miljuša je tada stajao premoćni klan Pozderaca. Šešelj je zato završio u zatvoru, gdje je bio jako mučen, navodno i silovan, nakon čega počinje njegov preobražaj u ljutog nacionalista.

Prva od njegovih knjiga izdanih u Haagu (objavio ih je dvjestotinjak) zbirka je dokumenata Službe državne sigurnosti, nastalih od 1982. do 2003. godine praćenjem njegova rada. Čitajući te papire jasno se vidi da ga je Služba imala na oku od nula do 24. Znali su gdje se kreće, što jede, s kim i što priča, što misli. U svakom zamislivom trenutku! Iz tog materijala postaje bjelodano jasna zastrašujuća veličina bivše Udbe, koja je na taj način pratila sve disidente. Zbog Šešelja je bila angažirana cijela armija uhoda i tajnih policajaca, ali, kako vidimo, džaba im posao…

PLODOVI ZEMLJE

Nedjeljna poljoprivredna emisija često je gledanija čak i od Stankovićeve kultne “Nedjeljom u dva”, ali ime njenog urednika i voditelja, Vlatka Grgurića, nije jako glasovito. Šteta. To je zato što su se ljudi kod nas na svaki zamislivi način odlijepili od zemlje (“načisto odlepili”, moglo bi se reći), a to, kako znamo još iz priče o Heraklu i Anteju, nije dobro za vitalnost. Antej je bio nepobjediv dok je s obje noge stajao na zemlji, a kad bi se odvojio od tla, postajao je ranjiv.

“Plodovi zemlje” primjer su kako emisija treba biti napravljena: u prvom su planu reportaže, novinari su uvijek na terenu, sugovornici su uvijek konkretni, problemi su uvijek životni. Naš seljak više zna o EU-u nego mnogi doktori znanosti. On točno zna koliko će dažbina morati platiti za svaki kotao rakije, gdje će morati cijepiti svinju, koliko će smjeti zasaditi trajnih nasada. Većina naših političara ne mora znati ništa od toga – dovoljno je naučiti pet-šest floskula, takozvanih ispraznica, i deri…

I novinarski veteran Mladen Stubljar, koji je nekoć s leptirkom pod vratom vodio emisije o klasičnoj glazbi, godinama već radi u toj emisiji dojmljive reportaže, poput aktualne o našoj farmi bikova koja ima i svjetskog prvaka Minora, mrcinu kakvu je teško sresti. Nedjeljom iza podneva, “Plodovi zemlje” su emisija “hrvatskom puku za nauk i razumijevanje”, kako bi se staromodno reklo, i baš dobro da je tako.

Tekst preuzet iz tjednika Novosti

Boris Rašeta