PONEDJELJAK KAD JE OTIŠAO BRANE

Otišao je onako kako to rade samo najveći. Na vrhuncu slave, u naponu snage, s najboljim i najprikladnijim gostom kojega je uopće mogao izabrati – s treći put uskrslim Budišom!

Baveći se, prema običaju, samo najvažnijim temama Hrvatske i Čovječanstva, Branimir Bilić u zadnjim je “Licima nacije” u jednom trenutku u Remetinec strpao toliko članova buduće, sadašnje i bivše Vlade da je obezglavio ovu jadnu zemlju, pa mu je iskreno zapanjeni Dražen Budiša preporučio da smanji doživljaj, jer se Bilić počeo tresti i poprimati izgled čovjeka spremna iste sekunde pobjeći iz vlastite emisije kako bi zlotvorima odmah počeo navlačiti lisičine… Zašto je upravo On bio najveći?

1) Zato jer je uspio negirati zakone tržišta. U vrijeme dok hrvatskim novinarstvom vlada “despotizam trivijalnih formi” (Stjepan Mesić), Bilić je na televiziji uspio prodavati metafiziku, i u jednoj fazi izmusti za to čak i menadžerski ugovor! Ekvivalentan bi doseg npr. u fizici bio kad biste uspjeli negirati silu teže. To mogu samo čarobnjaci!

2) Zato što je u gotovo svakom gostu uspio otkriti genijalnog vizionara prošlosti!

3) Zato što je bio jedini TV voditelj u svemiru kod kojega se uvijek činilo da postoji realna opasnost da zbog burnog monologa ustane iz stolice i demonstrativno napusti vlastitu emisiju!

4) Zato što je bio najhrabriji! Smjelo je – i u zadnjoj emisiji dosljedan sebi – pitao Budišu, kružeći oko njega kao kiša oko Kragujevca, smeta li mu u životu što je toliko moralan. Tko bi se to još drznuo?!

5) Zato što je Čička, pretrčavajući cijeli teren kao Maradona s Englezima, pitao ono što se nikada nitko nije usudio pitati: “Što je Vama Hrvatska?” Božja glava!

6) Zato što je njegova igra “plenila lepotom”, kako su govorili beogradski sportski reporteri: Bilić bi, ako je bio raspoložen, pitanjima učas posla pocepao gosta na “vodonik i kiseonik”!

7) Zato što bi gosta podelio na “vodonik i kiseonik” čak i ako nije bio raspoložen!

8) Zato što je bio spreman na paradokse kao nitko: tek nakon što bi zaključio da ovoj zemlji trebaju novi ljudi, ponudio bi – Dražena Budišu, čija je karijera započela prije samo 43 godine!

9) Zato što će se i njegova nova emisija, kako je sam najavio, baviti samo “udarnim temama”!

Treba još?

HTV DNEVNIK, NEDJELJA

Branko Bačić, HDZ-ov tajnik, neobično uvjerljivo objašnjava onim diletantima iz oporbe kako je novi kroj izbornih jedinica zamišljen samo radi najveće moguće pravednosti. “Najveća sreća za najveći mogući broj ljudi”, otprilike tako ”aritmetikom sreće” Jeremy Bentham opisuje pravedan politički sustav. Naime, Ustavni sud ne želi da jedna izborna jedinica bude puno napučenija od druge, nego da budu sve podjednake. A to nije promjena izbornog zakonodavstva, jok, ma kakvi, to je samo puko sređivanje izbornih okruga kako bi što više ljudi bilo sretno. Pedantna smo zemlja i mo’š nas ubit’ ali to je tako. Tu nema mrtvih glasača, nema mrtvih duša, nema krađe, nemamo više birača nego stanovnika.

Obećavajuće je da u ovoj zemlji postoji tolika hrpa poštenjačina na vlasti – Branko Bačić, Vlada, Vlado Šeks, HDZ i slični – pa možemo biti sigurni da će se izborne jedinice u izbornoj godini mijenjati samo zato kako bi igra bila što više fer. Još da se vrati Smiljko Sokol, pjesmi i veselju ne bi bilo kraja ni konca! Ustavnom sudu bilo bi možda lakše i jednostavnije da promijeni Ustav, a kako se ne bi mučili pisanjem svojih sastavaka, neka prepišu članke od bivšeg turkmenistanskog lidera, rahmetli Turkmenbašija. Da sad ne ulazimo u sve članke njegova osebujnog zakonodavstva, čovjek je sam sebe postavio za doživotnog predsjednika Turkmenistana, uveo kult ličnosti, promijenio nazive mjeseci i mnogo toga, a to je mogao jer je imao puno slobodnoga vremena pošto se nije mučio s izborima kao ovi naši jadnici, koji se sad brinu za dobro svih nas, a mi smo po staroj navadi čangrizavi i nezahvalni i ne damo im da se opuste.

ŽIVI BILI PA VIDJELI

Film Brune Gamulina i Milivoja Puhlovskog iz 1979. godine prikazuje dramu mladog socijalističkog arhitekta Janka, koji si nađe bogatu curu Martinu. Njen je otac direktor građevinske tvrtke. Od tasta Janko počinje dobivati ponude koje se ne odbijaju: ponajprije projektiranje velikog naselja iz kojega s vremenom, zbog “ušteda”, moraju nestati svi humani elementi: kulturni centri, otmjeniji zajednički sadržaji, igrališta za djecu. Janko bi za ustupke bio nagrađen, ali on na te opcije ne pristaje…

“Živi bili pa vidjeli” angažirano je djelo koje, glede umjetničkih dosega, ne “pleni lepotom”. Nije to neki osobiti film, ali ga se i nakon 30 godina može gledati sa zanimanjem, kao neki aktualni uradak. Svi ključni elementi drame, “građevinska mafija”, korumpirani glavešine, mladi stradalnici idealizma, sustav koji forsira moćne… sve je to tu otprilike kao i danas, samo je onda bilo manje razvijeno. “Ništa ne počinje, ništa ne završava”, tu je francusku poslovicu rado citirao pokojni Josip Županov kao dokaz da je vjera u velike promjene iluzorna. Pogledamo li danas konture građevinske mafije, vidjet ćemo da ona nije uništena, samo je nekolicina krupnih igrača žrtvovana da bi se igra nastavila dalje.

No pitanje je može li se dalje. Cijela je država uništena zbog njih: “građevinska mafija” minulih je deset godina cijelu Hrvatsku usmjerila na gradnju cesta, infrastrukture i stanova, a cijene su utrostručene u odnosu na prošlu vladu. Tako se moglo lakše krasti. Država se zadužila, oni su obavili radove koje su imali (ili ih nisu obavili) i masno ih naplatili, a sad ostaje samo da otplatimo dugove koje su nam nabili. E sad, kako će nam to poći za rukom, ne znamo, ali živi bili pa vidjeli.

BERLINSKA SAGA

Serija o “Romeu i Juliji” iza željezne zavjese. Poprište radnje je Berlin, a akteri komunisti i antikomunisti 1980-ih. Tajna policija Stasi radi kao ura, doduše malo lošije od legende o sebi, ali ipak njemački efikasno, a jedan od likova, štazijevac, u jednom trenutku upotrebljava pojam “klasni neprijatelj”…

“Ništa ne počinje, ništa ne završava”, kažu, dakle, Francuzi, a mi iz ove serije možemo izvući zaključak kako ne bi bilo loše zaviriti u neki stari kompendij klasne borbe kako bismo u njemu potražili slične pojmove, možda prekrivene debelim slojem prašine… No kad se ta prašina otpuhne, dobivate instrumentarij tumačenja ove naše složene stvarnosti puno svježiji od onoga koji, recimo, koriste Dražen Budiša ili Jadranka Kosor (koja se opet proslavila rekavši američkom ambasadoru u srcu Zagreba: “Welcome to America”; blago mami koja ju je rodila…)

“Klasni neprijatelj”, nije li to bolji i prikladniji opis za masu ovih karikatura hrvatskog kapitalizma (Kerum, Kutle, tutle, mutle…) od pompoznog termina tycoon F. S. Fitzgeralda?

Tekst preuzet iz tjednika Novosti

Boris Rašeta