Što, što, bi li bilo pametno

SVE U SEDAM

Natjecatelj je na početku kviza milijunaš, a na kraju – kako uspije. Tko zna zna, tko ne zna – dva. Tarik je ležerniji no prije, bez pokondirenosti i snobizma koji su katkad znali izbijati ispod karakterne maske Robina Hooda, dok je scenografija veselija, i utoliko manje dramatična, no ona u “Milijunašu”. No, prvi je dojam da je kviz “Sve u sedam” teži od “Milijunaša”, da zahtijeva više specijalističkih nego općih znanja, da je kompliciraniji. Utoliko su njegove tržišne šanse manje. Gledatelji su više pasivni promatrači nego sudionici igre, intuicija igra malu ulogu, presudno je znanje, pa se teže identificirati s natjecateljem i igrom, a zbog Tarika Filipovića svaki se novi kviz čini identičnim onom prethodnom. Pametni urednici razmislili bi o alternativnom voditelju, ali i o alternativi samima sebi – zašto, dođavola, za svaku šugavu emisiju moramo kupovati licencu kad smo u nekim stvarima bili na apsolutnom vrhu svijeta (npr. majstorska radionica Laze Goluže)! Licenca “Sve u sedam” vjerojatno je izabrana zato što će HTV-u smanjiti troškove. Da su sami smislili nešto takvo, troškovi bi, jamčimo, bili i manji.

Inače, ima jedna zgodna cveba u pravilima igre. U propozicijama kviza stoji da “državljani Republike Hrvatske s navršenih 18 (osamnaest) godina i stalnim prebivalištem u RH, protiv kojih se vodi ili je u postupku najave proces krivičnog gonjenja, prema odredbama odgovarajućeg kaznenog zakona RH nemaju pravo sudjelovanja u kvizu”. Šteta je što je ova lijepa i korisna odredba zalutala u kviz, gdje ima jedva nešto više smisla nego u crtićima. Trebalo bi je preseliti u Informativni program, ali bi onda nastala kadrovska rupa dubine Marijanske brazde, a to si Prisavlje ne može dozvoliti.

RUKA KOJA NJIŠE HLOVERKU 2

“Hloverka je prošlost, a Gordana Mrđen nova v.d. glavne urednice”, pisao je u svibnju ove godine, krajnje optimistički, jedan hrvatski portal. Koji hlebinci! Hloverka je lik iz horora, ona se uvijek vraća u novom nastavku. Povratnička emisija bila je standardna. U njoj smo, dakle, mogli vidjeti obaveznu dozu ksenofobije (što ako stranci navale na naša poljoprivredna zemljišta), uobičajenu porciju šovinizma (što ako stranci navale na naše tržište rada) i niz sličnih mirodija, nezaobilaznih u svakoj Hloverkinoj čorbi. Na njeno usplahireno pitanje – što ako zli stranci krenu kupovati naša poljoprivredna zemljišta, što, što, bi li bilo pametno da ja sad kupim neko poljoprivredno zemljište? – Vesna Pusić je rekla da je to dobro jer se na poljoprivrednim zemljištima može razvijati poljoprivreda, dok je Gordan Jandroković Hloverki sugerirao da ne bi bilo loše da počne razmišljati o tome. On pritom vjerojatno nije imao nikakvih primisli, jer je žena HDZ-ova kućna novinarka (dobila je emisiju kako bi rukama i nogama pokušala spriječiti pad HDZ-a, ali je skužila promjenu i počela se ulizivati Zoranu Milanoviću u čijoj je stranci dočekala lanjski Božić). No mi smo ih – te primisli – na Jandrokovićevu ideju imali sijaset: zamisao da Hloverka ode na kakvu farmu zvuči apsolutno senzacionalno! Nek’ sadi repu ili papriku baburu, da više ne moramo gledati taj priljepak svih partija.

OK, Hloverka je sluzav ali dramski jasan lik. Ona će grabiti dok može. Nejasno je, međutim, zašto je Gordana Mrđen pristala staviti svoj potpis na Informativni program koji sada zaudara više od Jakuševca. Hloverka četiri puta tjedno? Potom Dnevnik 3, iza kojega se čak i za ljetne pauze nazirala duga ruka Dijane Čuljak Šelebaj, takozvane novinarke koja predstavlja upečatljiv egzemplar najveće zamislive sramote po profesiju; pa onda Branimir Bilić prema čijim se egzaltacijama onaj šaman iz Saborskog doimlje kao zen-mudrac; pa ostracizam nad Denisom Latinom i šikaniranje cijele skupine kritički nastrojenih novinara (Sanja Mikleušević, Petar Štefanić itd.)… Staviti potpis pod sve to nije potez razumljiv zdravom razumu.

TAJNI ŽIVOT UMJETNIČKIH DJELA

Epizoda koja govori o “tajnom životu” Leonardove “Posljednje večere” sadrži dovoljno drame za tri dugometražna igrana filma. Ta je slika – u BBC-ovu dokumentarcu atribuirana kao najslavnija umjetnina svih vremena – u šest stoljeća života proživjela desetke mijena. Leonardo nije htio raditi fresku, dakle stavljati boju u svježu žbuku. Umjesto toga, preko zida je nanio dvije podloge i tek onda krenuo sa slikanjem. To se pokazalo fatalnom greškom. Kako su iza zida refektorija – prostorije u kojoj se nalazi “Posljednja večera” – bili kuhinja i veliki izvor riječne vlage, a zid zbog podloge nije mogao disati, boja je s kompozicije počela otpadati već nakon 20 godina… Od onda do danas doživjela je 11 restauracija, provalu Napoleonovih ateista koji su kopljima gađali oči Krista i apostola, bombardiranje u Drugom svjetskom ratu. Neki je restaurator Judin lik – a Leonardo ga je prikazao kao zdvojna starca – prikazao u antisemitskom ključu, napravivši od njega Židova s dugim, krivim nosom, tamnog kao noć, a licem nalik na Judu iz naci-propagande… Takvih je mijena slika doživjela još mnoštvo, a svaku od njih ekipa BBC-a prikazala je u slici, pedantno, skrupulozno, ilustrativno, maestralno. Odabrao Đelo Hadžiselimović, svaka mu čast.

STIPE U GOSTIMA, ČETVRTA SEZONA

Dugovječna uspješnica HRT-a vratila nam se onakva kakvu smo je ostavili: ležerna, zabavna, duhovita, dobro odglumljena i profesionalno režirana. Filip Radoš, Vedran Mlikota, Nail Hasanović i Hrvoje Kečkeš sjajni su. Suzana Nikolić glumata mrvicu više no što bi trebalo:  scenarist Ognjen Sviličić u njen jezik ugrađuje mrvicu više kajkanja no što je u Zagrebu običaj (većinu rečenica završava s “kaj ne”), dok je Stipe mrvicu više Morlak i Kikaš no što bi možda bilo normalno. No dobro, “Stipe” je pomalo i parodija kolektivnih karaktera, Vlaja i Zagrepčana, pa se ova lagana stereotipizacija može razumjeti.

Kako god bilo, ove će godine hrvatskim televizijama dominirati dalmatinski naglasci (“Larin izbor” i “Ruža vjetrova” maksimalno, “Stipe u gostima” u značajnoj mjeri, “Loza” također), pa bi se tržište u dogledno vrijeme moglo zaželjeti i novoštokavskog standarda, unatoč jadikovki nekih fašista s juga koji u sinkronizaciji crtića na kajkavski prepoznaju opasnost. Što bi imali reći na ovakvu provalu “Dixieja” (južnjaka, Dalmoša) i na totalnu defanzivu “Yankeeja” (sjevernjaka, Zagrepčanaca)? Sve su to rasističke bedastoće: za antisemitizam, vidimo, nisu nipošto potrebni Židovi. Napravimo ih mi i iz domaćeg materijala.

BITKA ZA VUKOVAR

Tomislav Merčep, jedan od glavnih likova ove serija, pripovijeda našim autorima kako su Srbi i komunisti-partizani 1945. u Vukovaru sredili Nijemce i Židove i umalo pušta suzu iz oka nad tom, srpski rečeno, svirepošću. Šest posto Židova je bilo, kuka Merčep, a sad ih više nema… Bivši kralj hrvatskih sapunica Roman Majetić i neko posve nepoznato autorsko biće zvano Dominik Susmel, našli su divan način da se sprdaju s mitovima, oni su dadaisti moderne naše dokumentaristike. Prikazati Tomislava Merčepa kao kombinaciju Oscara Schindlera i Dalaj Lame, e to se zove inovacija. Jedva čekamo sljedeće nastavke!

Tekst preuzet iz tjednika Novosti

Boris Rašeta