Sreća pa danas ljudi više ne piju. Al’ ni manje…

POLA URE KULTURE

U kulturnoj emisiji HTV-a uskrsava Goran Milić i objelodanjuje Draženu Ilinčiću zastrašujuću teoriju o najgoroj smicalici komunističkih država (motiv priloga je satirički film o Sjevernoj Koreji). Komunizam je, kaže Milić, proizvodio alkoholizam! Rusi su se opijali votkom. Naši ljudi konjakom. Kinezi rakijom od riže. Grom i pakao! Donerwetter! Kako je to bio izopačen poredak kad nam je tek danas, pod stare dane, Milić smogao snage iskreno priznati koliko je patio zbog alkoholne pošasti. Topla ljudska tragedija od koje bi i kamen proplakao, u jednom naizgled benignom kulturnom prilogu – što čovjek i gledatelj više smije očekivati? Sreća pa danas ljudi više ne piju. Al’ ni manje…

DNEVNIK

Esdepeovo rukovodstvo u subotu je imalo zatvoreni sastanak na kojemu su se pojavili budući ministri. Jadni novinar pokušao je iscijediti bilo kakvu izjavu, ali esdepeovci – ni mukaet. Valjda zato da ostave dojam ozbiljnosti i teških kondicionih priprema za vlast. Sveziglede te i takove komunikacijske strategije, evo Facebook statusa Mirele Španjol Marković. “Dajte PR-ovci smilujte se i podučite ove SDP-ovce. Danas imaju tematsku konvenciju i onda namrgođeni Igor Dragovan kaže u Dnevniku da nek ih novinari puste na miru, nema izjava, bla bla. Pa daj čovječe, dobiješ priliku, krušku pod njušku, pa imate valjda neku ključnu poruku za birače, malo vedrine, entuzijazma, Isuse Bože pa niste nikoga ubili… Koji autizam, nemreš bilivit…”

Da bi sve bilo još malo neprohodnije, SDP nastupa pod sloganom “Go! SDP”, koji 70 posto građana neće razumjeti. Neka, tko je još vidio na izborima skupljati glasove. Doći će oni sami od sebe, kao i prošli put.

DNEVNIK TRI

Bio je ovo tjedan Dijane Čuljak Šelebaj-baj. Našla se u žiži svih revija u državi kao jedna od tri-četiri najbogatije raspuštenice u državi (uz ex-gospođe Kerum i Rajić). Rastala se sa Šelebajem, prodala kuću koja je bila upisana na nju, inkasirala 18 milijuna kuna koje su sjele na njen račun, a sad jadni Šelebaj čupa kosu s glave, pita se što mu se to dogodilo i, još više, kako će do svog dijela novca, prema kojemu uzgaja izuzetno nježan, emotivan odnos koji se u većini naših krajeva još naziva ljubavlju.

Kraj tjedna Dijana je Čuljak okončala trijumfalnim pozivanjem u goste Denisa Kuljiša i Mate Laušića, specijalista za ratne zločine, koji je prokomentirao uhićenje Ratka Mladića. Klimaks emisije zbiva se s pitanjem upućenim Kuljišu: “Je li ovo slučajno, kolega Kuljiš, ili Srbija zna kako se radi posao, kako se brzo ide prema Evropi?” Jest, gospođo Čuljak, samo je Usain Bolt brži od Borisa Tadića, fakat Srbija radi posao s Evropom, u koju bi mogla ući jedno trideset-četrdeset godina nakon kraha Jugoslavije. Inače je Jugoslaviji nuđen specijalni ugovor još 1981. a pridruživanje 1991, no imali smo tad pametnija posla.

Inače, lucidnom strategijom skrivanja Ratko Mladić je sludio mog prijatelja Vladimira. Evo SMS prepiske:

V: Je li u povijesti zabilježeno perfidnije i osmišljenije skrivanje od Mladićevog? Tko bi ga tražio kod rodbine i s osobnom kartom na kojoj piše “Ratko Mladić”?

Ja: Vizantinci su to, kume moj. Vizantinci.

V: Palo mi je na pamet, možda bi trebalo pretresti kuće obitelji Hadžić.

Ja: Treba se i toga sjetiti.

HTV KAO TAKAV

Haški ud najednom je postao Haški sud. Ono političko tijelo koje sudi samo malima, kolonijalna ruka pravde, antihrvatska hidra, najednom se transformiralo u sudište koje će suditi balkanskom krvniku i, kasno ali ipak, razrezati kaznu. Ljudi bi sad još dopisivali tužbu Mladiću za Hrvatsku. Sudu koji preziru. Kako sad taj sud valja, a još prije mjesec dana nije vrijedio ni pišljiva boba – dapače, državni vrh unisono je osporio presudu pokazujući time da ne priznaje Tribunal koji je integralni dio hrvatskog pravosuđa, kao i odredbe našeg zakona prema kojima se presude prvog stupnja ne smiju komentirati – e, to je pitanje na koje bismo voljeli čuti neki razuman odgovor. Ali nećemo.

DNEVNIK NOVE TV

Stjepan Mesić – prvi put u Kumrovcu na Dan mladosti, na rođendanu čovjeka koji ga je spremio na dvije godine u Gradišku – čita neku partizansku naredbu iz 1944: “Izdajice, položite oružje inače ćete biti pregaženi i uništeni…” Ljudi očekuju da ih je potpisao Tito, ali, avaj, nije on nego – Andrija Hebrang, otac ovoga našega ugursuza. Zgodan je taj Mesić, obješenjak, sve nam više nedostaje.

A evo nekoliko zgodnih anegdota o Brozu, iz pera Milovana Đilasa, čovjeka koji je pod Titom odrobijao lijepih devet godinica u Mitrovici, triput više nego pod kraljem, a onda napisao i ove retke.

“Kada je jednog dana dobio izveštaj o olakom prodoru četnika na Pivsku planinu i gubicima druge proleterske, Tito se toliko naljutio da je naredio pokret pratećeg bataljona i stavivši se bataljonu na čelo – krenuo ka Durmitoru da lično pokaže kako se treba boriti (…) Krenuo sam i ja s njim: Da bar ginemo zajedno! – kako sam rekao, pola u šali a pola u ozlojeđenosti. (…) Upozorio sam ga, najzad, da on kao vrhovni komandant nema pravo da se uvaljuje u bitke na čelu stotinjak partizana i obezglavljuje čitavu vojsku. I to je, izgleda, delovalo. Tito je smirio korak i priseo na kamen – kao radi odmora. Rekao je: Ali mi tamo imamo i ranjenike koji nisu evakuisani. I bez daljnjih objašnjavanja, krenuo natrag u Plužine…” (“Revolucionarni rat”, str. 199)

Evo i epizode sa Sutjeske: “Kundak se odlomio, Nemac pao na leđa. Izvadio sam nož i jednim mahom presekao Nemcu grkljan. Zatim sam dodao nož Raji Nedeljkoviću, političkom radniku koga sam poznavao pre rata i čije su selo, Gronicu, blizu Kragujevca, Nemci izmasakrirali 1941. godine. Dodao sam mu nož da dokrajči drugog Nemca…”

Ta je epizoda Jugoslaviji poslije rata nanijela mnogo štete u odnosima sa SR Njemačkom. Đilas ju je iskreno napisao. Na koncu, Đilas odlazi do tetke Mike, majčine sestre: “Bila je prosta seljanka. Ali mi se obradovala. I na moj upit, ko je gori: partizani ili četnici, odgovorila je: pa vi se borite za pravedniju stvar, ali ste opaki i krvavi bez lijeka…”

NEDJELJOM U DVA

Taman sam počeo čistiti stan, ali drek. Na ekranu se, kod Stankovića, pojavio Ante Prkačin, jedan od onih tipova kojima bi Sergio Leone platio milijun dolara za ulogu u špageti-vesternima. Zakuje vas uz ekran. Prkačinu fale šešir “Stetson”, ćebe, revolver “Bantline special 0.45″ i možda još pola centimetra brka da sašije Clinta Eastwooda ili Leea van Cleefa – a to nije lako. No, zna taj i govoriti. Desperados i intelektualac iz Slavonskog Broda suvereno se kreće na terenima epike, lirike, modernih medija; citira čas Miloša Obilića i Stevana Sinđelića, čas Antu Starčevića; jednom je nogom u 1102. godini a drugom u Lisabonskom ugovoru, kvazi-ustavu europske mega-države.

I tu briljira. Ono što je žalosno, to je činjenica da je Ante Prkačin, u dojmljivom nastupu, porazio veći dio hrvatske politike na gostujućem terenu. Ne u nekim epskim nadjebavanjima tipa je li Crna legija bila najbolja vojna formacija u NDH (Ivan Šibl u memoarima i Milovan Đilas tvrde, recimo, to isto), nego na terenu egzaktne diskurzivnosti. U zemlji u kojoj svi vole komentirati ono što nisu čitali ili proučili (poput haških presuda), Ante se Prkačin potrudio pročitati Lisabonski ugovor i naći stavke koje su ga posve okrenule protiv Evrope. Ponajprije, riječ je o tome da “uvoz” useljenika u pojedine države kontrolira Bruxelles, ali i to da je hrvatskim seljacima razrezana kvota proizvodnje mlijeka duplo manja od godišnjih hrvatskih potreba za mlijekom. Dakle, osuđeni smo na uvoz i to zemlju vodi u kolonijalni položaj. Čista matematika. Trebao ti je, dakle, doći boem iz Broda, Prkačin, da objasni kako Lisabonski ugovor nije preveden u Hrvatskoj, kako ga u Saboru i Vladi ne znaju niti ih zanima. (Jadranka Kosor ne zna cijenu benzina a kamoli odredbe Ugovora).

Hrvatska danas nalikuje na satire Radoja Domanovića, što Prkačin i kaže: “Ovu zemlju vode slijepci.” Upravo je tako. Što ćemo dobiti od Unije, što ćemo izgubiti, zašto da, zašto ne, o tome nikakve sadržajne diskusije nema i Hrvatska opet srlja kao guske u maglu.

Tekst preuzet iz tjednika Novosti

Boris Rašeta