Za razliku od plaćanja radnika u redovnom radnom odnosu za kojeg poslodavac mora platiti niz poreza kako bi mu isplatio plaću, novinaru u prikrivenom radnom odnosu, upisanom u RPO (registar poreznih obveznika), poslodavac plaća bruto plaću od koje novinar sam mora platiti doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje te porez i prirez. Porezi su u startu osjetno manji od poreznih davanja redovno zaposlenog radnika, a uz to ih novinari umanjuju u ovisnosti od vlastite knjigovodstvene domišljatosti, s obzirom da postoji velik broj troškova koje je moguće podvesti pod osobnu potrošnju.

ISTRAŽIVANJE: Novinari u raljama RPO-a

Pljačka državnog proračuna tu ne završava, već poslodavac ima pravo kao trošak poslovanja odbiti od vlastitog poreza i novac isplaćen zaposlenicima u prikrivenom radnom odnosu. Pritom je izuzetno bitna činjenica da je pomoću prikrivenog radnog odnosa putem upisa u RPO postalo moguće isplaćivati novinarima uistinu ogromne plaće, a da poslodavac više na njih ne mora plaćati porez. Ta je činjenica iznjedrila jednu naročitu kastu vrlo nesamostalnih novinara.

Blagonaklona država

Prednost zapošljavanja putem upisa u RPO jest da se na pravno nekorektan način, može određeni broj novinara učiniti izrazito dobrostojećima, u rasponu od visoke srednje klase pa do istinskih bogataša. Radi se o ljudima od kojih mnogi ne zaslužuju toliki novac i toga su svjesni. Iz toga proizlazi beskonačna lojalnost nekih novinara poslodavcima. Ovakav način zapošljavanja prevladava u EPH, ali i u konkurentskoj Styriji.

U Državnom inspektoratu, ali i u resornom ministarstvu, su u potpunosti iskrivili istinu, ili kako bi se pučki reklo – lagali

Jedno od ključnih pitanja je svakako – zašto nadležne državne ustanove toleriraju sustav kojem je primarna svrha besramno pljačkanje proračunskog novca? Izravan odgovor na to pitanje nemoguće je dobiti, no zato postoje vrlo jasni dokazi da država tu nezakonitu praksu doista tolerira. Jedan od najboljih je izvješće Državnog inspektorata pozvanog od strane Sindikata novinara Hrvatske da provede istragu o zakonitosti rada RPO suradnika.

Poduži izvještaj Inspektorata koji nosi potpis bivšeg glavnog inspektora Krune Kovačevića, u međuvremenu smijenjenog zbog optužbe za nasilje u ljubavnoj vezi s glasnogovornicom u istoj ustanovi, u sebi sadrži više zakonskih vrlo problematičnih teza i formulacija. Primjerice, inspektori u njemu smatraju da je zapošljavanje putem RPO-a ozakonjeno u Zakonu o medijima koji je, kažu, “lex specialis u odnosu na Zakon o radu kao opći propis o radu”.

U članku 2. zakona na koji se pozivaju stoji formulacija da je novinar “fizička osoba koja se bavi prikupljanjem, obradom, oblikovanjem ili razvrstavanjem informacija za objavu putem medija, te je zaposlena kod nakladnika na temelju ugovora o radu ili obavlja novinarsku djelatnost kao samostalno zanimanje, u skladu sa zakonom”.

Kao dokaz da destruktivni sustav uživa zaštitu političke vlasti, ista nam je mantra ponovljena kao odgovor na upit Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva. Pozivajući se također na mogućnost ostavljenu u Zakonu o radu da se radni odnosi pobliže urede nekim drugim zakonom te na 2. članak Zakona o medijima, u Ministarstvu su nam objasnili: “Slijedom izloženog, obavljanje novinarske djelatnosti kao samostalnog zanimanja (čak i kada se ista pretežito obavlja u prostorima tvrtke kojoj se takve usluge pružaju) po našem mišljenju, ali i po praksi Državnog inspektorata, ne bi bio nesamostalni rad koji uređuje ZOR, odnosno takvo obavljanje novinarske djelatnosti kao samostalnog zanimanja, omogućeno je drugim (posebnim) zakonom pa se isto ne bi smatralo nezakonitim.”

Trenutno ne postoji volja da se vidi i govori

No, zapravo su u Ministarstvu, a onda i u inspektoratu u potpunosti iskrivili istinu, ili kako bi se pučki reklo – lagali. Naime, Zakon o medijima nije lex specialis u odnosu na Zakon o radu, s obzirom da se njime uopće ne uređuju radni odnosi, a spomenuta formulacija iz Zakona o medijima zapravo je tek definicija pojma “novinar” koja, ako se bolje pročita, ne ostavlja nikakvu mogućnost da se RPO-ovce drži u redakcijama (…zaposlena kod nakladnika na temelju ugovora o radu ili obavlja novinarsku djelatnost kao samostalno zanimanje…).

Saslušavanje najodanijih

Nasuprot tome, odnos RPO-ovca i poslodavca daleko jasnije definira sam Zakon o radu u čijem članku 8. stoji: “Ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.”

Vratimo se ipak na izvještaj inspektorata koji također navodi da je “rad u poslovnom prostoru i na sredstvima poslodavca samo jedan od elemenata na osnovu kojeg se procjenjuje ima li rad određene osobe karakter radnog odnosa, ali ne i jedini” – no tada, umjesto nabrajanja ostalih, zadovoljenih kriterija, najednom dolazi do nevjerojatnog misaonog obrata sastavljača dokumenta koji tako jednostavno tvrdi da se “pitanje zakonitosti sklopljenih obvezno pravnih ugovora u pravilu (naglasio M. Z.) postavlja u slučajevima kada osobe koje na taj način obavljaju određene poslove nisu obvezno osigurane.”

Ako čitatelj nije razumio, ovu je “narodsku” logiku moguće prevesti na “narodski” idiom pa reći: “Nemoj me zaje…t’ s tim zakonima i kriterijima, nek budu sretni što uopće imaju zdravstveno i mirovinsko.” Čini se pomalo zabrinjavajuće da se umjesto na nedvosmislene zakonske odredbe, Ministarstvo i Inspektorat pozivaju na inspektorsku praksu, što je valjda institucionalni pandan običajnog prava.

Poznati neboder u kojem je inspekcija saslušala 12 honoraraca iz agencije Večernji list Mediji, a koji su, nesumnjivo po cijenu otkaza, uglavnom morali lagati o tome kakav je njihov angažman u tom mediju

Vrijedi istaknuti i da su inspektori naveli da su Večernjem listu zatekli i dva urednika koji rade u RPO-u, od kojih je jedan ni manje ni više nego glavni urednik! No, inspektorska lakrdija odlazi i korak dalje s obzirom da Večernji list drži i određeni broj honoraraca koji ne udovoljavaju čak niti pučkim kriterijima obveznog osiguranja. Umjesto da zatraže od poslodavca kontakt podatke svih honoraraca i pojedinačno ih ispitaju te na druge načine utvrde činjenično stanje, inspektori su od poslodavca zatražili da izabere 12 (najposlušnijih) novinara koje su grupno saslušali pod budnim okom šefova.

Tucet ustrašenih honoraraca, nesumnjivo po cijenu otkaza, izjavilo je da rade isključivo kod kuće ili na terenu, da su za poslodavca vezani samo rokovima, da koriste samo vlastita sredstva za rad i tako dalje. Ekvivalent ovakvog postupka bio bi vjerojatno da policija dolazi izvršiti pretres u stanu osumnjičenog dilera droge, pa mu umjesto pretresa vjeruju na riječ da je čist. Ili barem kad policajac pred suprugom nasilnikom pita ženu tuče li je muž.

Državni honorarci

O dobroj volji države da uredi stanje u novinarskoj profesiji zasigurno najbolje svjedoči situacija u medijima u javnom vlasništvu. Primjerice u jednom od najekstremnijih primjera čistki, s Hrvatske radio televizije u studenom prošle godine odjednom je otpušteno čak 389 honorarnih suradnika. Treba naglasiti da među njima nisu svi bili novinari, kao i da nije bilo RPO-ovaca s obzirom da su oni i inače rijetka pojava u državnim medijima, koji se dosad nisu pretjerano zamarali pokušajima legalizacije svojih honoraraca. U tamošnjem sindikatu nam pak kažu kako odnedavno ipak, mladi ljudi koji na HRT-u žele obavljati novinarsku ili srodnu djelatnost, dobivaju sugestije šefova da uđu RPO sustav.

I na javnoj televiziji, gdje se više puta prosvjedovalo zbog cenzure, šefovi sugeriraju honorarcima da pređu u RPO

U državnom novinskom gubitašu Vjesniku, koji se diči nakladom dostojnom kakve lokalne seoske novine, na 99 zaposlenih radi 50 do 60 honoraraca te niti jedan RPO-ovac. Tamošnji sindikat vrlo je jasno opisao stanje te u odgovoru na naš upit o broju honoraraca navode kako “njihova ukupna brojka varira jer se neki javljaju jednom u dva, tri mjeseca (sport i kultura, dopisnici, na primjer), no gotovo svi rade svakodnevno, u prostorijama Vjesnika (Narodnih novina – Press d.o.o.), na sredstvima Poslodavca i prema uputama Poslodavca”, te dodaju: “Sindikat raspolaže i rasporedima dežurstava u kojima su upisana imena honorarnih suradnika i zaduženja, na istoj listi sa zaposlenima preko ugovora o radu (to uključuje i noćni rad na webu, ili noćni rad za drugo izdanje lista). Većina njih za Vjesnik radi dulje od pet godina, s ugovorima o autorskoj suradnji kojima bi se mogao dokazati taj kontinuitet, imamo honorarce koji su to u kontinuitetu s Vjesnikom više od 10, pa i 12 godina … Dvoje ili troje rade kao urednici.”

U sindikatu novinara ističu kako su pozivali inspektore u Vjesnik i HRT te da je tamo zateknuto mnoštvo nepravilnosti. U HRT-u su zbog nalaza inspekcije bili prisiljeni zaposliti na desetke novinara, a oba medija opetovano su novčano sankcionirana. No, kako je to prebacivanje državnog novca natrag u državni proračun, radi se tek o živoj ilustraciji prelijevanja iz šupljeg u prazno.

Ilegalci na javnoj televiziji

"U Novom listu sam kao novinar radio šest godina, većinu vremena u statusu slobodnog novinara u sustavu RPO. Potpisao sam ugovor o autorskoj suradnji, koji je u jednom članku decidirano navodio da ne smijem surađivati s drugim medijskim kućama i određivao financijsku odštetu drugoj ugovornoj strani ukoliko prekršim navedeni članak ugovora. Imao sam obavezu dolaziti svaki dan u redakciju, raditi na resursima Novog lista i obavljati identične radne zadatke kao i stalno zaposleni novinari, što je jedno vrijeme uključivalo koordiniranje i vođenje kolegija u gradskoj rubrici. Čitavo vrijeme su nam obećavani ugovori i bilo je jasno da postoje legalni problemi s takvim načinom rada – recimo putni troškovi i dnevnice kompenzirane su ispisivanjem računa na ime stalno zaposlenih kolega. Ukratko, svjesno se kršio zakon. U vrijeme racionalizacije poslovanja Novog lista, sredinom 2010., krenulo je otkazivanje suradnje RPO-ovcima u Novom listu. Počelo je kašnjenje i rezanje honorara, a uskoro je direktorica na adrese RPO-novinara, među kojima sam bio i ja, poslala kratko pismo da Novi list s njima prekida suradnju", priča novinar Branimir Zekić koji je trenutno u sudskom sporu s bivšim poslodavcem zbog prikrivenog radnog odnosa i nezakonitog otkaza.

U Novom listu su novinarima - ilegalcima nametnuli i klauzulu prema kojoj ne smiju surađivati s drugim medijskim kućama

Sličnih iskustava ima među novinarima gotovo svih većih medija u Hrvatskoj, razlike su tek u nijansama te u tome jesu li novinari bili u sivoj zoni RPO statusa ili su radili kao potpuni ilegalci. Novinari otpušteni u prošlogodišnjoj sječi honoraraca na Hrvatskoj radio televiziji primjerice bili su “potpuni ilegalci”.

"Oko 14 godina radila sam kao asistentica režije na HRT-u, prvo u programu za religijsku kulturu, onda u stranom programu. U religijskom programu radila sam na prijenosima misa, dokumentarnim filmovima i sličnim poslovima, kasnije sam radila na pregledu kvalitete i pripremi filmova. Po svim radnim zadacima bila sam apsolutno izjednačena s uredno zaposlenim kolegama, imala sam zabranu rada u drugim redakcijama, a čak je vođena i evidencija o dolasku i odlasku na posao. Jedan dan sam na internetu pročitala kako HRT dijeli tri stotine otkaza honorarcima. Kad sam sutradan došla na posao, doznala sam da se to odnosilo na mene. U sporu sam sa HRT-om, koji se danas na sudu vadi da nisam radila na njihovoj nego vlastitoj opremi. Koliko je to apsurdna tvrdnja s obzirom na prirodu posla koji sam obavljala nije potrebno niti naglašavati", ističe bivša djelatnica javne televizije koja nas je zamolila da je ne imenujemo u tekstu.

Prvi dio istraživanja pročitajte na ovom linku.