Kad honorarac u novinama ostane bez posla, ostaje uglavnom bez ičega. Dogodilo se to usred godišnjeg odmora, početkom vrućeg kolovoza, kad mi je na kućnu adresu stigla kuverta s logotipom Novog lista. Crne slutnje, škare i pun pogodak: postao sam još jedno zabrinuto lice sa zavoda za zapošljavanje. Šuškalo se zadnjih mjeseci o racionalizaciji troškova, preustroju i sličnim ublaženicama za nogiranje iz redakcije, ali bilo je neke romantične nade da me otkaz neće zaskočiti baš poslije obilate marende ili prije odlaska na plažu. Nakon gotovo šest godina honorarčenja, u koje su ušla nebrojena vikend dežurstva, koordiniranje rubrike, pritvoreništvo zbog Varšavske i želje da se matičnoj redakciji donese što bolja priča, sve je stalo u dvije suhoparne rečenice, više nalik na e-mail «forvardušu» nego pošteni poslovni rastanak. «Bilo nam je zadovoljstvo surađivati s vama, ali prisiljeni smo otkazati suradnju. Mnogo sreće u budućem radu…»

Tek s otkazom honorarac shvati koliko se zakačio na firmu koja ga je godinama učinkovito iskorištavala, a zauzvrat davala nešto manji paket radničkih prava. Istekom otkaznog roka, doslovce preko noći, ostao sam bez osnovnih radnih sredstava i tek tad me počela loviti panika.

Prvo se bivšoj tvrtki vraća redakcijski laptop, nakon čega od opreme ostaju jedino jagodice na prstima, samo više nemaju po čemu mlatiti. Zapravo ne. Potpuni iznered dolazi kad se firmi razdužuje mobitel koji je s godinama korištenja postao i privatni i službeni - dakle, jedini. Sve nakon toga građenje je kontakata od mukotrpnog početka. Svaki oprezni političar «koji se javlja samo na poznate brojeve» postao je nova tvrđava za osvajanje, svaki sugovornik koji vas je upisao u mobitel kao «novinar» pretvara se u potpunog stranca, a vi u anonimca koji se vraća kupovini prepaid bonova. Za broj kojega nitko nema u imeniku.
 
Ako se može zamisliti nešto besmislenije od novinara bez računala, još je bizarnije što se događa onome bez posla i bez računala, u donkihotovskoj potrazi za jednim i drugim. Taj vodi  borbu za goli žurnalistički opstanak koja ne isključuje povremene blamaže.

Ubrzo nakon otkaza primijetio sam da svaka gradska knjižnica ima računala za korisnike, no i jednu malo veću boljku: ne naplaćuje se samo prvih pola sata korištenja. Druga prepreka, potpuni šok za nekoga tko je navikao na redakcijsku buku i polemiku, samostansko je okruženje gradskih knjižnica. Kako su neki fuševi uletjeli odmah nakon otkaza, radio sam iz jedne takve, gdje je kod svakog telefonskog poziva trebalo izaći van i pritom pričati što tiše. Nema toga urednika koji može pogledom ošinuti tako opako kao knjižničarka nesvikla na decibele!

Treći spoticaj kod gubitka novinarskog posla jest onaj socijalni. Malo je više slobodnog vremena, pa se više šeće po gradu, osluškuje tko što priča i gdje se što nudi, a čestim prolascima rutom oko Cvjetnog trga, učestalije se susreću i kolege. Kurtoazna tapšanja su najnaporniji dio priče: pa vrijediš ti, pa naći ćeš nešto, pa prokleti gazda, pa treba bježat' iz ove uklete branše, i tako dalje i tako bliže, dok ne dođemo do toga nudi li netko negdje neki nesretni  posao. Tu se uglavnom pozdravi, poželi se susret u nekom boljem raspoloženju i svatko krene na svoju stranu…

Bilo je, nepravedno je prešutjeti, i pomoći kolega bez koje bi tvrdi novinarski kruh postao posve nejestiv. Potrage i preporuke odvele su me do nekih novih tiskovina, čudnih, koje ne pokreću novinari nego, recimo, odvjetnici. A pokreću ih zato što su skoro izbori, i zato što je dobro imati sigurno medijsko utočište gdje će se oplesti po dušmanima i hvaliti prijatelje i suradnike da su najbolji i najsposobniji. Kolegiji takvih novina (sa strepnjom da će svaki sljedeći broj možda biti zadnji), možda su najtužnija slika domaćeg žurnalističkog trenutka: rashodovani, sredovječni kolege našli su se tu teškom nuždom, pa se nabacuju temama koje imaju potencijala kao i redakcija iz koje bi istog trena pobjegli, da imaju kamo.

Nađe se tu i pokoji novinar iz jake nacionalne kuće kojemu je plaća mizerna da se pokrije od prvog do prvog, pa se piše pod pseudonimom, a kolege u nevolji instruira da nikome ne govore gdje su ga vidjeli. Velika je novinarska muka u potplaćenog kolege, a još veća u otkazanog honorarca!

Ovaj drugi na sve razgovore za potencijalni posao dolazi u poziciji ucijenjenog, jer je jedan u armiji onih kojima je cijena na tržištu toliko pala da bi vjerojatno bolje zaradili kao konobari nego kao sedma sila ili četvrta poluga vlasti. Kakvi zastarjeli epiteti, kakva neprimjerena terminologija, nema tu ni sile ni vlasti, tek povremene primisli da se puno bolje i lagodnije živi u sterilnom svijetu PR-a. Dozlaboga dosadnom za novinara, ako ćemo pravo.  Novi dan, međutim, donosi nove prilike.

Jedna me takva dovodi u hladnu korporaciju koja upravo priprema novi tabloid, nakon što je triput odgodila datum izlaska. Glavna urednica je dugogodišnji no još uvijek uščuvani kompanijin kadar koji profesionalno tumači da je naš budući proizvod baš ono od čega će Hrvatima zaklecati koljena i vratiti im strast prema printu. Evo i prvog zadatka. U tri dana budućoj šefici na mail treba nabaciti dvadesetak eksplozivnih tema kojima bi se u prvih nekoliko brojeva nametnuli publici i zacementirali nakladu na šest znamenki. Početna nabrijanost i samouvjeravanje da nije sramota raditi za petparački tabloid, istapa se u ta tri dana. Taman u vrijeme kad sam zgotovio teme i proslijedio ih glavnoj, iz korporacije stiže vijest da projekt propada jer «Nijemci ne daju pare». Nijemci su iz WAZ-a, a njihova je zadnja.

Ukazuje se prilika i u poslovnom tisku. Poslije niza pretumbacija, odlaska najboljih ljudi i kašnjenja plaća, posustale novine se odlučilo kadrovski osvježiti. Razgovaram s glavnim urednikom i direktorskim dvojcem, u petnaest minuta složili smo uvjete, pa bez fige u džepu dogovaramo da ćemo sljedećeg tjedna potpisati ugovor. Računaj da si primljen, javljaju dan, dva poslije, potpis je samo formalnost. Surfam po poslovnoj štampi, prešaltavam se na mantru da je budućnost struke u biznis- novinarstvu i čekam poziv. Taj poziv ne stiže do danas, a prošla su tri mjeseca od spomenutog razgovora. Koji dan nakon «uspješne» pregovaračke runde promijenila se uprava, a prva odluka nove direktorice bio je moratorij na sva već dogovorena nova zaposlenja.

Nema dobrih vijesti ni od kolega. Morana Panjkota, briljantna urednica i radijski glas kojega bi BBC zakapario doživotnim ugovorom, javlja da je dobila otkaz na Hrvatskom radiju nakon četrnaest godina rada. Njena «Lica duše» osvojila su 2006. nagradu HND-a «Marija Jurić Zagorka» za najbolje uređenu radijsku emisiju u protekloj godini, surađivala je u desetak emisija od informativnog do kulturnog i obrazovnog programa, uređivala noćne vijesti na Prvom programu HR-a i Radio Sljemenu, Novosti na HR2, pripremala arhivsku građu povodom 80. rođendana Hrvatskog radija, ali joj je presudio status apsolventice na Filozofskom fakultetu.

Na Prisavlju je stalni radni odnos uspjela isposlovati cijela galerija neupečatljivih novinara bez diplome, a Panjkota u vrijeme peripetija oko gubitka posla doznaje da ima dijabetes, bolest čiji je najčešći okidač prekomjerni stres. Danas povremeno prevodi s engleskog.

Kolega Mlađo, sportski novinar kojemu je direktorica također nedavno poslala otpusno pismo, javlja da je u zadnja dva mjeseca poslao stotinjak prijava za posao, ali i dalje volonterski piše za jedan domaći portal. Radim to za svoj gušt, da ostanem u formi, ali dokad će tako ići, ne znam, kaže.

Kolegica M., koja je godinama radila za «Vjesnik», dala je otkaz dva tjedna prije prvog poroda, kad je doznala da joj tvrtka nije voljna isplatiti ni kune porodiljne naknade. Treba li spominjati da je bila honorarka?

Preko chata napiše koju i bivši novinar kulturne rubrike, honorarni supatnik koji se hvali da je pronašao sjajan fuš - u lovačkim novinama! Od otvaranja Muzeja suvremene umjetnosti do lovostaja na veprove kratak je put. Devet milja kraći od rada na neodređeno u novinarstvu.

Branimir Zekić/Lupiga.Com via Novinar

FOTO: Lupiga, Brane web