Zagrebački Radio 101, nekad uzor drugim lokalnim postajama, danas odlazi u povijest kao medij koji je uništio sam sebe. Loše vodstvo, nedostatak vizije, osobni interesi i sukobi unutar kolektiva nepovratno su uništili  i posljednji "slobodni prostor" u radijskom eteru, a tvrtku otjerali u stečaj. Iako se čini da su u ovom trenutku najveći gubitnici zaposlenici koji već sedam mjeseci nisu dobili plaće te je veliko pitanje hoće li ih ikada i dobiti, dugoročno su to građani Zagreba koje je radio kojemu su vjerovali - doslovno iznevjerio.

U posljednjih 27 godina, Radio 101 je bio doživljavan kao postaja koja ne podilazi nikome i otvoreno progovara o svim društvenim problemima i anomalijama. Svoj kultni status je Stojedinica potvrdila 1996. godine kada ju je tadašnji državni vrh pokušao ugušiti oduzimanjem koncesije i dodjeljivanjem frekvencije režimskim ljudima, kako se ispostavilo, ogrezlim u pretvorbenom kriminalu. Bunt se iz etera preselio na ulice, a moderna Hrvatska je zabilježila prvi građanski neposluh zbog očuvanja javnog dobra. Sve ostalo je postala povijest u koju se upisalo 100 tisuća građana koji su na glavnom zagrebačkom trgu ispod balkona Društva arhitekata obranili "svoj" radio.

Prosvjedi za 'stojedinicu'

Nakon neuspješnog pokušaja oduzimanja koncesije radio je privatiziran na način da su udjeli raspodijeljeni između zaposlenika i Grada Zagreba, a sve kako bi se sačuvala neovisnost medija koji je postao simbolom novinarskih sloboda i beskompromisnosti. Ipak, nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i povlačenja njegovih bliskih suradnika iz politike, Radio 101 je izgubio svoje "prirodne neprijatelje" koji su stimulirali njegov nagon za preživljavanjem, polako se udaljavao od slušateljske baze, a neki od nekad omiljeni radijskih voditelja su iz statusa zvijezde postajali školski primjeri omraženih javnih osoba koje besramno zagovaraju pojedine političke opcije. Neki su pak odlučili napustiti brod koji očito ne ide u dobrom smjeru.

Neki su bespramno zagovarali svoje političke opcije da bi na koncu napustili brod koji tone

Početak kraja

Zaboravljajući da su glavni junaci priče "ispod balkona" bili građani, neki urednici i voditelji Radija 101 odbijaju primijetiti da se medijski prostor mijenja, a eter pretvaraju u vlastiti  spomenik. Slušateljima koji se ne slažu s takvim programom se izravno poručuje da "nisu slušatelji koje radio želi", dok se novinarska provokativnost zamijenila brutalnim iživljavanjem nad gostima u studiju koji su se usudili misliti drugačije od primjerice nekad omiljene voditeljice i glavne urednice Zrinke Vrabec Mojzeš. Upravo je ona, prevladavajuće je mišljenje među bivšim kolegama i slušateljima,  pretjerano i otvoreno pokazivala svoju naklonost prema tadašnjem predsjedniku Stjepanu Mesiću pa su se tako kao anegdote prepričavale zgode s javnih događanja na kojima se predsjedniku trčalo u zagrljaj ili su se slušatelji vodili u turistički obilazak Predsjedničkih dvora. Među nezaboravne radijske trenutke se zabilježilo i neutješno ridanje nad smrću vođe oporbe i to tjednima prije no što je Ivica Račan zaista umro.

Uz sve to, Radio 101 je patio od akutnih napada šovinizma od kojih treba izdvojiti skandaloznu montažu u kojoj  je razgovor o jednoj kulturnoj manifestaciji s tadašnjim generalnim sekretarom Srpskog kulturnog društva Prosvjeta Radom Dragojevićem montiran na način da svaki Dragojevićev odgovor prate, naizmjence, riječi jednog preživjelog hrvatskog zarobljenika i jednog krvnika iz srpskog logora.  Ovaj je slučaj tadašnja glavna urednica Tamara Pavlica opravdala "pluralizmom mišljenja".

U vremenu kada je Radio 101, da je bilo volje i vizije, trebao izrasti u "hrvatski B92", u Gajevoj  se lagodno i bezbrižno živjelo. Zaposlenici nekih drugih radijskih redakcija su otvoreno zavidjeli "stojediničarima" koji prate besmislene događaje na luksuznim lokacijama, voze automobile na leasing i mimo svih pravila struke vode marketinge unutar svojih redakcija. U pojedinim godinama se na reprezentaciju trošilo čak 650 tisuća kuna. Snimali su se filmovi o veličini Radija 101, organizirale raskošne izložbe, izdavale monografije i tiskali novinski specijali. I sve to na račun "stare slave". Bivši i sadašnji zaposlenici priznaju da su uz redovne plaće primali i honorare "na ruke", a režim dolaska i odlaska s posla ih nije nikad pretjerano zabrinjavao. Tehnički je radio desetljećima zaostajao iza konkurentskih postaja što se vidi i po apsurdnom podatku da je Stojedinica zapošljavala fonotekare, što je luksuz koji si malo koja postaja danas može dopustiti. I dok su neki radnici na posao dolazili na tjednoj bazi, program su odrađivali brojni honorarni suradnici. Sasvim prirodno, i tome je morao doći kraj.

Otvaranje Pandorine kutije

Iako se  već nekoliko godina ranije spominjalo kako će nezadovoljni vlasnici smijeniti Upravu, do smjene je došlo tek na Skupštini društva 29. listopada 2009. godine. Razlog je bio, objašnjeno je, neprimjeren način kojim je radio vođen, kako poslovno tako i programski. Dug koji je iza sebe ostavila stara Uprava bio je višestruko veći od onoga o čemu se u novinarskim krugovima već dugo nagađalo.

Ista je Uprava vodila radio 12 godina, no unatoč tome da je mnogima bilo jasno kako Radio 101 srlja u propast, demokratski rad Skupštine je bio ograničen činjenicom da je četvrtina Radija bila u vlasništvu Grada Zagreba. Rad Uprave je pratio i jednako dugovječni Nadzorni odbor  potpisujući iz godine u godinu pozitivna izvješća. Grad je iz vlasništva izašao tek 2008. godine. Bilo je to vrijeme kada je dio suvlasnika dobio bolji uvid o katastrofalno poslovanju radija .

Gasi radio!

Nova Uprava je objavila da je zatekla dugove veće od 15 milijuna kuna, od čega je više od 8 milijuna na ime neuplaćenog doprinosa za zaposlenike i poreza na dodanu vrijednost. Kumulativni gubitak je bio na visini 19 milijuna kuna. I ne bi 101 bio ništa drukčiji od nebrojeno puno hrvatskih tvrtki koje su propale bez traga, da upravo cijelo vrijeme njen eter nije bio otvoren za "slobodnu paljbu" po kriminalu, korupciji i klijentelizmu u drugim poduzećima. 

Nova je Uprava podignula i dvije kaznene prijave i to protiv bivšeg predsjednika Uprave Darija Duspera te protiv knjigovodstvenog servisa Ergonet iz Zagreba. Brojni ljudi iz vrha Radija su ispitani u policijskoj postaji, a istražitelji su ušli i u same prostorije tvrtke u Gajevoj ulici. Iako zbog otvorene istrage nije moguće doći do službenih podataka, neslužbeno doznajemo da postoje i osnove za podizanje još nekoliko kaznenih prijava. Naime, velik dio potraživanja prema Radiju 101 je bio nepostojeći, a puno transakcija uopće nije knjigovodstveno provedeno, tvrdila je nova Uprava objašnjavajući da se usprkos velikim materijalnim troškovima pokazalo da tvrtka uopće nema stvarne imovine.

"Automobili su ulazili i izlazili s Radija kao na traci, godišnji odmori su se također koristili za trošenje novaca svih zaposlenika i suvlasnika. Na taj način, ali ne samo na taj način, na radiju je 'oprano' više od 20 milijuna kuna", govorio je krajem prošle godine novi predsjednik Uprave Drago Perić, no poznavatelji prilika na Radiju 101 kažu da bi se ta brojka vjerojatnije zaustavila kod 50 milijuna u posljednjih desetak godina.

Iako se javno nisu nikada analizirali ugovori zaposlenika, doznajemo da je nova Uprava zatekla nepovoljne ugovore o radu koji su joj bitno ograničili mogućnosti za restrukturiranje, primjerice kroz neuobičajeno duge otkazne rokove od čak šest mjeseci.

Radio je krajem 2009. zapošljavao 59 ljudi, ne računajući jednak broj honorarnih suradnika, što je daleko premašivalo mogućnosti tvrtke, budući da su troškovi plaća iznosili preko 70 posto ukupnih troškova radija.

Nakon nezavisne revizije koju je provela revizorska kuće Zgombić i partneri, postalo je jasno da je radio financijski devastiran te da ne postoji mogućnost opstanka ukoliko se ne obavi restrukturiranje društva. Drugim riječima, na radiju je ostavljeno mjesta za 35 stalno zaposlenih. Dobar dio zaposlenika, pritisnutih egzistencijalnim problemima, dobrovoljno odlazi s radija u potragu za novim poslom, dok je drugom dijelu uručen otkaz kao tehnološkom višku. Time su stvoreni preduvjeti da troškovi plaća s 12 milijuna kuna godišnje padnu na 6 milijuna.

Zbog velikih dugova prema državi, račun tvrtke je blokiran u siječnju 2010. godine, a za njegovo otvaranje nova je Uprava trebala namaknuti 20 posto duga. Pomoć je, zatražena od bivšeg suvlasnika, Grada Zagreba. Gradonačelnik Milan Bandić je, na jednom sastanku s čelnicima Stojedinice, čak i obećao pomoć, no ono što je uslijedilo je bilo upravo suprotno - Grad je raskinuo ugovor o suradnji koja je godišnje težila milijun kuna. Na jednom od sastanaka s tadašnjim ministrom financija Ivanom Šukerom Perić je razgovarao o restrukturiranje tvrtke, i to na način da država uđe u suvlasništvo radija, no takav je prijedlog u konačnici odbijen, iako je, tvrdi Perić, bio ostvariv kroz jedan od vladinih modela restrukturiranja. Glavni razlog je, objasnio je Šuker, što radio nema imovine i ulazak u kapital nema temelja.

U kontekstu preuzimanja posrnulog radija spominjali su se mnogi, no Perić tvrdi da se takve namjere nisu nikada otvoreno iskazivale. Ipak, vjeruje da scenarij po kojem je tonuo radio ukazuje da interes  postoji. Kaže, Grad Zagreb nije slučajno izašao iz suvlasništva 2008. godine te misli da je gradonačelnik Bandić znao kakvo je financijsko stanje radija,  pogotovo ako se zna da je u Nadzornom odboru bio i predstavnik Grada. Vjeruje da je i Ministarstvo financija znalo u kojem se smjeru kreće 101 i da neće biti u stanju servisirati svoje obveze. Upravo se nakon izlaska Grada Zagreba iz suvlasništva radio našao na vjetrometini, a likvidnost se, u zadnjoj godini mandata Darija Duspera, održavala na račun zaposlenih i suvlasnika i to avansnim trošenjem 3 milijuna kuna, a koje su se odrađivale u 2010. godini. Tih unaprijed potrošenih 3 milijuna kuna bi omogućili normalno poslovanje radija u prošloj godini.

Povratak otpisanih

S novim predsjednikom Uprave na radio su se vratila i neka imena koja su ostavila neizbrisiv trag u genezi Stojedinice iz najboljih dana. Za kormilo informativne redakcije je stala hvaljena i u dijelu zaposlenika omražena Silvija Šeparović Bushill. Ona je dio trojca Šeparović-Bantić-Bardić kojemu neki na radiju nikada nisu oprostili neponovljeni uspjeh emisije Weekreport, čak ni nakon 12 godina izbivanja iz Gajeve. Programski direktor je postao Igor Tomljanović, bivši urednik redakcije kulture, kojemu su zaposlenici najviše zamjerali rad u jednom estradnom časopisu. Tradicionalno narušeni odnosi unutar 101 kolektiva pretvorili su se u otvoreni rat protiv povratnika, kako na kolegijima, tako i u samom eteru, a pikanterije koje su se događale ispred i iza mikrofona "gospodara svih valova" svakodnevno su se prepričavale u novinarskim krugovima. Štoviše, neki su zaposlenici, sadašnji ili bivši, započeli pravu internetsku kampanju protiv kolega povratnika, ali i onih koji su ih podržavali, a u javnost su, između ostalog, plasirane informacije o astronomskim honorarima i sumnjivim poslovima novoj upravi sklone ekipe.

U vrijeme promjena nova se Uprava suočava i s neobjašnjivim pobolom zaposlenika, koji su mahom završavali na bolovanjima. Neki su zaposlenici 101, usprkos bolesti, nastavili raditi na honorarnim poslovima koje su obavljali nevezano uz stalan posao u Gajevoj.

Suočena s činjenicom da na radiju pušu neki "novi vjetrovi" brod napušta i Zrinka Vrabec Mojzeš koja svoje mjesto pronalazi u Predsjedničkim dvorima koje su mnogi posprdno nazivali njenim drugim  domom. Vrabec Mojzeš postaje savjetnica novog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića usprkos činjenici da je u tom trenutku i sama bila suvlasnica tvrtke koja državi duguje milijune. Zbog sličnog grijeha neka su druga imena izbrisana s popisa najbližih predsjednikovih ljudi. Iako novo vodstvo radija opetovano traži audijenciju na Pantovčaku, njihove su zamolbe ignorirane, a Josipović mimo znanja predsjednika Uprave Perića prima "radijsku vladu u izgnanstvu" sastavljenu od ljudi bliskih spomenutoj savjetnici. Kasnije je Josipović odbio primiti legalne predstavnike Radija s opravdanjem da su se u toj tvrtki događale kriminalne radnje, ignorirajući činjenicu da su se te radnje dogodile dok je njegova savjetnica bila suvlasnica posrnule Stojedinice. Odlaskom Vrabec Mojzeš, smatraju ljudi iz vrha postaje, ne obnavljaju se neki unosni marketinški ugovori postignuti političkom nagodbom.

Iako među kolegama slovi kao nekonfliktna osoba, novi programski direktor Igor Tomljanović ne uspijeva izdržati pritisak i omalovažavanja na poslu. Nakon osam mjeseci pokušaja stvaranja novog programa  pronalazi novo radno mjesto i sporazumno odlazi. Šefica informativne redakcije Silvija Šeparović Bushill odlučuje da se neće predati i usprkos internetskoj kampanji koja se protiv nje vodi na društvenim mrežama i forumima, a sve kako bi ju se diskreditiralo privatno i profesionalno, odlučuje ostati do kraja, ma kakav on bio. Kako nam je potvrđeno iz Udruge Mobbing, Šeparović Bushill je u Udruzi zatražila zaštitu od pojedinih redakcijskih kolega, a anonimne prijetnje smrću je prijavila i zagrebačkoj policiji.

Štrajk, stečaj... likvidacija?

Uz sve navedene probleme, već teško bolesna Stojedinica se, poput svih ostalih tvrtki, našla u vrtlogu gospodarske krize. Nova Uprava ne uspijeva namaknuti sredstva za normalno poslovanje, a radnici koji već mjesecima nisu primili plaću sve glasnije najavljuju štrajk i stečaj. Upravo takva komunikacija prema javnosti znatno otežava postavljanje jesenske sheme, ali, što je još važnije, šalje najgoru moguću poruku potencijalnim oglašivačima. Zaposlenici su se, tada je već bilo jasno, podijelili na one koji misle da samo rad i program mogu spasiti Stojedinicu, te one koji više ne žele i, što je još važnije, ne mogu raditi bez novca.

Štrajkom upozorenja u studenom prošle godine radnici upozoravaju javnost, upravu i suvlasnike na svoju tešku situaciju, a podršku im pruža i Hrvatsko novinarsko društvo. Bio je to razlog da urednica informativne redakcije Šeparović Bushill napusti strukovnu udrugu u čijem je radu proteklih godina sudjelovala kao predsjednica ili članica žirija za godišnje nagrade. Naime, novo je vodstvo radija zamjerilo HND-u što je zanemario činjenicu da su među štrajkašima i suvlasnici koji su itekako bili upućeni u poslovanje radija proteklih godina. Ponajviše se ciljalo na dugogodišnjeg predsjednika Nadzornog odbora Željka Matića koji je iz godine u godinu zaključivao da radio pod Dusperovim vodstvom posluje - pozitivno.

Nakon što im nisu isplaćene plaće, radnici su započeli "pravi" štrajk 1. prosinca 2010. godine, a kolektiv se raslojava na štrajkašku većinu i manji dio onih koji nastavljaju raditi program, vjerujući da se samo radom mogu oporaviti te da štrajk u većini slučajeva nikome nije donio ništa dobroga. U međuvremenu je nekoliko bivših i sadašnjih zaposlenika pokrenulo stečaj, vjerujući da će se na taj način riješiti nove Uprave i suvlasnika koji su je postavili. Naime, to je jedino što i mogu očekivati, jer, složni su svi, ne postoji stečajna masa iz koje mogu namiriti svoja potraživanja.

"Na žalost, svi razgovori koje smo vodili sa zainteresiranim kupcima završavali su neuspješno, prije svega zbog prevelike zaduženosti. Radio 101 u tom trenutku ima dug od oko 20 milijuna kuna, akumuliranih kroz zadnjih deset godina, a imovina najvjerojatnije ne vrijedi više od milijun, milijun i pol kuna. U takvu bilancu čak i najzainteresiraniji kupci nisu željeli ući", stoji u priopćenju koje je dan prije stečajnog ročišta javnosti odaslao predsjednik Uprave Drago Perić. Otvaranjem stečajnog postupka stečajni upravitelj preuzima vođenje poslovanja Radija 101, Upravi prestaje mandati i raspušta se skupština 78 suvlasnika.

Što dalje?

Stečajni upravitelj Branko Petanjek najavljuje otkaz svim zaposlenima s otkaznim rokom od mjesec dana tijekom kojih će se učiniti sve u okvirima zakona, a što bi moglo spasiti radio. Radnicima će se osigurati plaća za otkazni rok, a dio radnika će se angažirati na minimalnom održavanju aktivnosti neophodnih za opstanak tvrtke. Svi novi troškovi moraju imati svoje pokriće, napominje Petanjek.

Predsjednik Podružnice Sindikata novinara Hrvatske na Radiju 101 Goran Bernobić upozorava na ozbiljnost situacije u kojoj su potraživanja radnika krajnje neizvjesna. Do sada im se duguje sedam plaća, što u zbiru čini oko 3,5 milijuna kuna, no ni doprinosi na te plaće nisu plaćeni. Od čega će se ta, ali i ostala potraživanja namiriti, ne zna, budući da radio gotovo da i nema imovine, osim jednog stana nad kojim je hipoteka. Radnici u štrajku, njih 28, će se pokušati dogovoriti sa stečajnim upraviteljem o nastavku rada i pokretanju programa na dan proglašenja stečaja, a sve kako bi dokazali da su sposobni zaraditi novac. Dokažu li se u tih trideset dana, Bernobić smatra da postoji mogućnost nagodbe s najvećim vjerovnikom - državom o reprogamiranju duga ili nekoj drugoj varijanti koja bi pomogla opstanku Stojedinice.  Svjestan da je radio sa svojim dugovima izuzetno skupa akvizicija za nekog budućeg vlasnika, ne isključuje mogućnost da tvrtka ode u likvidaciju, a da se frekvencija ponudi nekom drugom nakladniku. Budući da u Zagrebu ne postoje slobodne frekvencije, takav bi rasplet situacije rado dočekali mnogi medijski poduzetnici.

I sada je već sasvim jasno kako će, uz radnike koji možda nikada neće dobiti svoj novac, najveći gubitnici ove priče biti građani Zagreba, grada koji ostaje bez dijela svog identiteta i otvorenog prostora kojega se, unatoč privatnom vlasništvu, smatralo javnim dobrom. No ostaje i pitanje: Kako je i zašto država dopustila takvo gomilanje duga koje je dovelo do konačnog sloma "gospodara svih valova"?

Siniša Bogdanić (tekst je nastao uz potporu Danske mreže istraživačkih novinara Scoop)