"Radnici u državnoj upravi pretjerano su zaštićeni"; oni "ne moraju raditi ako ne žele jer ih se ne može otpustiti", a "državni aparat je preglomazan" - tek su neki od stereotipa o radnicima na “državnoj sisi”. Slika o nezainteresiranom parazitskom birokratu, koji se valja u nekom državnom ili lokalnom uredu čekajući da mu prođe “kratko” osmosatno radno vrijeme, posebno se izoštrava kad zagovornici državne štednje upiru prstom na privatni sektor, gdje se srednji poduzetnici i njihovi radnici ubijaju od posla u nesigurnim uvjetima rada, a veliki, uglavnom strani kapitalisti zbog neefikasnog državnog aparata ne mogu pokrenuti spasonosne investicije.

Ovim tekstom želim ukazati na gotovo kafkijanski razvoj radnopravne situacije mnogih novinara i drugih radnika koji su putem autorskih ugovora i ugovora o djelu plaćani za dugogodišnji kontinuirani posao koji je po uvjetima i okolnostima bio identičan poslu radnika u radnom odnosu. Oni, naime, premda u Zakonu o radu postoji članak čija je svrha spriječiti upravo takvu vrstu zloupotrebe spomenutih ugovora na štetu radnika i države, u zadnje vrijeme masovno gube sudske sporove koje su pokrenuli kako bi ostvarili svoja prava (što ukazuje na to da nije problematično samo kakav će ZOR biti na snazi ubuduće, nego i kako će se primjenjivati i provoditi oni njegovi dijelovi koji služe zaštiti radnika).

S Borisom Budenom razgovarali smo o poziciji Hrvatske u njenom lani dosanjanom snu - Europskoj uniji. Ukratko, Buden smatra da bi Njemačka, država u kojoj on trenutno živi, istupila iz članstva kada bi se Hrvatska drznula zatražiti ono što joj je bilo samorazumljivo u bivšoj, omraženoj jugoslavenskoj uniji od koje se „oslobodila“ devedesetih na krilima "saveza ustaša i udbaša". U drugom dijelu intervjua, koji je nastao povodom predstavljanja Uvoda u prošlost, knjige nastale iz suradnje Budena i redatelja Želimira Žilnika, razgovarali smo i o slučaju Vojina Bakića, jugoslavenskog umjetnika kojemu je ova država razorila brojne spomenike da bi ga zatim kanonizirala kao nezamjenjiv dio vlastite povijesti umjetnosti te o drugim zanimljivim temama.

U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih. Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negdje ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem.