Metak koji je Gavrilo Princip prije 100 godina ispalio na prestolonasljednika i dalje luta Balkanom i uvijek pogađa pogrešne mete, a to nam ne donosi ozbiljan prevrat, kaže Dino Mustafić, s kojim su Lupiga i TV KUPEK razgovarali dan nakon što je njegova predstava „Mali mi je ovaj grob“, po tekstu Biljane Srbljanović, premijerno odigrana u beogradskom Bitef teatru, baš na dan još jednog atentata, onoga na Zorana Đinđića. Svatko ima pravo na svoje mišljenje o Gavrilu Principu, mada tu treba biti oprezan jer, ne zaboravimo, svatko ima mišljenje, baš kao i guzicu, pardon, stražnjicu. A da je Gavrilo znao kakvi krvavi obračuni su uslijedili možda bi se i pokajao.

„Znam da Vam je prijedlog za prihvaćanje te nagrade došao od loših savjetnika, crkvenih i svjetovnih, koji sami sramotno sudjeluju i primaju istu nagradu, jer Vi ne znate sigurno ništa o toj političkoj stranci i njezinim vođama, koji su krivci za mnoga zlodjela u prošlom ratu u BiH. Sada, pak, tim glamurnim spektaklom žele pokriti sva svoja zlodjela i potisnuti u zaborav“, stoji u pismu koje je fra Luka Markešić, predjsednik hrvatskog narodnog vijeća u BiH, uputio papi Franji moleći ga da vrati nagradu koju mu, kako kaže, daje „politička stranka HDZBiH“. Objasnit će da nerado papu uznemirava ovakvim stvarima, ali da ga na to potječe savjest, koja mu ne dopušta šutnju, poentirajući – „Rekoh i spasih svoju dušu“.

„Logore na ovim prostorima nisu organizirali ustaše, nego oni za koje je Krešimir Dolenčić režirao vojne parade i državne sprovode. Žrtve tih logora, uz redateljevu nesebičnu pomoć, pokopane su u strogoj diskreciji, bez najmanjeg traga teatralnosti i spektakla“, piše Viktor Ivančić u novom broju Novosti, gdje se pozabavio lavinom koja se pokrenula nakon što je skinuta prašina s Dolenčićevog intervjua iz 1991. godine. Mnogi su skočili u obranu režisera, koji je, podsjetimo, o Srbima govorio kao o „divljoj stoci s istoka“ s kojom „nema puno razgovora“, već je „treba ili zatvoriti ili eliminirati“, tvrdeći da Dolenčić „nije ustaša“. U tekstu koji donosimo u suradnji s Novostima Ivančić se pita zbog čega sirotim ustašama pripisivati gadosti koje spadaju u rutinske običaje umivenoga hrvatskog građanstva.

Etam Cru (crew), poljski je dvojac koji već godinama u domovini, ali i u drugim europskim, pa i prekooceanskim zemljama, „osvježava“ sive i oronule gradske zidove, i čine to na uistinu nevjerojatno fascinantan način. U svojoj naravi su to golemi murali, prava umjetnička djela s glavom i repom. O kvaliteti njihovog rada najbolje govori činjenica da su zatrpani pozivima da svojim djelima uljepšaju fasade brojnih europskih gradova, a na nekim mjestima gdje su to već učinili, uradci Sainera i Bezta (imena na koja se ovaj dvojac odaziva) ušli su i u turističke vodiče. Neke od njihovih najboljih radova ne propustite pogledati u gostovanju vrijednih Poljaka na Lupigi.

"Da se preimenuje u 'Srbi Raus' ili 'Muslimani Raus', ova bi bezvremenska tema rasističke mržnje i danas bila aktualna. Postoje brojna mjesta na svijetu u kojima bi takva igra naišla na publiku", upozoravaju Andrew Morris Friedman i Ulrich Schaedler, autori rada koji je proučio vjerojatno najgnusniju društvenu igru svih vremena. Igra nazvana „Juden Raus“ u njemačkim se trgovinama pojavila samo mjesec dana nakon Kristalne noći, po cijeni od 4,50 reichs maraka. No, autor ove igre nije mogao ni pomisliti da će njegovu zaradu na račun konačnog rješenja osujetiti sami nacisti. Na kraju se pitao zar igra kojoj je cilj skupiti Židove po gradu te ih poslati natrag u Palestinu nije na liniji?

„Dok god cijevi rade i voda teče nema potrebe razumjeti kako funkcioniraju“, tom se logikom vodila i većina makroekonomista, koja jednostavno nije bila zainteresirana za poznavanje detalja bankarskog i financijskog sustava. Poslije je već bilo kasno. Na ovom mjestu donosimo tekst koji će vam pokušati približiti ekonomiju i pojasniti vam kako je i zašto došlo do financijske krize kojoj već godinama svjedočimo. Ideje čovjeka kojeg ćete ovdje upoznati iznenadno su dobile važnost upravo tek nakon krize. On se zvao Hyman Minsky i danas, godinama nakon smrti, više nije na marginama ekonomske misli.