„Metak koji je ispalio Gavrilo Princip i dalje luta Balkanom i uvijek pogađa pogrešne mete“
Kad malo razmislim pojam da je Balkan „bure baruta“, baš kao i „balkanizacija“, što je u mnogim svjetskim rječnicima danas iskorišteno za opis razdiobe, bilo mirnim, a posebno ratnim putem, potiču tek iz devedesetih. Sa pravom, reći će mnogi, mada se kroz istoriju i ne može reći da je Balkanom raslo hiljadu cvjetova. Stoga, oprostite ako griješim. Otuda negdje potiče i ona da je Prvi svjetski rat započet baš na Balkanu, u Sarajevu kad je jedan hitac pogodio austrijskog vojvodu, a drugi njegovu suprugu. U školama to nismo učili. Taj hitac bio je povod. Ondašnjem umu bilo je teško razlučiti u čemu je razlika između uzroka i povoda i zašto baš to nije početak rata koji je okarakteriziran kao velika klaonica. Kasnije smo shvatili, ali bilo je prekasno.
Gavrilo Princip. Svatko ima pravo na svoje mišljenje o ovom mladiću, mada tu treba biti oprezan jer, ne zaboravimo, svatko ima mišljenje, baš kao i guzicu, pardon, stražnjicu. Heroj, terorista, naivko kojeg su iskoristili za svoje mračne ciljeve... Njemu, a i drugim mladobosancima ne može se poreći, međutim, energija i želja za slobodom, makar ona značila sopstvenu žrtvu. Da je Gavrilo znao kakvi krvavi obračuni su uslijedili možda bi se i pokajao, ali tko bi mu bio garant da do istih ne bi došlo i bez „sarajevskog atentata“?
Hapšenje Gavrila Principa (FOTO: Wikimedia)
Tema je svakako za promišljanje. Time se predstava „Mali mi je ovaj grob“, po tekstu Biljane Srbljanović, a koju je režirao Dino Mustafić i koja je premijerno odigrana u beogradskom Bitef teatru, baš na dan još jednog atentata, onoga na Zorana Đinđića, ne bavi, ali bavimo se mi. Razgovarali smo sa Dinom Mustafićem, dan nakon premijere predstave. Priznao nam je da nakon čitanja teksta Biljane Srbljanović nije imao dilemu da li uzeti tekst i režirati predstavu. Legao mu je „na prvu“ jer je urađena sa „sviješću o odgovornosti teme“ u kojoj su on, Biljana Srbljanović, ali i čitav tim ljudi koji čine predstavu, iznijeli svoj stav koji, kako Mustafić kaže u razgovoru za Lupigu i TV KUPEK, netko može prihvatiti ili ne, može ga i opovrgavati.
„Mi iza nje stojimo i vjerujemo da je to ona perspektiva iz koje treba gledati istorijske događaje koji nisu bitni kao rekonstrukcija, neko kao jedan metatekst u kom pronalazimo sebe u sadašnjosti“, govori. Na kraju predstave „Mali mi je ovaj grob“ jasno se kaže i da je u ratovima za oslobođenje i opstanak Jugoslavije stradalo 3,6 miliona ljudi. Da je Gavrilo znao na koji način se ta ista Jugoslavija raspala, kao i da će ga sto godina nakon atentata razvlačiti i koristiti opet za svoje mračne ciljeve da li bi povukao obarač?
Autorica teksta - Biljana Srbljanović (FOTO: mc.rs)
Kakvo god mišljenje imali o „Sarajevskom atentatu“ jedno se ne može poreći. Ondašnja omladina je zarad ideala bila spremna na žrtvovanje sopstvenog života. Ti ideali nisu bili usmjereni protiv, već su stremili ka slobodi. A nije li baš to dugo godina bila odlika omladine? Nije li nepravda morala biti pobijeđena, ne pitajući za cijenu?
„To nedostaje današnjoj mladoj generaciji. Jedan bespogovorni fanatizam koji je bio spreman žrtvovati sopstveni život za ideale“, kaže nam Mustafić, a to ćemo čuti i od troje mladih glumaca iz Beograda i Sarajeva. Oni u predstavi glume Gavrila Principa, Nedeljka Čabrinovića i Ljubicu Ilić, kolateralnu žrtvu Čabrinovićeve bombe, što je u ovoj priči dodata radi dinamike koje samo žensko čeljade, a pri tom pametno i odvažno, može unijeti.
Dino Mustafić: "mladoj generaciji danas nedostaje bespogovorni fanatizam" (FOTO: mc.rs)
Nakon, evo sto godina, neka nova omladina se u Sarajevu polako budi. U čemu je razlika između Gavrilovog povlačenja oroza i molotovljevog koktela? Možda je spona između njih jača nego ikada i to baš na 100 godina, koliko je u međuvremenu prošlo. Uglavnom, metak koji je tad ispaljen na prestolonasljednika i dalje luta Balkanom i „uvijek pogađa pogrešne mete, a to nam ne donosi ozbiljan prevrat“, kaže Mustafić, a dodat ćemo „ni boljitak“. Teško je naći prostor za dijalog u vremenu retuširane povijesti koja je sada i ozvaničena, pa se tako Gavrilo Princip i danas koristi u propagandne svrhe istih onih mračnih ciljeva koji su iskoristili naivnost mladobosanaca. Dino Mustafić taj prostor nalazi u kazalištu.
Najveća vrijednost teksta i predstave je što je jedna opća tema koju dijeli čitav svijet spusti na lični plan, reći će Mustafić. A to je upravo ono odakle svaka priča i svaka bol počinje. Prvo smo jedinke, možda i individualci koji izgube svoju vrijednost onog trenutka kad krenemo u svrstavanja bilo nacionalne ili neke druge prirode. Tada naša bol u nekom zbiru postaje velika, postaje gorivo za manipulaciju, postaje metak za nanošenje boli drugom. E, to je taj metak koji je na Vidovdan 1914. ispaljen, a koji i danas luta i traži žrtvu. Na žalost, suviše često je nalazi.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: mc.rs
U Sarajevu će u lipnju ove godine biti održan svjetski skup povijesničara o temi sarajevskog atentata , njegovim posljedicama i rasvjetljavanju uloge Mlade Bosne i eventualnoj revalorizaciji njenih članova.
Kada je pred sami rat 1992. godine, jedna mlada Sarajka ostrašćeno uzviknula da je Princip terorist, mase su bespogovorno prihvatile njen povik.Od tada, do danas;istio rascjep i različito tumačenje povijesnih činjenica.Za jedne je ovaj mladobosanac heroj, za druge terorista.Gdje ima toliko suprotnosti, strada istina.
Princip je u zatvoru u Terezienštatu na pitanje sudije Pfefera da li je Srbin odgovorio:"Ja sam vjerovao i djelovao u ime ujedinjenja Južnih Slavena i zato me nemojte nazivati Srbinom, jer ja to nisam".Tragedija ovog mladića kao i svih ostalih, jeste u njihovoj zanesenosti i idealizmu, koji je iskoristio Dimitrijević Apis i njegova Crna ruka, koja je za cilj imala stvaranje Velike Srbije.
Tako je jedna mladalački zanos poslužio kao orudje Crnoj ruci i njenim ciljevima, a mladobosanci ostali da traju u vremenu koje od silnih politizacija i nakaradnih tumačenja , nije u stanju da ovaj čin Gavrila Principa objektivno ocijeni.