Bila je veljača 1991. kada je Ivica Mudrinić zajedno sa svojom obitelji došao u Hrvatsku. Do tada je živio u Kanadi tragajući za svojim mjestom pod suncem na kapitalističkom tržištu. U jednom od svojih rijetkih intervjua, za Nacional 2006. godine, sam Mudrinić ovako je opisao traumu selidbe u veliku zemlju: „U Kanadu sam otišao 1966. godine, kad sam imao 11 godina, zajedno s majkom i obitelji, a otac je otišao godinu dana prije. Stigao sam u nepoznatu zemlju, ne znajući ni riječ engleskog, nekoliko dana prije Božića. Nema dvojbe da sam preživio šok - kulturološki, klimatski i jezični”.

Mudrinić je u Kanadi, na Sveučilištu u Torontu diplomirao elektrotehniku nakon čega se zapošljava u Odjelu razvoja i proizvoda tvrtke Motorola. Ubrzo, međutim, kreće u poduzetničke vode osnivanjem vlastite tvrtke MX Engineering INC., koja je prodavala uređaje za kabelsku televiziju, no svjedoci kažu da ni on ni supruga Božica u dalekoj zemlji nisu uživali materijalno blagostanje te da su u Hrvatsku ipak stigli bez imovine.

Božica je u Kanadi navodno radila kao čistačica, iako je Mudrinić tvrdio da je bila medicinska tehničarka, dok njegov otac, Drago Mudrinić, nakon povratka u Hrvatsku nije imao novca za kupnju vlastite nekretnine, već mu je kredit za izgradnju kuće odobrila Privredna banka Zagreb. No, sreća se Mudriniću osmjehnula na drugačiji način.

Kanadski Norval, mjestašce nedaleko Toronta, iz kojeg je Drnišanin Mudrinić stigao u Hrvatsku, postalo je na samom početku devedesetih, glavni izvoznik budućih visokopozicioniranih Hrvata. Okupljena hrvatska emigracija osokoljena posjetima Franje Tuđmana Hrvatskom centru u Norvalu u neprekinutim je valovima stizala u Hrvatsku gdje je redom zbrinjavana na visokim državnim funkcijama: Gojko Šušak, Ante Beljo, Stipe Hrkać, Dominik Filipović, general Ivan Kapular, Marin Sopta, Marijan Petrović, Ratko Ferenčić. A među njima dakako i ambiciozni Ivica Mudrinić.

Po povratku u domovinu odmah se uhljebio kao savjetnik predsjednika Franje Tuđmana (FOTO: Novilist.hr)

Mudrinić je u Hrvatsku došao na poziv Gojka Šuška, a donošenju definitivne odluke o povratku prethodilo je pet Mudrinićevih posjeta Hrvatskoj tijekom 1990. godine. No, tramak putovanja nije bio uzaludan. Mudrinić se po povratku u domovinu odmah uhljebio kao savjetnik predsjednika Franje Tuđmana, potom kao pomoćnik ministra prometa, pomorstva i veza, da bi već godinu dana kasnije i preuzeo vođenje tog resora. Sam Mudrinić 15 godina kasnije predstavit će nam puno idealističniju sliku povratka u ratom zahvaćenu Hrvatsku.

“Bilo je teško, jer je nedugo nakon povratka izbio prvi okršaj na Plitvicama, zatim Slavonija. Zbog moje zauzetosti, obitelj je često bila u skloništu sa susjedima pa se često događalo da sam ih iznosio nakon povratka u ponoć, jedan, dva ujutro”, prisjetit će se Mudrinić.

A patentima ni traga

Ratne brige Mudriniću su, međutim, brzo anulirane – i to stanom veličine 167 četvornih metara na zagrebačkom Zelengaju kojeg mu je kupilo – vlastito ministarstvo. Naime, u travnju 1992. godine Ministarstvo pomorstva, prometa i veza od poduzeća Tempo kupuje spomenuti peterosobni stan za cijenu od oko 224 tisuće ondašnjih njemačkih maraka. Samo pola godine kasnije isti stan Mudrinić od svog ministarstva otkupljuje za svega četrdesetak tisuća njemačkih maraka temeljem stanarskog prava, iako ga po zakonu nije mogao imati, jer je živio u Kanadi, a ne u Jugoslaviji. Iz toga doba ostat će upamćeno kako su se Mudrinić i Tuđman branili pred napadima oporbe, poglavito HSLS-a, zbog kupnje tog stana.

„Mudrinić je i stan i kredite dobio zbog svoje sposobnosti, znanja i patenata što ih je tako velikodušno stavio na raspolaganje svojoj jedinoj domovini”, objašnjavao je Tuđman razloge kojim je taj tehnološki guru, kako je Mudrinić predstavljen, zadužio Hrvatsku. Za argumentom misterioznih patenata posegnuo je i sam Mudrinić ustvrdivši da njegovi patenti vrijede milijune maraka i da njihovim ustupanjem RH i dobivanjem stana nije oštetio državu, već sebe i svoje bližnje.

Mnogo godina kasnije Mudrinić će, usprkos novinskoj arhivi koja svjedoči o njegovim izjavama o spornom stanu, u emisiji Nedjeljom u 2, 2010. godine, krivnju za sve svaliti na Tuđmana te ustvrditi da su njegove izjave vezane za stan krivo interpretirane.

„Da se danas vratim u to vrijeme, ne bih prihvatio taj stan. Ali tada sam došao iz Kanade sa shvaćanjem odnosa poslodavca i radnika kakav je bio tamo. Stan sam otkupio sasvim legalno, ali da sam znao da će me se dovoditi u kontekst političke privilegije, ne bih to učinio”, pravdao se tada Mudrinić.

Famozni patenti koje je Mudrinić navodno ustupio Republici Hrvatskoj i time ju silno zadužio, do dana današnjega ostali su teška misterija. Pokušavajući proniknuti u nju, autor ovog teksta istražujući poslove Ivice Mudrinića još prošle godine uputio je upit Vedranu Mornaru, predsjedniku Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje, čiji je član bio i sam Mudrinić, s ključnim pitanjem - Koliko je Hrvatska namaknula novca u proračunu koristeći te navodno vrijedne patente čijim je odricanjem bivši šef HT-a toliko oštetio svoju obitelj. No kazali su nam kako ne raspolažu takvom informacijom niti su za istu u nadležnosti.

Odgovor na isto pitanje zatražen je i od Ministarstva financija, no nismo ga dobili, vjerojatno zato što podaci o zaradi uopće ne postoje. Autor se obraća stoga Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo ne bi li se barem doznalo o kojim se to patentima radi, no Katja Šare iz kabineta ravnateljice ustvrdila je da Ivica Mudrinić u razdoblju od 1992. godine do danas niti je podnio prijavu patenta za RH, niti je naveden u bilo kojem patentu drugog prijavitelja kao izumitelj, niti je nositelj ikakvog patenta. Mudrinić je prema informacijama Zavoda tek suvlasnik dvaju patenata u stranim zemljama.

Mesić: „Mudrinić bi u svakoj normalnoj zemlji sjedio u zatvoru“

No, bez obzira je li svoje patente dao nekome na raspolaganje ili ne, on mora biti upisan kao nositelj patenta, što Mudrinić nije. Odgovor na isto pitanje autor je pokušao dobiti i od samog Mudrinića. Vodeći se logikom prema kojoj je Mudrinić stan na zagrebačkom Zelengaju dobio nezakonito na raspolaganje, jer navodni patenti kojima je zadužio Hrvatsku, a temeljem kojih je zavrijedio peterosobni stan, nigdje ne postoje, autor ovog članka putem PR službe Hrvatskog Telekoma u istom je razdoblju poslao upit i samom Mudriniću. No, od tamo je stigao tek zahtjev da novinar dokaže gdje je to tada aktualni šef HT-a izjavio da je dao svoje milijunski vrijedne patentne na raspolaganje Hrvatskoj. Kada smo ih uputili na medijske izvore koji o tome svjedoče, više se nisu javljali.

Zbog brojnih kritika na račun Mudrinića od strane tadašnje oporbe, ali i iz samog HDZ-a, koje su se ticale najviše afere oko dobivanja stana, Tuđman Mudrinića miče iz Vlade te se Mudrinić u razdoblju nakon ovog neko vrijeme drži po strani. U istom razdoblju česta je meta i novinskih natpisa, a kakav je „ugled“ stvorio možda najbolje ilustrira izjava tadašnjeg saborskog zastupnika Stjepana Mesića za Globus iz travnja 1995. godine: „Mudrinić bi u svakoj normalnoj zemlji sjedio u zatvoru“.

Predsjedavanje „katedralom duha“

Neugodno razdoblje za Mudrinića, međutim, kratko je trajalo. Hrvatski sabor imenovao ga je 1996. godine direktorom HRT-a, a u skladu s tadašnjom praksom državne dalekovidnice na HRT-u, a pod palicom direktorice programa Hloverke Novak Srzić te Obrada Kosovca i Miljenka Manjkasa, tamo se pod vodstvom Ivice Mudrinića nastavlja rigidno provođenje protuđmanovske politike.

"Bilo je to doba najžešćeg HDZ-ovog mraka, a Mudrinić je tu politiku na HRT-u provodio bespogovorno i besprijekorno. To je okosnica njegove vladavine na HRT-u", kažu nam kolege koje su i tada radile, a i danas rade za HRT te im nije dozvoljeno istupanje u javnost bez odobrenja aktualnog ravnatelja kuće.

No, ukratko, svjedoče nam zaposlenici, pod ruku s prorežimskim programom išlo je i zapošljavanje politički podobnih kadrova na HRT-u, što je nacionalnu radio-televiziju guralo u sve dublje financijske probleme. Za Mudrinićevog vremena najviše se povećala i administracija HRT, kaže nam jedan kolega. Kako je Mudrinić vladao HRT-om podsjetio nas je i novinar HTV-a Damir Matković.

"Ja ne mogu ocijeniti menadžerske sposobnosti Ivice Mudrinića, jer za to nisam stručnjak, ali naravno da je bilo sporno kako je taj čovjek završio baš na televiziji. Ipak, niti je on bio prvi niti zadnji koji je poslan u paketu na čelo javne televizije. U doba Tuđmana jedino je bilo važno kako stojiš na 'dvoru'. Prema logici tadašnjeg HDZ-a, onaj tko je imao državu, imao je i HRT. Televizija je za njih bila ideološko oružje, a svaki pluralizam smatrali su lošim", objašnjava nam Matković. Mudrinić mu je, nastavlja, nudio i da vodi zloglasna „Motrišta“.

"Glavna urednica programa tada je bila Hloverka Novak Srzić. Ona me pozvala na razgovor i prva stvar koju mi je rekla je da ću dobiti službeni automobil. Pa nisam ja taksist da mi treba automobil! Ja sam je, dakle, odbio, a ona me prijavila Mudriniću da sam odbio taj časni zadatak. Moj osnovni problem u toj priči je bio Miljenko Manjkas - urednik Motrišta. Pitao sam ih tko je to Miljenko Manjkas - neki čovjek koji je u Uredu predsjednika na Pantovčaku čitao i rezuckao novine, radio kao analitičar, pa je valjda pomislio da je i on novinar, urednik. Pa su ga tamo i postavili. I sad bi on meni trebao biti šef? Pa ne može meni zapovijedati netko tko je bedastiji od mene, odnosno neiskusniji. Motrišta su vodila nabrijana djeca, opčinjena domovinom na svoj način, koji su televiziju doživljavali kao ideološku igračku. Meni se to nikada nije dopadalo", govori nam poznati televizijski novinar.

Matković: "Sporno kako je taj čovjek završio baš na televiziji" (FOTO: Novilist.hr)

No, još jedna afera drmala je HRT-om u vrijeme Ivice Mudrinića. Bilo je to osnivanje tvrtke EROTEL koja je ulupala milijune kuna u ilegalno postavljanje odašiljača na teritoriju Bosne i Hercegovine kako bi tamo reemitirala program HTV-a. Svoje prste u tome imao je i bivši kratkotrajni glasnogovornik Franje Tuđmana i novinar HTV-a Jozo Ćurić.

"To se vjerojatno radilo po nalogu Franje Tuđmana, a Mudrinić je bio tek lutak za izvršenje zadatka. Postavljanje odašiljača na teritoriju druge države bila je jedna bedasta politika koja nije vodila računa o međunarodnom okruženju i pravu. Postaviti bez dozvole odašiljače na teritoriju druge države i tamo emitirati svoj program, pa toga nema nigdje na svijetu. Glavni zadatak Joze Ćurića, pak, bio je uvjeriti međunarodnu zajednicu da je to u redu jer, kao, mi to plaćamo. Naime, po konfiguraciji terena vi ne možete s odašiljačima iz Hrvatske pokriti Mostar jer je taj grad smješten u udolini. Ja sam Ćurića pitao što bi bilo da RAI postavi odašiljač u Istri i kaže da emitira program za talijansku manjinu", prisjeća se Matković. Očekivano, međunarodnoj zajednici ovakva rabota nije se nikako svidjela.

"Počela su dolaziti upozorenja iz BiH da Hrvatska prestane prenositi tamošnju izbornu kampanju. Kako se HRT oglušio, američki helikopteri su jedan dan zauzeli sve odašiljače i isključili program. Nakon nekoliko upozorenja jedan dan je samo Zagrebu došla poruka: helikopteri su spremni. Mi smo isti čas prestali s prenošenjem programa i nikada više u Dnevniku nije emitirana bosanska izborna kampanja", kaže Matković.

Prema tvrdnjama kasnijeg ravnatelja HRT-a Mirka Galića, na opremu za reemitiranje programa potrošeno je 3,9 milijuna kuna, no Matković tvrdi kako se radilo o puno većem iznosu.

"Samo oprema za Široki Brijeg je koštala preko dva milijuna maraka", ističe.

Dugogodišnji zaposlenik HT-a i jedan od najpoznatijih hrvatskih zviždača Mislav Šutalo kaže da se u slučaju Erotela radilo o političkoj odluci da se u BiH kompletan program reemitira iz Zagreba, a Mudrinić je bio njezin izvršitelj.

"Takav potez nije imao nikakvu legalnu pozadinu, a u realizaciji se mahom koristila postojeća infrastrukturu. HRT je bio osnivač EROTELA, a lokalni direktor Jozo Ćurić", kaže nam Šutalo.

Stojić: "Mudrinić ništa dobrog nije donio HRT-u" (FOTO: regionalexpress.hr)

Bivši HTV-ov novinar Gordan Stojić, koji je u to vrijeme u nacionalnoj TV kući radio Latinicu, kaže nam da Ivica Mudrinić nije bio ništa gori od direktora HRT-a prije ili poslije njega

„Za svakog novog direktora koji je dolazio na čelo kuće mislio sam da neće valjda biti gori od prethodnog. A svaki je bio još gori. Radilo se o jednoj prostim okom vidljivoj degradaciji profesije na HRT-u. Mudrinić se nije izravno miješao u program HRT-a, ali tu su zato bile Hloverka Novak Srzić i Marija Nemčić“, priča nam Stojić i dodaje da Mudrinić nije bio ni manje ni više rastrošan od nekog HDZ-ovca, ali da se trošilo toliko novca da je bilo nužno da iz godine u godinu bude sve gore.

„Mudrinić se nije ponašao ništa bahatije nego svi drugi, a oni koji su dolazili nakon njega bili su još gori“, zaključuje uz napomenu da Mudrinić niti je bio televizijski menadžer niti je išta dobroga u profesionalnom smislu donio HRT-u.

Njegova vladavina na HRT-u ipak kratko traje. Zbog niza pritisaka sa svih strana Tuđman ga ponovno miče s još jedne čelne pozicije te je Mudrinić skoro godinu dana neraspoređen. Ali njegov instinkt za preživljavanje i ugodna vanjština još će ga jednom lansirati u sam vrh moći. Mudrinić tada, u ljeto 1998. godine, odlazi Tuđmanu koji je već u dubokoj bolesti, i više nije ništa drugo nego lutak kojim upravljaju neki njegovi bliski suradnici, među kojima i Ivić Pašalić.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Novilist.hr

Ovaj tekst prvi je u nizu tekstova iz serije "Svi grijesi Ivice Mudrinića", koji se bavi istraživanjem karijere čovjeka koji od početka devedesetih do danas igra vrlo važnu ulogu u životu ove zemlje. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnom portalu www.lupiga.com.