Zašto živjeti na Karibima ako se ne misliš kupati svaki dan? Skakati po valovima. Gledati turistkinje u oskudnim badićima. U iščekivanju jednog papira s pečatom odlučio sam uživati u svemu onome što nudi ovaj komadić Europske unije, pravi pravcati mali raj. Zato sam krenuo u žetvu šećerne trske, a potom i u degustaciju svakojake vrste ruma, pronašao svoj idealni ‘un petit ponche’, koji se nekada davno ovdje pravio u gotovo svakom domaćinstvu, sve dok Napoleon nije rekao stop destilerijama u dvorištima. Od sada mi ni surfanje više nije strano, što imam zahvaliti dvjema dragim djevojkama, a na koncu je uslijedio noćni izlazak, baš onakav kakav mi je trebao.

"Radnici u državnoj upravi pretjerano su zaštićeni"; oni "ne moraju raditi ako ne žele jer ih se ne može otpustiti", a "državni aparat je preglomazan" - tek su neki od stereotipa o radnicima na “državnoj sisi”. Slika o nezainteresiranom parazitskom birokratu, koji se valja u nekom državnom ili lokalnom uredu čekajući da mu prođe “kratko” osmosatno radno vrijeme, posebno se izoštrava kad zagovornici državne štednje upiru prstom na privatni sektor, gdje se srednji poduzetnici i njihovi radnici ubijaju od posla u nesigurnim uvjetima rada, a veliki, uglavnom strani kapitalisti zbog neefikasnog državnog aparata ne mogu pokrenuti spasonosne investicije.

Ovim tekstom želim ukazati na gotovo kafkijanski razvoj radnopravne situacije mnogih novinara i drugih radnika koji su putem autorskih ugovora i ugovora o djelu plaćani za dugogodišnji kontinuirani posao koji je po uvjetima i okolnostima bio identičan poslu radnika u radnom odnosu. Oni, naime, premda u Zakonu o radu postoji članak čija je svrha spriječiti upravo takvu vrstu zloupotrebe spomenutih ugovora na štetu radnika i države, u zadnje vrijeme masovno gube sudske sporove koje su pokrenuli kako bi ostvarili svoja prava (što ukazuje na to da nije problematično samo kakav će ZOR biti na snazi ubuduće, nego i kako će se primjenjivati i provoditi oni njegovi dijelovi koji služe zaštiti radnika).

S Borisom Budenom razgovarali smo o poziciji Hrvatske u njenom lani dosanjanom snu - Europskoj uniji. Ukratko, Buden smatra da bi Njemačka, država u kojoj on trenutno živi, istupila iz članstva kada bi se Hrvatska drznula zatražiti ono što joj je bilo samorazumljivo u bivšoj, omraženoj jugoslavenskoj uniji od koje se „oslobodila“ devedesetih na krilima "saveza ustaša i udbaša". U drugom dijelu intervjua, koji je nastao povodom predstavljanja Uvoda u prošlost, knjige nastale iz suradnje Budena i redatelja Želimira Žilnika, razgovarali smo i o slučaju Vojina Bakića, jugoslavenskog umjetnika kojemu je ova država razorila brojne spomenike da bi ga zatim kanonizirala kao nezamjenjiv dio vlastite povijesti umjetnosti te o drugim zanimljivim temama.

U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih. Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negdje ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem.

Ima biti da je istraga protiv Nadana Vidoševića zaglibila u ćorsokak, čim je je u medije plasirana navodno ekskluzivna vijest o novinarima koji su Hrvatskoj gospodarskoj komori učinili stanovite profesionalne usluge za pošteno uzvraćeni honorar. Pod nadnaslovom „Komora majka novinarima HRT-a“, Novi list u spisak sramote uvrstio je nas četvero, na jednoj strani novinara, na drugoj akademskih građana. Istina, nismo nikada služili HRT-u, ali smo godinu dana istraživali povijest nestale industrije, od prerađivačke djelatnosti srednjovjekovnoga Zagreba kroz trakt današnje Mesničke ulice, preko pionirskoga turizma „barbiranja“ u Krapinskim Toplicama, do moderne devastacije Kraljevice i Siska. Predujam: 17 tisuća kuna, svaki.