Za mene nema gore situacije u životu nego kad moram čekati. Kažu da svi mi moramo naučiti jednu krucijalnu lekciju u životu. Ja sam, na sreću, (o)davno shvatio da je moja - strpljivost. Zato sjedim i čekam. Ali ne Godota. I ne zauvijek. Čekam da se više razriješe moje poslovne situacije. Prošlo je, naime, više od deset dana od posljednjeg sastanka s općinskim dužnosnicima u Le Triniteu oko suradnje na dokumentarnom filmu. Dva su prva sastanka dobro prošla, i taj treći, koji čekam, je završni. Sve što trebam je jedan službeni papir sa žigom. I krećem.

Zato sada stojim u mjestu. K’o zapeta puška. Čekam taj ključni DA, ili ne. Drugo je ovo s lokalnim bijelcem. Bekeeom. Prihvatio mi je cijene za dizajn i grafičku pripremu ekološkog mjesečnika koji bi se tiskao ovdje, a radio u Hrvatskoj. Ali stojim u mjestu s cijenom za izradu portala koji bi trebao ići prvi. Nije mi to draga pozicija. Čini me nervoznim. Da, i situacija s pečenjem roštilja isto stoji. Zbog prva dva navedena slučaja. Neću radit fizički ako ne moram. Na to mi se nadovezala situacija da ću uskoro morati mijenjati smještaj. O čemu se radi?

Na sve se ovdje pazi, Europa je to, koliko god zvučalo smiješno (SCREENSHOT: Lupiga.Com)

Prije kojih tjedan i više dana sam čuo od treće osobe da je vlasnica kuće u kojoj živim istu prodala. Novi vlasnik, navodno, ne želi stanare što znači da ću morati od Prvog travnja naći novi smještaj. Koji Aprililiilliii! Naljutilo me to. Ipak živim ovdje više od tri mjeseca, a mi se još uvijek pravimo kao da je sve isto. Trebao sam to čuti od nje. Stvarno mi se ne napušta Tartane.

Tu sam k’o doma. Ljudi me znaju, i ja znam njih. Plaža je blizu, mjesto je mirno i sigurno. I koliko god bilo dosadno, i koliko god idem stalno u ista tri-četiri mjesta, ovdje ima najviše života u čitavoj okolici. To je to. Dakle, moram naći smještaj ovdje gdje jesam. Bitan je to dio života - socijalizacija. Tko će ponovo upoznavati novu zajednicu. Nemam volje za to. Jednako je kao da ste odrasli u jednom gradskom kvartu pa vam je teško kad se morate preseliti u novi. Često se vraćate u stari. No, dobro, bit će kako će bit’.

Dok čekam otišao sam s Bekeeom na žetvu šećerne trske (FOTO: Lupiga.Com)

Inače, najčešće idem u Lakou Trankil. Sada, poslije više od dva mjeseca što (o)dlazim svaki petak tamo na plesanje Beleea, upoznao sam gotovo sve ljude koji također idu tamo. Gušt je to, znate i sami, kada vas svi znaju na vašem omiljenom mjestu. Ono ‘ca vas’, a ti kažeš ‘Oui, trankil, et toi?’. Osmjeh, osmijeh, i rukovanje, a sa ženama poljupci u obraze. I sve to uz pratnju bubnjeva.

Ma šta da vam kažem?! Sve krasno, zadovoljan sam s tim dijelom života, ali moram si naći posao. Samofinanciranje ide svojem kraju. Nije još dogorjelo do prstiju, ali ljeto se bliži. S njime i konačna odluka. Ostajem ili idem?

Zato, i još jednom, nisam sretan kad moram čekati. Puno mi toga ovisi o njihovoj odluci. Idemo li s dokumentarcima, ili ne. Ma, neću opet o tome. U ovih proteklih desetak dana dogodilo se puno, a opet ništa. Ovisi kako gledate na život. Otišao sam s Bekeeom na žetvu šećerne trske. Snimio strojnu žetvu, ali i ručnu. S mačetom. Kaže čovjek da mu za polje veličine otprilike tri košarkaška igrališta treba deset sati. Tona trske je 50 eura, a s tog polja nema više od deset tona, dakle, zaradio je 500 eura. Od jedne tone se može napraviti sto litara ruma, ili dobiti 70 kilograma šećera.

Kombajni sijeku trstiku na visini od 30-40 centimetara pa tako ne satiru mlade izdanke (FOTO: Lupiga.Com)

Saznao sam i to da ima više od 30 različitih vrsta šećerne trske. Od one koja je samo za izradu sokova, do one koja je samo za jelo, pa samo za rum, samo za šećer, ali ima i onih koje su za gotovo sve navedeno. Žetva traje od veljače do svibnja, a jedan nasad traje pet godina. Kombajni sijeku trstiku na visini od 30-40 centimetara pa tako ne satiru mlade izdanke. Na sve se pazi. Ipak je ovo Europa, koliko god to smiješno zvučalo.

Poslije smo otišli u tvornicu ruma. JM se zove i stvarno imaju najbolji rum na otoku. Ulaznica je deset eura. Čak mislim da sam tamo našao idealan ‘un petit ponche’. Mmm, sa žutim pet godina starim JM rumom. Odlično. Nego da nastavim. Vidio sam čitav proizvodni proces. Samo da vam kažem to ne miriši dobro. Čak i gore. Smrdi ta fermentacija šećerne trske. Zrak je pun metana toliko da me bilo strah zapaliti cigaretu. Sve u svemu, malo veća lička domaća destilerija.

Kućne destilerije zabranio je još Napoleon (FOTO: Lupiga.Com)

Kasnija degustacija je nešto drugo. U fino klimatiziranom prostoru, proba se više vrsta ruma. Prvo su oni ‘mladi’, odnosno stari do pet godina. Te ‘bebe’ se piju kao ponš (ponche). S malo limete i šećera. Onda stižu ‘stariji’. Od deset do 15 godina s oznakama VS, VSOP i XO. I na kraju ‘kapitalci’. Ti najstariji imaju više okus po whiskeyju nego po rumu.

Srednji su mi bili najbolji, tzv. rhom vieux. Ili stari rum. Samo da znate, ovdje je zabranjeno ‘peći’ domaći rum. Napoleon je to zabranio još prije gotovo dva stoljeća. Nema destilerije u dvorištu. S druge strane ima, raznih ‘travarica’. Rum kao baza pa ubace sve što raste oko kuće. I jasno za sve su dobre te ‘travarice’. Lijek, kažu.

Ali opasno smrdi ta destilacija šećerne trske (FOTO: Lupiga.Com)

I tako, skoro zaboravih: bio sam napokon sa surfericama prošle nedjelje. Stigao večer prije iz Le Jardina kući oko dva ujutro, probudio se u osam i bio sat vremena kasnije u tri kilometra udaljenom Anse Letangu gdje sam imao randez-vous. Osim par fotki ništa specijalno nisam saznao. Surfaju najmanje 200 metara od obale tako da osim ulaska i izlaska u ocean ništa drugo nije vrijedilo snimati.

Iako se isto poslijepodne održavalo natjecanje u surfingu na plaži do, otišao sam radije na reggae večer u Lakou Trankil. Bilo je odlično. Baš mi je takav izlazak trebao. Potpuno drugi ljudi nego u petak, hrpe novih priča, par pivica… Ostao sam do 11 navečer. Treći dan zaredom sam bio vani. Dosta je bilo, ipak sam ja čovjek u godinama.

Ostale dane sam radio na Facebook stranici Dnevnika na engleskom jeziku. Trebala bi biti gotova do kraja ovog tjedna. Malo brendiranja – zašto ne? Moram imati nekakvu zabavu dok čekam. Eh, da to čekanje. Ubija. Ma, nije to bitno. Idemo dalje.

Surfaju najmanje 200 metara od obale tako da osim ulaska i izlaska u ocean ništa drugo nije vrijedilo snimati (FOTO: Lupiga.Com)

Nisam vam rekao. Pozvan sam u lokalnu srednju školu da održim predavanje o ekonomiji i životu u Europskoj uniji. Mislim da bih trebao gostovati 8. ožujka. Neće mi biti prvi puta, ali u svakom slučaju bit će zanimljivo iskustvo. Možda se i iz toga nešto izrodi. Zapostavio sam posljednjih dana u potpunosti plažu. To nije dobro. Moram se vratiti pijesku, suncu, Atlantiku i pogledu prema Africi. Nedostaje mi to.

Uostalom, zašto živjeti na Karibima ako se ne misliš kupati svaki dan. Skakati po valovima. Gledati turistkinje u oskudnim badićima. Ma, uživati punim plućima. I jasno, bilo je još par ručaka, par randez-vousa, nekoliko kupanja, te jedno ostajanje navečer kući.

O, joj sasvim za zaboravio. Pogodio nas je potres. Bilo je to u srijedu ujutro u 5.27, nekih 227 kilometara sjeverozapadno od Martinika. Probudilo me iz sna, bacalo po krevetu lijevo-desno desetak sekundi pa prestalo. Dignuo sam se vidio da ništa ne pada i ne ruši se. Legao sam natrag i zaspao sa zadnjom misli: Kaj s tsunamijem?

O autoru: Daniel Patrik Brčić rođen je 1972. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, a novinar je od 1996. godine. Teško je i pobrojati sve medije u kojima je tijekom petnaestogodišnje novinarske karijere radio, jer je promijenio čak 13 redakcija. Nedavno je dobio radni spor protiv Styrije, jer nije dozvolio glavnom uredniku da se dere na njega. Preživio je propast Vjesnika i Nacionala, a sada će svoj Dnevnik useljenika na Karibe pisati za Lupigu. U iščekivanju novog dnevničkog zapisa njegove dogodovštine pogledajte na Facebook stranici Daniel Patrik Brcic - Dnevnik useljenika na Karibe.

Lupiga.Com