Lete na Martiniku dani kao minute. Čak se i vrijeme počelo popravljati. Kiši svakim danom sve manje. Istovremeno sve je toplije. Kako zrak tako i ocean. Osjeća se razlika jer odmah tamo poslije Nove godine navečer su mi trebali dugi rukavi na košulji, a i pljusak je sustizao pljusak. Danas je vidljivo turista sve više, što se (po)najviše vidi u restoranima koji su sve puniji i puniji.

Vrijeme u ovom dijelu Europske unije sve je ljepše, a turista sve više (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Gosti su trenutno većinom umirovljenici i mlađi parovi s djecom. Znate, ipak je ovdje u Tartaneu jeftinije nego primjerice u potpuno turističkom Trois Ilesu i(li) Diamantu. Na plaži još uvijek nije gužva, ali razlog tome je što gotovo svi koji dođu unajme automobile da bi upoznali čitav otok za tih sedam ili deset dana koliko su ovdje pa tako, iako stanuju ovdje u Tartaneu, ne kupaju se tu.

Doduše, zadnjih dana se pojavio problem s gorivom jer zbog svađe u Francuskoj između naftnih kompanija, lanaca benzinskih pumpi i države radi visine trošarina Martinik i Guadalupe su trenutno ‘na rezervi.’ Jasno, u matici zemlji dogovorili su se isti dan, a ovdje naftaši ne žele imati gubitke koje im stvara problem prijevoza goriva.

Martinik je na rezervi (FOTO: Lupiga.Com)

Inače, meni je ovih desetak dana od zadnjeg Dnevnika doslovno proletjelo. Imao sam dosta posla oko pripreme za početak rada na dokumentarnom filmu. Naime, prošle srijede smo „Engleskinja“ i ja otišli na sastanak kod pročelnika za kulturu obližnjeg La Trinitea. Izložili smo mu ideju da je naš dokumentarac višeslojan, jer će se kao glavnom temom baviti uspješno završenim projektima koje je sufinancirala Europska unija. Sve ćemo to lijepo upakirati da izgleda kao ‘razglednica s Martinika’, pritom ćemo predstaviti i sve kulturne te ine ljepote koje ovaj otok nudi, a Europljanima, izuzev Francuzima, su gotovo sasvim nepoznate.

Pročelnik je pokazao interes te nam je rekao da uputimo službeno pismo gradonačelniku. U tih dan i pol morali smo (o)smisliti čitav projekt i napisati pismo u kojem smo morali objasniti što mi želimo od gradskih vlasti. Bilo je malo problema jer francuski niti jednom od nas nije materinji jezik, a i da ne bi bilo pogrešaka, dali smo ga prevesti jednoj njenoj prijateljici. Tu smo malo zakasnili pa je pismo predano tek u ponedjeljak. Nije mi bilo drago zbog toga, ali nema se smisla uzrujavati i svađati, a nismo još ni krenuli u posao. Sad se čeka odgovor gradonačelnika jer je sve puno lakše kada imaš podršku lokalnih vlasti i dozvolu za snimanje.

U Francuskoj se problemi riješe za jedan dan, ali ne i ovdje (FOTO: Lupiga.Com)

Što se tiče drugog plana za zapošljavanje, ili bolje rečeno za privređivanje - roštilj - čekam rupu u program Lakou Trankila za prvi ‘La Grillade Croat’. Makar dobro mi je došlo što nismo odmah krenuli, jer stvorila mi se rupa u proračunu za siječanj. S obzirom  sam ovdje tri mjeseca ne mogu više biti u apartmanu u kojem jesam kao turist. Morao sam stoga potpisati službeni ugovor o najmu, a to znači i dati kauciju od jedne mjesečne najamnine – što iznosi 500 eura.

Dobro, to ću dobiti natrag kada napustim ovaj smještaj, ali bio je to neočekivan financijski udarac. Iako, moram reći, kako ne mislim uskoro seliti jer mi ovdje paše. Osjećam se sigurno i ljudi me poznaju. Dakle, od polovice siječnja imam i službenu adresu na Martiniku.

Inače, prošli sam tjedan radio roštilj kod prijateljice koja radi u Le Jardinu, a kako nije ostalo ništa nakon večere bit će dobra preporuka za roštiljanje jednom tjedno tamo. Pripremio sam opet kotlete u dvodnevnom pacu, a ovog puta sam jedan dan pacao i pileća krilca, dok sam kao prilog složio krumpir salatu i pečene paprike. Htio sam ustvari probati s ćevapima, pljeskavicama, uštipcima, šiš-ćevapima i drugim delicijama od faširanog mesa. No, tu sam se našao u problemu, jer nigdje u blizini nema mesnice.

Za razliku od spremnika goriva, restorani su sve puniji i puniji (FOTO: Lupiga.Com)

Pitao sam barem dvadeset žena, sve su mi spominjale jednu u St. Josephu i(li) da odem u Fort de France. Do rečenog St Josepha ne mogu jer nemam auto, a do FdF-a mi je skupo jer me prijevoz stoji 12 eura, a kako bi kupio kilogram mesa za roštilj koje košta sedam, osam eura. Glupo mi je kupovati više, jer što ako meso nije dobro, a ja ga imam par kila u frižideru.

Na kraju sam uspio saznati da možda ima jedna mesnica u La Triniteu, ali radi samo subotom. Tako da ću otići i pogledati. Osim tog roštilja i nisam bio nešto puno vani, svega dva puta u Lakou Trankilu. U petak je bilo kao i svaki puta – plesanje Beleea, ali je bilo jako puno ljudi. Drugi puta sam bio u nedjelju na događaju koji se zove Trompage. Prije negoli smo krenuli prokušao sam prosurfati, ali nisam našao zadovoljavajući termin koji bi objasnio na što ja to idem.

Povrća imamo, ali mesnice nigdje (FOTO: Lupiga.Com)

Dan Maxime je došao po mene negdje oko 11 glasno negodujući što već kasnimo jer ja nisam ustvari želio ići prazna džepa. O čemu se radi? Od prvog dana imam problem s bankomatima, jer se neće spojiti s našom bankom. Isprva sam mislio da je neki problem s mojim računom, ali kada sam nazvao banku u Zagreb shvatio sam da moram biti uporan s bankomatom i ubacivati karticu sve dok mi ne da novac.

To sada funkcionira, ali se tu i tamo pojavi problem da jedini bankomat u Tartaneu ne radi pa da dođem do novaca moram ići u La Trinite što je (po)nekad gnjavaža. Izgubi čovjek sat-dva vremena, a nedjeljom i više jer autobusi rjeđe voze. Na svakodnevnoj razini ionako gotovo sve plaćam karticom, jer mi je jeftinije. Znate da kada plaćate karticom prodavatelj plaća proviziju, a vi samo cijenu na računu dok podizanje novca s bankomata dolazi uz trošak od tri posto ili najmanje 3,5 eura.

No, da se vratim trompageu. Krenuli smo i stigli kroz dvadeset minuta, a trebalo je sve pripremiti za dolazeće goste. Od mene se nije ništa zahtijevalo pa sam mirno sjedio na klupi, pušio cigaretu i pijuckao svoj punč. Gosti su stigli negdje iza 13 sati i onda je počelo. Složi se veliki stol, dugačak oko pet metara, stave se listovi banana koji služe ne samo kao stolnjak već i kao velika posuda. Po cijeloj dužini pokrivenog stola se složi podloga od sitno izrezanog kruha na kockice, kokosa, banana te još nekog povrća. Nisam uspio razaznat točno o čemu se radi.

Umak je slilčan našoj buzari, ali ljući (FOTO: Lupiga.Com)

Kada je taj dio gotov stiže veliki lonac s umakom kojim se preljeva ta posteljica. Umak je sličan našoj buzari mada malo ljući, a unutra se kuhalo puno škampi, kozica, ribe i ostalih plodova mora. Kada je sve sređeno, svi gosti stanu u krug oko stola, mislim da je bilo više od dvadeset osoba, stoji se okrenut bokom jer drugačije nema mjesta. Sam obrok počinje kada se da znak, a smije se jesti samo ono što je ispred tebe. Jasno, rukama.

Moram priznat da je bilo izvrsno, a i škampi su bili pravi – veliki i svježi. Izbjegavao sam ribu jer je ovdje ne očiste dobro pa je prepuna kostiju. Isto tako jedini puta kada sam na Martiniku bio zadovoljan s ribom bilo je prošli tjedan kada sam bio kod „Engleskinje“ pa ju je ona spremila za svoju obitelj dok smo radili na projektu.

A onda se zauzmu pozicije (FOTO: Lupiga.Com)

Kupanje i sunčanje sam malo zapostavio zadnjih dana, ali bit će vremena za to. Da budem iskren jedan dan sam krenuo na plažu pa u dućan, stigao na deset metara od mora, rekao sam sebi ne da mi se, i otišao u dućan. Nije da sam se zasitio, nego imam važnijeg posla od izležavanja na plaži. Ovaj vikend bih trebao biti slobodan pa ću imati vremena i za uživanje.

O autoru: Daniel Patrik Brčić rođen je 1972. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, a novinar je od 1996. godine. Teško je i pobrojati sve medije u kojima je tijekom petnaestogodišnje novinarske karijere radio, jer je promijenio čak 13 redakcija. Nedavno je dobio radni spor protiv Styrije, jer nije dozvolio glavnom uredniku da se dere na njega. Preživio je propast Vjesnika i Nacionala, a sada će svoj Dnevnik useljenika na Karibe pisati za Lupigu. U iščekivanju novog dnevničkog zapisa njegove dogodovštine pogledajte na Facebook stranici Daniel Patrik Brcic - Dnevnik useljenika na Karibe.

Lupiga.Com