Čitajući Jasnin tekst objavljen na Lupigi, nisam se mogao ne osjetiti prozvanim, iako imenom nisam izričito spomenut. No, tekst o kojem govori pisao sam ja. Stoga sam se osjetio ponukanim napisati par riječi, da razjasnim neke stvari, koje je Jasna očigledno krivo percipirala. Idemo redom.

1. Vidno se sugerira da su mi izvori informacija bili Mladen Bajić i Vuk Đuričić. A nisu. Dapače, s Mladenom Bajićem u svojoj novinarskoj karijeri nikad nisam razgovarao, doslovno nikad, za razliku od Jasne, koja ga je čula i nakon uhićenja Nadana Vidoševića. S Đuričićem se rijetko čujem, kad posao zahtjeva, a pri tome ludim, jer imam dojam da mi ne kaže niti ono što bi po zakonu morao. A kamoli da mi „dila“ neke tajne informacije.

Nije mi problem niti otkriti tko mi je bio izvor. Radi se o gospođi Snježani Poje, službenici za informiranje Hrvatske gospodarske komore, koja je uredno sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama odgovorila na moj upit. A upit sam poslao jer se po kuloarima odmah nakon Vidoševićevog uhićenja proširila priča kako je dosta HRT-ovaca bilo na honorarima u HGK. Glasina se pokazala točnom.

2. Ukupna bruto isplata Jasni i troje kolega bila je 22 i pol tisuće kuna. To je bruto iznos, neto je jasno manji. No, na taj iznos koji uzme država se na kraju dobiva povrat poreza, tako da neto bude ipak malo veći od one prve brojke koja se dobije. To mi je bilo posve besmisleno objašnjavati u tekstu u kojem se bavilo isplatama HGK-a. A oni isplaćuju bruto.

3. Ne znam zašto Jasna ostavlja dojam uvrijeđene osobe jer je objavljeno i njezino ime na popisu isplaćenih honorara. Jer honorar je dobila, to je fakt. Ne razumijem, je li se očekivalo prešućivanje baš njezinog imena. Nije mi jasno zašto bih to trebao napraviti. U tekstu se nikog ne kritizira za novac koji im je isplaćen, samo se navodi da se to zbilja dogodilo. Jer se uistinu dogodilo.

4. O tome što bi ili ne bi trebalo s Hrvatskom gospodarskom komorom, zbilja ne bih previše lamentirao, gospodarstvo nije sektor gdje sam potkovan. Ne sviđa mi se obrambeni stav Jasne prema Vidoševiću, no to je moje ljudsko pravo. Donedavni šef HGK mi se ljudski zgadio još 1995. godine, a moje je osobno pravo da ga ne „gotivim“ previše. No, u svojim tekstovima nisam od njega radio ni Pedra  ni Judu.

Toliko, malo me ljudski boli da se Jasna obrušila na mene s potpuno krivim činjenicama (od svih prozivanja, ovo je prvi put bilo da me netko proziva Bajićevim jurišnikom, obično me se percipira kao velikog kritičara rada DORH-a). No, to je ljudski, novinarski nastavljam dalje. I ako se u nečem s Jasnom u potpunosti slažem: što se novinarstva tiče – događa se upravo ono što je profesija zaslužila.

Lupiga.Com