Na Trgovačkom sudu u Zagrebu održano je u srijedu, prvog travnja – baš kao u lošoj šali – prvo ročište u kojem Državno odvjetništvo u ime države traži povrat 1,2 milijuna kuna za financiranje Zareza, dvotjednog časopisa za kulturu i društvena zbivanja u 2012. i 2013. godini zbog optužbi za sukob interesa na račun sada već bivše ministrice kulture Andree Zlatar Violić. Kao što je na održanom ročištu istaknuo odvjetnik „Druge strane“ – nakladnika Zareza, ovaj se predmet ne može svoditi isključivo na pravno pitanje. Pogotovo ne onda kada se radi o mrtvom slovu na papiru, kao što je slučaj s pozicijom bivše ministrice u Zarezu.

Nije li vrijeme da zakonske prijedloge o obaveznom vojnom roku gledamo kao buduću HDZ-ovu verziju Mrsićevog zakona, u kojoj će tisuće besperspektivnih mladića za sitne pare odrađivati posao za Domovinu umjesto da molotovljevim koktelima besposleni nasrću na Markov trg, jer će, baš kao i u slučaju rečenog Kukuriku zakona, u nedostatku alternative na to biti prisiljeni? Imamo šansu da se kao jedna sasvim nebitna državica pridružimo globalnom tržištu i branimo interese korporativnog kapitalizma koji će nam ionako za godinu ili dvije doći posredstvom sporazuma o slobodnoj trgovini između SAD-a i EU-a. Nije li sazrelo vrijeme da unutarnje neprijatelje prepustimo veteranima, a vanjske novacima?

Na današnji dan 1945. godine Titovi partizani oslobodili su Sarajevo. Vojnoj operaciji oslobođenja prethodila je odluka o formiranju Operativnog štaba za oslobođenje Sarajeva, donesena 17. marta. Šest dana kasnije ovaj štab je izdao naređenje: "...za direktan napad na Sarajevo od snaga 5. korpusa učestvovat će 10. divizija u cjelini i 4. divizija bez jedne brigade..." Mi vas, pak, vodimo u okupirano Sarajevo, gdje Vladimir Perić Valter i njegovi ilegalci spremaju akcije kojima će iznutra oslabiti otpor Nijemaca i ustaških koljača. Valtera i suborce pratit ćemo od dana ulaska partizana u Sarajevo, kad će legendarni sarajevski ilegalac izgubiti život. U prilogu pogledajte polusatni dokumentarni film o oslobođenju Sarajeva.

Ako pogledamo drugu polovinu 20. i početak 21. veka, vidimo da su se američke intervencije van njene teritorije dešavale gotovo na godišnjem nivou. Neke su bile uspešne, neke nisu. Neke su imale podršku međunarodnih institucije, neke nisu. Neke su bile pozdravljene od strane javnog mnjenja, protiv drugih se izlazilo na proteste. Neke su bile diskretne, špijunske, negde je pružana logistička i finansijska podrška, a neke su eskalirale i pretvorile se u ratove. Sada kada se svode računi afganistanskih i iračkih avantura, red bi bio podsetiti se na rat koji je ostavio najveće traume u američkoj javnosti i društvu generalno, na Vijetnamski. Zapravo je manje bitno ko je u ratu “pobedio”, a ko izgubio, da li su Amerikanci poraženi ili su se samo povukli sa neostvarenim ciljevima.