"Šok koji su doživjeli gledajući prizore patnje u Buchenwaldu ih je još više natjerao da potiskuju prošlost i da se više nikad ne vrate u memorijalni centar". Šok terapija je u međuvremenu izmijenjena novim, znatno konstruktivnijim metodama. "Mlađi su naraštaji za vrijeme boravka u ovom spomen području poticani da sami dođu do odgovora, uz pomoć radionica, fokus grupa i pitanja koja ih osobno najviše zanimaju. Bitno je tadašnje strahote približiti današnjem kontekstu kroz pitanja zašto je do nasilja došlo te kako ove događaje interpretiramo kroz današnje vrijeme. Takav pristup je jamac da će negativni događaji iz povijesti postati temelj za rasprave o današnjim tendencijama u društvu".

Tih sam se riječi sjetio gledajući jučer prilog o oslobođenju Buchenwalda, uključujući i onu potresnu scenu koja se usjekla u kolektivno pamćenje kao metafora trećega elementa u zločinu, šutljivih Nijemaca koji nisu ništa znali o radnjama u susjedstvu. Riječ je o sceni u kojoj američki vojnici građane Weimara provode kroz oslobođeni logor i prisiljavaju ih da konačno vide misteriozne izvore oporog mirisa koji im se putem čestica iz dimnjaka krematorija uvlačio u nosnice minule četiri godine. Nakon početka sedamdesetih godina Nijemci su dakle preuzeli ulogu Amerikanaca, potičući građane da vide cijenu šutnje njihovih roditelja...

Gledajući ovaj prilog sjetio sam se građana i pojedinaca na odgovornim pozicijama u Republici Hrvatskoj koji godinama nisu ništa čuli ni vidjeli, premda su bili na utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije. Na to me podsjetila nova kazna koju je UEFA uručila Hrvatskom nogometnom savezu zbog uzvika "Za dom spremni". Budući da su "američki vojnici" natjerali šutljivu hrvatsku javnost da gleda "leševe", penalizirajući HNS novčanom kaznom i praznim tribinama, valjda je red da i mi krenemo stopama Nijemaca kojima se izbornik nogometne reprezentacije toliko divi. S obzirom da dijalog ne pali i da konstruktivne rasprave ne donose nikakvog rezultata, potrebno je prionuti šok terapiji. A onda, tko zna, možda za dvadesetak godina budemo spremni pričati o tome na sasvim civiliziraniji način... Evo nekoliko prijedloga:

- Na prvi znak da se čuje "Za dom spremni", "Ubij Srbina" ili "Ajmo ustaše", utakmica se pod hitno prekida, a na glavnom semaforu automatski se puštaju prizori bodljikavih žica, kožnih opasača, visokih dimnjaka, juhe od piljevine, brda od leševa, tifusa i drugih sekvenci iz ustaških koncentracionih logora.

Bacanje žrtava iz Jasenovca u Savu (FOTO: United States Holocaust Memorial Museum)

- Ako se utakmica ne prekine, a predsjednik HNS-a naknadno kaže da je atmosfera bila veličanstvena, onda je nužno u svim medijima koji su snimili ovu izjavu sutradan nasloviti tekst: "Šuker tvrdi da je fašizam bio veličanstven", ili nešto tomu slično, baš kao i u slučaju nadležnog suca, odnosno delegata koji nije prekinuo utakmicu.

- Ako mediji nekritički prenesu Šukerove izjave, i još samoinicijativno kažu da je navijanje prošlo bez incidenta, onda je te medije nužno prokazati u pristojnijim medijima kao one koji prešućuju fašizam i potiču njegovo bujanje.

- Ako bilo tko od javnih osoba kaže da nije čuo fašističke povike za vrijeme utakmice nogometne reprezentacije, nužno je prekršiti pokoje etičko pravilo u novinarstvu, domoći se njegovog medicinskog kartona i potom staviti naslov: "Ekskluzivno otkrivamo - on nije gluh, nego se pravi budalom!"

- Ako netko podigne spomenik s imenom ustaškog zločinca na kojem piše Za dom spremni, nužno mu je udijeliti nekoliko šamara, a spomenik istoga dana iščupati bagerom, s tim da troškove mora platiti išamarani subjekt koji ga je posadio.

- Ako neki političar na televiziji relativizira genezu ovog slogana, povezujući ga uz postrojbe iz Domovinskog rata, takvom treba udijeliti nogu u tur, i zabraniti mu obavljanje funkcije, recimo, gradonačelnika Splita.

- Ako pop u Splitu uzvikne Za dom spremni, onda mu treba javno kazati da je klerofašist, spustiti ga na zemlju poput levitirajućeg Zlatka Suca tako da ga se izolira u nekakvom samostanu, gdje će mu se zabraniti pristup pornografskim stranicama, kao što su Dnevno.hr ili Hrvatsko slovo.

- Ako Dnevno.hr ili Hrvatsko slovo revizionistički pristupaju prema krilatici Za dom spremni, Agencija za elektroničke medije treba ih strogo kazniti i navesti da će drugi puta zatražiti njihovu zabranu.

- Ako netko od javnih lica kaže da je riječ o starohrvatskom pozdravu, ministar obrazovanja pod hitno treba sazvati konferenciju za medije i u kamere svih televizija takvome izreći dvije riječi: Ne seri! 

- Ako predsjednica ostane na stadionu i nakon uzvika Za dom spremni, a sudac nije prekinuo utakmicu, onda joj savjetnica za holokaust pod hitno treba na mobitel poslati presliku dokumenta na kojem je, primjerice, Ante Pavelić uz krilaticu Za dom spremni potpisivao rasne zakone temeljem kojih su vagoni odlazili u Jasenovac. To je, naime, jedini kontekst u hrvatskoj povijesti u kojem se doista koristio Za dom spremni, pa bi bilo pravedno i ljekovito da se danas vrati u prirodni ambijent.

Vlak koji je otpremao logoraše u Jasenovac (FOTO: Wikipedia)

Možda će ovi skromni prijedlozi na prvu zvučati šokantni, pretjerani, suludi ili smiješni - i svi koji tako misle će biti u pravu - no oni samo predstavljaju rješenje adekvatno problemu.

Ima, naime, nečeg nadnaravno bolesnog u činjenici da je jedna hrvatska institucija 2015. godine kažnjena zbog fašizma iz Drugog svjetskog rata. Nadnaravno je to što pokazujemo koliko smo zaostali za totalitarnim tendencijama drugih civiliziranih država - dok mi prešućujemo veličanje sjećanja na fašizam iz prve polovice 20. stoljeća, Zapad zapanjujućom brzinom stvara njegove suvremene inačice; a bolesno zato što smo i dalje u fazi da nas vanjski tutori kažnjavaju zbog toga.

Taj tragikomični nedostatak autorefleksije i neminovni scenarij u kojem nas stranci upozoravaju na naše ustašluke sveprisutan je u hrvatskom društvu, ali posebno naglašen u profesionalnom sportu, gdje se godinama reproducira. 

Dok "Amerikanci" ne bi došli, sportske institucije bi se pravile da se ništa ne događa, a istureni predstavnici hrvatskog sporta prekrivali bi eho napaljene rulje izjavama da je atmosfera bila prekrasna. Kad bi, međutim, došlo do međunarodne osude, onda bi uslijedile isprike vanjskoj javnosti, dok bi u unutarnjim okolnostima donositelji loših vijesti bili čerečeni kao nacionalni izdajnici ili prodane fukare. To se, sjetit ćete se, dogodilo u slučaju Ivice Kostelića i njegovih usporedbi s nacističkim vojnicima, to se dogodilo prošle godine u sluačaju Joea Šimunića, kao što se događa i danas, u slučaju verbalnog ustašluka na tribinama nogometnih stadiona.

Problem je, naime, što dobar dio donositelja odluka u hrvatskom nogometu osobno ne misli da je išta loše u ovakvim pojavama na stadionima. Nakon što je UEFA kaznila HNS zbog pozdrava "Za dom spremni", predsjednik HNS-a Davor Šuker se zapitao gdje su oni navijači iz 1998. godine, kad je Hrvatska bila treća na svijetu? No, problem je što je rijetko koji medij predsjedniku HNS-a postavio puno bitnije protupitanje: gdje je onaj Šuker iz 1998. godine, kad su još bila svježa sjećanja na posjet Pavelićevom grobu? Zanimljivo je, a ujedno i uzbudljivo, gledati kako su se zamijenile uloge između predsjednika HNS-a i navijača: prije dvadesetak godina Šuker je išao na Pavelićev grob, a sada je Pavelićev grob takoreći uzvratio susret. To što je Šukeru nelagoda zbog nenadanog posjeta samo je posljedica činjenice da je ovu veselu bilateralnu razmjenu osudio međunarodni savez gdje nastoji graditi karijeru, a ne zbog toga što sam po sebi drži da je nešto loše u tome. Kao što nije bilo loše ni njegovom prethodniku Vlatku Markoviću, koji je jednom prilikom, upitan na čijoj je strani, ustaškoj ili partizanskoj, kazao: "a na čijoj ću biti?"

Gdje je onaj Šuker iz 1998. godine, kad su još bila svježa sjećanja na posjet Pavelićevom grobu (FOTO: Hina)

Tu već dolazimo do druge kategorije, puno zajebanije od šutljive mase. Kod njih, da nastavimo istom metaforom, nije problem šutnja, već aktivno suučesništvo u zločinu. Oni su u ovom slučaju više logorski čuvari negoli njemačka buržoazija koja je bezbrižno živjela svakodnevne živote, nekoliko kilometara od industrije smrti. Ustašluk među nogometnim rukovodstvom star je valjda koliko i Republika Hrvatska, kad su se isti trendovi širili drugim društvenim sektorima.

Forsiranje najsirovijeg oblika nacionalizma u nogomet postoji još otkako je Veliki Vođa odlučivao kako će se zvati nogometni klubovi u Hrvatskoj. Dok se devedesetih dešavala pljačka, tajkunizacija i obesmišljavanje nogometne igre, uz represivno gaženje neposlušnih navijača, nacionalizam se na stadione ubrizgavao u enormnim količinama, pa se postepeno rasplinula razlika između takozvanog "domoljublja" i takozvanog "fašizma". Paralelno s površnim političkim čišćenjem društva od ekstremnog nacionalizma, a zapravo stvarnog ignoriranja problema na stadionima, u prvoj je dekadi dvijetisućitih došlo do njegove svojevrsne komodifikacije, jer je reklamna industrija nanjušila profit. Diskurs u reklamama pivske industrije namijenjene konzumentima nogometa danas je zapjenjen do te razine da navijačima ne preostaje ništa drugo nego da nakon propagandne poruke odgovore: Spremni! Uostalom, omiljena glazbena zvijezda na stadionima je Marko Perković Thompson, koji je "domoljubni" pjevač u onoj mjeri u kojoj je to uzvik "Za dom spremni".

Događaji na nogometnim terenima su, dakako, samo posljedica nevoljkosti političke i akademske elite da jasno kažu kako je nešto poput uzvika Za dom spremni nedopustivo, već - svjesno ili nesvjesno - sustavno rade na njegovoj daljnjoj promociji. Tomu ponajbolje svjedoči nedavna izjava ministra obrazovanja Vedrana Mornara da će na budućim satovima povijesti profesori učiti maloljetnike o Domovinskom ratu na način na koji su njegovu generaciju u Jugoslaviji učili o Drugom svjetskom ratu. Osim što to znači da će današnja mladež biti zaglupljivana jednakim intenzitetom kao generacija ministra Mornara, sva je prilika da će jedno povijesno razdoblje biti silovano drugim.

Ako je, naime, u devedesetima izgrađen mit o starom hrvatskom pozdravu koji je prije toga u stvarnosti samo korišten u Drugom svjetskom ratu, to samo znači da će potonji kontekst neminovno popušiti. Kad se ovaj sat histerije prenese u praksu, onda imamo sljedeću situaciju, koja se odigrala minulog tjedna:

Davor Šuker poklonio je Italiju Splitu, premda je unaprijed znao da će zbog fašističkog pokliča iz Drugog svjetskog rata ta utakmica biti igrana pred praznim tribinama, dok svećenik u istom gradu viče isti starohrvatski poklič povodom obljetnice postrojbe iz Domovinskog rata koja ga je koristila, premda je fašistički režim koji ga je smislio poklonio Split Italiji.

Doduše, u tome dvospolnom kontekstu UEFA-inu kaznu možemo gledati s druge, znatno pozitivnije strane. Možemo reći da visoki sport u Hrvatskoj nije kažnjen, već da je još jednom dobio međunarodno priznanje. Ne zato što je sport, nego zato što je visok. Do razine kukuruza. 

Stvar je u tome da je deratizacija sportskih organizacija od ljudi koji šute ili promoviraju ovakve oblike ideologije ključni preduvjet da bi se uopće moglo raspravljati o daljnjim koracima njegove normalizacije. To dakako vrijedi i za druge institucije te druge grupe građana sa sličnim poremećajima u historijskom razvoju, o čemu ćemo u jednom od narednih tekstova. 

U međuvremenu bismo trebali početi uvoditi agresivnu šok terapiju. A za dvadeset godina, kad kroz dijalog, grupne seanse i okrugle stolove počnemo postavljati pitanja zašto smo 2015. godine tolerirali i prešućivali ustašluk, paralelno ćemo morati krenuti s novom porcijom nasilnog suočavanja s prošlošću. Zbog neofašizma koji uskoro i neminovno dolazi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina