"Harmonija par / I zera vibrata / Nasleđena stvar od starijeg brata / S pola daha / Kap sevdaha / Sve na svom / Kroz ponoć i muk / I pazarnom vrevom / Mine dobri duh svojim Sarajevom / Kao refren kog zviždukaš čaršijom..." Ove stihove, u pjesmi koja se zove Duet, napisao je Đorđe Balašević u posvetu nedavno preminulom kolegi Kemalu Montenu. Pjesma je objavljena danas i postavljena na YouTube servisu. Nudimo vam je na slušanje. U uvodu je Balašević rekao nekoliko riječi, odnosno ispričao jednu anegdotu, koja govori kakvu slavu je uživao Kemal Monteno, čak i među šanerima.

Dvojac bez kormilara, Predrag Lucić i Boris Dežulović, u subotu će pod „etiketom“ nadaleko poznatog Studija Ludež u Zagrebu predstaviti nepredvidljivi pjesnički kabaret pod nazivom „Melodije koke i Kolinde“. Mjesto događaja je zagrebački No sikiriki, a ulaz je, kao i obično slobodan i bez nameta na pamet. Kao i prije nešto više od godinu dana kada je isti dvojac gostovao na istom mjestu, Lupiga će i ovaj put snimiti što su pripremili Lucić i Dežulović, kako bismo sve naše čitatelje koji nisu u mogućnosti prisustvovati njihovom nastupu, upoznali s novim Melodijama.

Upravo čitam studiju o utjecaju bušenja Jadrana na okoliš. Ima 456 stranica i svega se tu nađe, ali posebno je intriganta računica gdje se opisuje i objašnjava financijska korist koju će od eventualne jadranske nafte imati Hrvatska. Izračun je napravljen prema podacima Agencije za ugljikovodike (AZU), koju vodi gđa. Barbara Dorić. Mogla se zvati i, štajaznam, Ivan Vrdoljak. Neću o imenima nego o brojkama, jer brojke, kažu, ne lažu. Po jednom istražnom području za jadransku naftu, dakle, tijekom 20 godina istraživanja i eksploatacije očekuje se „novčani tok“ od 2,75 milijardi kuna. Od toga „toka“ država procjenjuje da u RH ostaje 58% - to jest 1,6 milijardi kuna po jednom području. Zvuči mrak! Mislite?

Tko je bio Toma Bebić? Bez imalo mistifikacije može se reći da je odgovor vrlo zamršen. Ako ga se uopće i može jednostavno formulirati. Što god se reklo o tom genijalnom čovjeku, uvijek se čini da je premalo i da ne pojašnjava osobni i umjetnički profil jedne od najoriginalnijih i najzanimljivijih osoba koje je darovala domaća umjetnička scena u posljednjih nekoliko desetljeća. Poenta je vjerojatno u tome da se Bebić i ne može smjestiti u samo jedan umjetnički iskaz te da svaki pokušaj klasifikacije i svrstavanja njegova opusa u različite artističke fajlove donosi još veću zbrku.