Morate Srbima omogućiti pravo na ćirilično pismo
Izrazili su zabrinutost zbog ponašanja organa represije prema pripadnicima etničkih manjina, odnosno "ciljanog djelovanja protiv manjina, prvenstveno Roma, koji su disproporcionalno pogođeni čestim provjerama identiteta i ispitivanjima, bez osnovane sumnje na loše ponašanje". Predlažu sankcije i edukaciju policijskih službenika koji se ogriješe na ovaj način.
Osobito su zabrinuti zbog "de facto segregacije romske djece u sustavu školstva i izostanka lekcija na njihovom jeziku", zbog čega traže da se ta praksa dokine. Romima i pripadnicima srpske nacionalne manjine otežan je pristup stanovanju, zdravstvenoj zaštiti, zapošljavanju i obnašanju javnih funkcija.
Što se tiče kršenja prava nacionalnih manjina, navode da im se osim korištenja njihovog materinjeg jezika uskraćuje i pravo na korištenje pisma, "osobito ćirilice". Osim promicanja međuetničke tolerancije, država bi trebala uložiti dodatne napore za "implementaciju prava na ravnopravno korištenje jezika i pisma manjina u skladu sa ustavnim i zakonodavnim okvirom, s posebnim naglaskom na upotrebu ćiriličnog pisma u gradu Vukovaru" te drugim sredinama s visokom zastupljenošću manjina.
Osobe bez državljanstva, i tu su Romi ponovno među najugroženijima, ali i osobe koje su se zatekle bez osobnih dokumenata na teritoriju RH nakon raspada Jugoslavije, suočavaju se sa brojnim teškoćama u ostvarivanju ljudskih prava. Prvenstveno, nisu im omogućena socijalne usluge i naknade te adekvatan smještaj, a ograničen im je i pristup tržištu rada, navodi se u izvješću.
Zločini iz mržnje, ratni i ini
Zločini iz mržnje se neprestano događaju, pogotovo kada je riječ o "rasističkim napadima protiv pripadnika skupina etničkih manjina, prvenstveno Roma i Srba". Odbor zamjera što se ti slučajevi ne procesuiraju na adekvatan način, niti su žrtve prikladno obeštećene, čak i kada su prekršitelji njihovih prava - organi represije.
"Odbor izražava zabrinutost zbog dominacije stereotipa i predrasuda protiv lezbijki, gejeva, biseksualaca i transrodnih osoba (LGBT). U ovom smislu smo posebno zabrinuti zbog izvješća o nasilju usmjerenom protiv LGBT osoba i izostanku efikasnih istraga i progona počinitelja", navode u izvješću. Dodaju i da bi vlasti trebale stati na kraj stigmatizaciji LGBT osoba pokretanjem edukativnih kampanja.
Zamjećuju i da kod procesuiranja ratnih zločina postoji diskriminacija prema etničkom podrijetlu: "selekcija slučajeva očigledno je disproporcionalno usmjerena protiv etničkih Srba". U ovoj točki zamjeraju i izostanak potpore i reparacija civilnim žrtvama rata.
Kada je riječ o nestalim osobama za vrijeme rata, ističu da je još uvijek nepoznata sudbina oko 1.600 osoba te izražavaju zabrinutost "izostankom transparentnosti vezanom za metodologiju koja se koristi u izboru regija za istragu i ekshumacije". Preporučuju vlastima da obiteljima nestalih daju više podataka o sudbini žrtava.
Nadalje se navodi i zabrinutost zbog značajnog broja izbjeglica, povratnika i raseljenih osoba bez adekvatnog smještaja, budući da se uglavnom zadržavaju u kolektivnim skloništima. Primjećuju i da su programi osiguravanja smještaja za te ranjive skupine usporili sa djelovanjem od 2012. godine naovamo.
Represija mišljenja i izražavanja
Odbor je zabrinut i zbog izostanka istraga protiv osoba koje su nasilne prema novinarima ili se služe zastrašivanjem, kao i kriminalizacijom difamacije koja "obeshrabruje medije od objavljivanja kritičnih informacija o stvarima od javnoga interesa, što je prijetnja slobodi izražavanja i pristupu informacijama svake vrste". Zato navode da se zatvorom nipošto ne bi smjeli sankcionirati slučajevi iz domene izražavanja mišljenja. Navode i da bi država trebala istraživati napade na novinare i medije te odgovorne privoditi pravdi.
Ravnopravnost spolova također nije ostvarena, budući da su žene na rukovodećim pozicijama i dalje podzastupljene i u privatnom i u javnom sektoru. Razlog tome vide u ustrajnim stereotipima, pogotovo kada su u pitanju žene ruralnih krajeva i one sa invaliditetom.
Obiteljsko nasilje nije dosljedno sankcionirano, budući da se u pojedinim situacijama goni kao prekršaj, prigovaraju nadalje. Izostaju adekvatne istrage i kazne za počinitelje, a pogotovo je zabrinjavajuće što se događaju istovremena uhićenja napadača i žrtvi nasilja. Odbor zamjera što vrlo malen broj žrtava dobiva besplatnu pravnu pomoć i naknadnu zaštitu od zlostavljača. Jedna od najvećih zamjerki je nedovoljan broj skloništa za žrtve obiteljskog nasilja, ali i nedostatak pouzdanih statistika o obiteljskom nasilju.
Osobe s mentalnim oboljenjima često su zadržavane predugo i protiv vlastite volje u institucijama, navodi Odbor. "Država bi trebala uspostaviti nezavisni sustav monitoringa i prijavljivanja, kako bi osigurala da zloporabe budu efikasno istražene i procesuirane te da se žrtvama i njihovim obiteljima osigura naknada", navodi se te poziva državu, također, da promovira zaštitu dostojanstva pacijenata, kako odraslih tako i maloljetnika, te da razvije plan o liječenju van institucija.
Sljedeća preporuka je da država policijske službenike i granične policajce, suce, odvjetnike i druge relevantne čimbenike u društvu educira o trgovini ljudima i pravima žrtava, kojima također treba osigurati naknadu i rehabilitaciju. Država bi također trebala voditi podrobnije statistike o tranzitu žrtava, njihovoj dobi, spolu i etničkom podrijetlu.
Zatvori, besplatna pravna pomoć
UN-ov odbor također nije zadovoljan dostupnošću besplatne pravne pomoći najranjivijim skupinama, prenapučenošću zatvora i dostupnošću zdravstvene zaštite zatvorenicima. Posebno lošim ocjenjuju uvjete u Remetincu, a savjetuju da izgradnja novih penalnih objekata bude usklađena s međunarodnim standardima o tretmanu zatvorenika.
Zabrinuti su i zbog djece migranata, koja bez nadzora roditelja završavaju u Hrvatskoj. Preporuka glasi da im se moraju osigurati skrbnici koji će na najbolji način voditi brigu o pravima te djece.
Navode i da je ured pučkog pravobranitelja potkapacitiran, kako financijski tako i kadrovski za efikasno i neovisno djelovanje u skladu s Pariškim načelima. Država bi po njihovom mišljenju trebala osigurati koordinaciju između ureda različitih pravobranitelja te uložiti više truda u reagiranje na njihove preporuke.
Zabrinjavajuće im je i što se domaći sudovi, odvjetnici i tužitelji ne pozivaju u dovoljnoj mjeri na Međunarodnu povelju o ljudskim pravima, tako da sumnjaju da ona nije dovoljno promovirana i dostupna među tim akterima pravne države.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: FAH
Ako uvođenje dvojezičnosti u službenu uporabu u Vukovaru u ovom trenutku ne pridonosi razvijanju „razumijevanja, solidarnosti i dijaloga“ između srpske manjine i hrvatskog naroda kao većinskog – a to se jasno može iščitati na temelju većine javnih reakcija, onda doslovna primjena zakona može realno stvoriti neželjene društvene i političke posljedice.
Tijekom provedbe procesa mirne reintegracije Hrvatskoga Podunavlja tadašnja hrvatska politika omogućila je srpskoj manjini s toga područja (pa tako i Srbima u Vukovaru), mimo važećih hrvatskih nastavnih planova i programa, petogodišnji moratorij na učenje suvremene hrvatske povijesti. Također, srpskoj nacionalnoj manjini iz Hrvatskoga Podunavlja bio je omogućen i dvogodišnji moratorij na služenje vojnog roka u Hrvatskim oružanim snagama, i to u godinama kada je vojni rok bio obvezatan za sve hrvatske građane, pa i za Srbe izvan Hrvatskoga Podunavlja. Oba su moratorija uvedena tada na zahtjev podunavskih Srba i bila su prinos mirnoj reintegraciji, ne samo teritorija nego i srpske nacionalne manjine s toga područja, iako se većina hrvatskih građana, empirijska su istraživanja pokazala, nije slagala s takvom opcijom reintegracije najistočnijih okupiranih područja Hrvatske.
Možemo li, dakle, na tragu prethodnoga, danas očekivati ili se barem nadati da će i predstavnici srpske manjine, kako u Gradu Vukovaru, tako i na nacionalnoj razini, sami potaknuti ili poduprijeti legitiman prijedlog da se uvede svojevrsni moratorij na primjenu članka 12. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za područje Grada Vukovara? Bi li oni u tom slučaju, također, pokazali dobru volju koja bi bila usmjerena prema razvijanju međusobnog uvažavanja, razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga?
Posve opravdano predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata upozoravaju da još mnoga pitanja vezana uz događaje iz 1991, osobito uz sudbine zatočenih, nasilno odvedenih i nestalih osoba, silovanja, pljačku, ubijanja ili (ne)kažnjavanja ratnih zločina i zločinaca nad Vukovarom i Vukovarcima, nisu razriješena. Osim toga, predstavnici srpske manjine ne sudjeluju u obilježavanjima Dana sjećanja na žrtvu Vukovara te na taj način ne pridonose postizanju više razine razumijevanja i međusobnog, odnosno, međuetničkog povjerenja i uvažavanja. Na koji bismo način mogli protumačiti „trijumfalizam“ koji bi se, prema riječima srpskih predstavnika (M. Pupovac), pojavio uvođenjem srpskog jezika i ćiriličnog pisma u službenu uporabu u Gradu Vukovaru? Kao, možda, pobjedu u miru, kojom se briše poraz u ratu? Pozivanje samo na prava, a odricanje od odgovornosti i obveza nije u demokratskom duhu i ne donosi dobra.
Demokratska politička kultura podrazumijeva da se o svim pitanjima treba staloženo i objektivno razgovarati, pa čak i onda kada su ona zakonskim rješenjima regulirana. Ako se neki zakon, poglavito iz područja zaštite ljudskih i nacionalnih prava, mora provoditi „na silu“, onda nešto s tim zakonom ili zakonima nije u redu. Nacionalna prava srpske manjine, kao i drugih manjina, regulirana su hrvatskim Ustavom i odgovarajućim zakonskim aktima, ali očekuje se da i pripadnici manjina, u ovom slučaju srpske, pokažu osjetljivost na pojedina rješenja, napose u odnosu prema većinskom hrvatskom narodu.