Krajem šezdesetih, otprilike kad i neodoljivi Čola, svoju pjevačku karijeru započela je i Milica Ostojić, poznatija kao Mica Trofrtaljka. Pop kultura Balkana nije do tada vidjela ništa slično. Kakav je to skandal bio - zar da jedna žena pjeva takav šund i treš? "Jao, što sam sve preživljavala, mene je sve sramota da pričam. Ali takav je život bio. Ja sam morala da balansiram između porodice i moje profesije. Imala sam svekra, svekrvu, svi su oni negodovali. Radoslavljev brat kaz'o je lepo: Zašto je ne oteraš? Ja ću ti kupit Fiću novog i dovest ću ovoj deci majku", ispričala je prije pet godina. Njen život je lekcija iz ravnopravnosti spolova i borbe protiv lažnog ćudoređa.

„Mene su čak zadirkivali zbog toga što sam Hrvat i što želim pobjedu Srbije i drugih balkanskih naroda“, pripovijedat će Vladimiru Dedijeru 1952. godine, sjećajući se 1912. godine, Balkanskih ratova u kojima je Austro-Ugarska bila saveznik s Turskom u okršaju s Rusijom i Srbijom. Uzgred rečeno, u njima je svoju ulogu igrao budući nadbiskup Alojzije Stepinac, također vatreni mladac, priključivši se srpskoj strani kao dobrovoljac na Solunskom frontu... U oktobarskoj Rusiji nakon 1917. godine, kao gost Vladimira Iliča Lenjina boravio je također Stjepan Radić, šef HSS-a. Mnoštvo je istih „grijehova“ kasnijim alkemijskim zahvatima političke povijesti navaljeno isključivo na pleća Josipa Broza.

U Kraljevu, gradu centralne Srbije, danas je službeno započeo susret prvog kola Svjetske skupine Davis Cupa između Hrvatske i Srbije. Susret je, kako to protokol nalaže, otvoren intoniranjem himni dviju država. Prilikom ranijih susreta reprezentacijâ Hrvatske i Srbije intoniranje himni bilo je signal za gromoglasne zvižduke rezervirane za gostujuću, odnosno za unisoni pozdrav rezerviran za domaću himnu. U Kraljevu to nije bio slučaj. Prilikom intoniranja hrvatske himne ovaj grad dao je lekciju iz gospodstva Zagrebu i Beogradu. Gledatelji su ustali, odslušali himnu Republike Hrvatske i na koncu zapljeskali. Bio je to "Play of the Day" prvog dana Davis Cupa. Pogledajte.

Je li više sazrelo to dostojanstvo? Koga se ovo pita, ako ne one koji već stotinjak dana raširenih usta sjede u nekoj zagrebačkoj ulici (doduše, zaštićeni šatorom od atmosferilija) i strpljivo mole i čekaju… Što? Pa, da im dostojanstvo padne u usta, na glavu ili u ruke, tj. da netko strese grane pod kojima sjede i da se kiša dostojanstvenih plodova sruči na njihove glave. No, zar je dostojanstvo voćka neka, koja se tek tako rađa na stablu i dozrijeva kad joj dođe vrijeme, ili je dostojanstvo vrlina (a „vrlina“, kao i „krepost“, riječ je koja je odavno iščiljela iz našeg rječnika), bolje rečeno, „skup vrlina“ koje čine da netko pobuđuje poštovanje, uvažavanje, pa i počasti!? Dostojanstvo se, naime, ne rađa kao voćka, već se teško stječe, a nikako se ne može iskamčiti.

"Dokumentarac nije samo dobra škola za igrani film, nego i jedna vrlo uzbudljiva, dinamična filmska forma, s kojom se, danas pogotovo uz pristupačnost tehnologije, gotovo svatko može baviti i napraviti neke stvari, gdje mogu komunicirati neke ideje koje ih zanimaju, tako govori Nenad Puhovski, čovjek kojemu, kada je riječ o dokumentarnom filmu, zaista treba vjerovati. Voditelj je, jednog od rijetkih u Europi, postdiplomskog studija dokumentarnog filma na ADU u Zagrebu, na čelu je Factuma, producentske kuće iza koje je proizvodnja više od sedamdeset dokumentaraca s hrpom nagrada kod kuće, ali i u svijetu, najzad selektor je i ravnatelj ZagrebDoxa.

Svi se dobro sjećamo Asteriksa i Obeliksa, dva najpoznatija Gala koja su uz pomoć svog čarobnog napitka prkosila rimskim osvajačima i imperatorima. U nebrojeno epizoda i prigoda, kroz stripove, animirane pa i igrane filmove niz je generacija upoznao prošlih desetljeća i ostale likove iz sela koje je postalo simboličnim mjestom zadnjeg otpora arogantnom Rimskom carstvu. I sam sam u osamdesetima gutao stripove koje bih kupovao polovne na placu u zagrebačkim Utrinama (ili Utrini, ako hoćete) i potom ih čuvao kao neko neprocjenjivo blago, iako se danas ne mogu zvati nekim stripomanom.