Uglavnom, trenutačni rezultat utakmice između lijevoliberalne vladajuće koalicije i nacionalističke opozicije izjednačen je, budući da ni jedne ni druge ne zanima bolesno stanje u hrvatskom nogometu, kao leglu korupcije i kriminala, a nije da im nešto smeta fašističko divljanje na stadionima. Ali je zato, čini se, UEFA-i prekipjelo, stoga je odlučila da se zbog izvikivanja „ekstremno nacionalističkih slogana, povezanih s ekstremno desnim fašističkim pokretima“ utakmica između Italije i Hrvatske u lipnju igra pred praznim stadionom. 

Zapravo ništa neočekivano, budući da je Hrvatski nogometni savez potpuno gluh na višegodišnja upozorenja UEFA-e, pa Hrvatska zbog rasizma na stadionima plaća enormne odštete, te je samo u malo više od pola godine, nakon utakmica s Italijom, Bugarskom i Norveškom, plaćeno skoro 200 tisuća eura kazne. Ovu posljednju, najrigorozniju mjeru, koja dolazi tek nakon brojnih upozorenja, opomena i novčanih kazni, i sobom povlači ogromne materijalne gubitke, Hrvatski je nogometni savez odlučio pak prebaciti na leđa Splita, na čijem bi se praznom stadionu utakmica s Italijom trebala odigrati. A nije trebalo dugo čekati ni da čelni ljudi HNS-a, političari i šira javnost pronađu denucijanta, „domaćeg izdajnika“ koji je, eto, fašističko lice Hrvatske otkucao svijetu, to jest nogometnoj federaciji. Nakon toga lavina se pokrenula i Zoran Stevanović, suradnik međunarodne organizacije „Nogometom protiv rasizma u Evropi“ (FARE), koji kao neovisni promatrač prati zbivanja na utakmicama i o ekscesima obavještava međunarodne nogometne institucije, izložen je bujici uličnih i medijskih prijetnji i pljuvanja, dok je kazna UEFA-e očekivano proglašena međunarodnom urotom. 

Jer što se tko ima miješati u naš autohtoni, domaći fašizam, star koliko i hrvatska država, makar je, kako kaže „izdajnik“ Stevanović, riječ „o 20 godina zapuštenosti, pa danas već i osnovnoškolci na stadionu izvikuju 'Za dom spremni!'“. Odgovornost vidi prije svega u organizatoru utakmica, Hrvatskom nogometnom savezu, čiji prvi čovjek, Davor Šuker, odlučno izjavljuje: “Pronaći ćemo ljude koji su se protupravno ponašali i procesuirati ih!“ 

Nije krila svoju navijačku strast, čak ni u trenucima kada se stadion tresao od uobičajenog fašističkog pozdrava „Za dom spremni!“ (FOTO: Novi list/Denis Lovrović)

I upravo je u toj izjavi početak i kraj priče o fašizmu na nogometnim stadionima. U besprizornom cinizmu šefa HNS-a koji sipa fraze o politici „nulte točke tolerancije“ prema rasizmu i diskriminaciji i istodobno, dok stadionsko skandiranje fašističkih slogana još nije utihnulo, izjavljuje kako je „ponosan što na utakmici s Norveškom nije zabilježen nijedan incident“. I doista, komunikacija fašističkim pozdravom za gospodina Šukera i ne može biti incident, budući je on sam nastavljač tradicije Hrvatskog nogometnog saveza, kao nedodirljive, strogo ideološke, a manje sportske organizacije, slizane s politikom rigidne desnice i duboko ogrezle u svakovrsnim kriminalnim i koruptivnim poslovima. Tek jedan pogled u bližu prošlost uostalom otkriva tadašnjeg igrača Reala, Davora Šukera, kako ponosno pozira na grobu ustaškog poglavnika Ante Pavelića, pokopanog na groblju u Madridu i odgovornog za smrt na desetke tisuća ljudi u nekadašnjoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Sve u društvu svojih prijatelja, najelitinijih primjeraka zagrebačkog podzemlja, u međuvremenu ubijenih u krvavim mafijaškim obračunima. 

Nema tome davno, Šuker je i osuđen jer je u avionu pronašao i otuđio vrijedne antičke kovanice, a procjenitelj, pak, vidjevši njihovu vrijednost, stvar prijavio policiji. I tako red kriminala, red fašizma, i eto dobitne kombinacije za neku važnu funkciju u ovdašnjem nogometu. O čijoj se zloćudnosti dakako ne bi ni raspravljalo da nije te čangrizave UEFA-e, ili već neke druge strane organizacije. 

Baš kao što nema rasprave o stalnim fašistoidnim svinjarijama socijaldemokratskog gradonačelnika Splita koji je 10. travnja, na dan osnutka nekadašnje nacističke paradržave Hrvatske, poslao vijenac na spomenik jednom od zapovjednika toga zločinačkog sustava. U ime grada! E sad, ako je taj Baldasar svojevremeno udaren balunom u glavu i teško oštećen, a čini se da jest, pa stalno javno gubi pribranost, onda je za njegovo redovno uzimanje lijekova svakako i prije svih zadužen stranački mu šef, hrvatski premijer. Eh, moglo bi to, samo kada i premijer Milanović ne bi bolovao od sličnog, neizlječivog i za društvo dugoročno štetnog političkog oportunizma.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HNS

Ovaj tekst objavljen je u slovenskom tjedniku Mladina, a prenosimo ga u dogovoru s autoricom.