Ne sablažnjava me broj femicida. Ni kad je visok, ni kad je “nizak”, a visok je svaki koji je viši od nule. Naprosto ih ni ne brojim. Nevažno. Ima nešto jezivo u ideji da nam veći broj femicida pomaže u dizanju vidljivosti problema nasilja nad ženama i posljedično, u najgorim slučajevima, femicida. Iza svakog broja nalazi se žena, njen kontekst, njena priča. To mi je važno, ona mi je važna. U pričama tih žena, nalazi se ono što smatram jezivim. A to je činjenica da je femicid, posebice u intimnim partnerskim odnosima, najčešće moguće spriječiti. 

Femicidi sinova nad majkama, kojih je prošle godine bilo jezivo previše, teže ih je spriječiti jer im prethodi najčešće neprijavljeno nasilje. Majke u pravilu ne prijavljuju svoje sinove za nasilje i kriju ga. To je problematika koju treba otvoriti i o kojoj moramo razgovarati. No u ovom tekstu govorit ćemo o nasilju i femicidu u intimnim partnerskim odnosima jer se radi o ubojstvima koja se najčešće mogu predvidjeti i spriječiti. To su, naime, slučajevi koji najčešće imaju povijest prijavljenog nasilja, kao što je slučaj i kod nedavnog femicida kraj Varaždina, kada je muškarac s ozbiljnom poviješću intimnog partnerskog nasilja, sa svim indikatorima visokog rizika i pod zaštitnim mjerama, sebe i ženu raznio bombom. 

Ima skoro dvije godine da sam u članku za reci.hr demantirala izjavu premijera Andreja Plenkovića, povodom jednog femicida, kada je izjavio da ne može spriječiti primitivce, divljake i kretene da rade kaznena djela. Jer može. Ta njegova izjava izuzetno je opasna jer, osim što pokazuje da nema temeljna znanja kojima kao čovjek na čelu Republike Hrvatske može raditi na suzbijanju nasilja nad ženama, on s te čelne pozicije još i legitimira mit da se femicidi ne mogu sprječavati. 

Mit je duboko ukorijenjen, zbog čega se femicid smatra incidentom. Često je počinitelj, prema domaćim prečesto krajnje neodgovornim medijima, neki inače drag susjed, dobar kolega, koji eto odjednom pukne i ubije ženu. Možemo drugarice i ja kao papige ili kako nas neki vole zvati „histerične feministkinje“, ponavljati da femicid nije incident, da se ne događa u vakuumu, već je najčešće fatalni ishod kontinuiranog nasilja. Džaba, mit se ukorijenio.

To je ono što je jezivo. Ne. Ne desi se. Femicidu u intimnom partnerskom odnosu prethodi kontinuum nasilja kojeg žrtva trpi, a najčešće se događa kada odluči prestati trpjeti nasilje, odnosno kada odluči otići iz nasilne veze. Počinitelj se ne odlučuje na ubojstvo jer gubi kontrolu nad sobom, nego zato što je izgubio kontrolu nad njom. Time femicid prestajemo shvaćati kao zločin iz strasti i počinjemo razumijevati kao ono što on jest, zločin iz mržnje, ma koliko on tvrdio da ju volio. Dok to ne usvojimo, možemo nastaviti brojati, ako nam te brojke više uopće išta znače. 

Onomad, prije skoro dvije godine, pobrojala sam i ključne poteze za borbu protiv nasilja nad ženama i femicida. Premijer vjerojatno uz jutarnju kavu lista svoj Jutarnji (koji usput rečeno katastrofalno izvještava o slučajevima nasilja), a ne reci.hr ili Lupigu, ali moje je da ponavljam dok netko, tko ima moć utjecati na (inače tragično loše i s Istanbulskom konvencijom neusklađene) politike zaštite žena od nasilja „ne ubere“ sada već bazična znanja iz tog područja.

Počinitelj se ne odlučuje na ubojstvo jer gubi kontrolu nad sobom, nego zato što je izgubio kontrolu nad njom (FOTO: Facebook/ProsvjednaAkcijaPreuzimeteOdgovornostZaUbojstvaŽena)

Nasilje nad ženama je prije svega pitanje kontrole žena. Nije incident, nije djelo pijanih, duševno bolesnih, siromašnih. Počinitelja nasilja ima u svim društvenim skupinama, a nasilje koriste kao sredstvo uspostavljanja kontrole nad ženom. Na ubojstvo se, kako sam navela odlučuju kada izgube kontrolu nad ženom, zbog čega su žene u najvećem riziku od nasilja onda kada ostave nasilnog partnera. Imajte to na umu kada sljedeći put pitate zašto ne ode ili kada žrtvi nasilja ne kažete da naprosto ode, a bez da ste je prije toga uputili na stručno savjetovalište koje s njom može razraditi sigurnosni plan. Strah za goli život itekako je utemeljen, iako ga žene prema nizu istraživanja češće podcjenjuju nego preuveličavaju. 

Koncept prisilne kontrole iznimno je važan, omogućava nam da nasilje razumijemo, namjesto da ga površno klasificiramo. Oblici nasilja tek su manifestacija mehanizma nasilja, odnosno prisilne kontrole. 

Sam pojam kuje višestruko nagrađivan sociolog i forenzički socijalni radnik Evan Stark. Definira je kao model planskog, sustavnog i dugotrajnog emocionalnog, psihičkog i ekonomskog zlostavljanja koje žrtvu pretvara u taoca zlostavljača. Prisilna kontrola je prepoznata kao bitan indikator fizičkog i seksualnog nasija i jedan od ključnih indikatora femicida.

Od samih početaka rada sa ženama u skloništima i savjetovalištima, stručnjakinje slušaju svjedočanstva žrtava o ponašanjima koja smatraju gorim od samih batina, a koja često ni same ne svrstavaju u nasilje jer nema fizičke sile. Psiholozi su koristili pojam “prisilno uvjeravanje” i opisivali ga kao pranje mozga i slične taktike kakve se koriste nad otetim ili zatočenim osobama, zarobljenicima rata ili kakve svodnici koriste nad ženama u prostituciji. Putem tehnika koje se neočekivano izmjenjuju poput kazni i nagrada, izolacije, prijetnje, nametanje trivijalnih zahtjeva, pokazivanje svemoći, degradacije, izazivanje slabosti i nemoći, povremenim popuštanjima, etc. dolazi se do slamanja samosvijesti i otpora žrtve, promjenom percepcije i realnosti žrtve. Odnosno, kako Stark navodi, “žrtva postaje zarobljena u nestvarnom svijetu koji je stvorio zlostavljač, zarobljena u svijetu konfuzije, kontradikcije i straha”. 

Usađivanje straha je temeljna tehnika prisilne kontrole. Strah je stvaran, točnije, postoji prijetnja da će se osobi koju se kontrolira nešto loše dogoditi. Ponašanje nije povremeno, riječ je o planskom, ustaljenom, svakodnevnom ponašanju. Nijedna nasilna veza nije počela šamarom. Nekad sve kreće takozvanim “love bombingom” gdje se zaljubljivanje događa brzo, veza strelovito brzo postaje ozbiljna, on je obasipa svojom ljubavlju, on je “taj”. Nekad ne. No nasilje uvijek kreće suptilnim mehanizmima prisilne kontrole. 

U početku možda neće braniti da se viđate s obitelji i prijateljima, ali vas toliko voli da će od vas tražiti da sve vrijeme provodite s njime, čime će vas polako početi izolirati. Izolacija služi kako bi vas lišio podrške okoline i kako bi vam izlaz učinio što težim. Ljubomora, od manje ka većoj, služit će kao opravdanje njegovog nasilnog ponašanja jer vi ste učinili nešto da izazovete njegovu ljubomoru. Makar poštaru rekli hvala na dostavljena pisma, bit ćete optuženi za flert. Nadzor, mikronadzor, kontrola svakog vašeg koraka davat će vam do znanja da je on sveprisutan što će uvećavati strah i smanjivati vašu psihičku moć u odnosu na njega, a rezultirati time da ponašanje počnete modificirati kako slučajno ne bi napravile nešto “krivo”. Posramljivanje, degradacija služit će mu za rušenje vašeg samopouzdanja. 

U početku će to najčešće biti sitni suptilni komentari vezani uz vaš izgled, kuhanje, odgoj djece, rad … Neće se libiti posramljivati vas i degradirati pred prijateljima i obitelji dok vas od njih skroz ne izolira, kasnije se to već pretvara u otvorena vrijeđanja uslijed kojih se već osjećate u potpunosti nesposobnom, gubite samopoštovanje. Izluđivanjem će se igrati vašim zdravim razumom, tvrdit će primjerice da se nešto što se dogodilo zapravonije dogodilo. Ili će vam razmještati, skrivati stvari tvrdeći da ih nije ni vidio što će sve polako, ali sigurno dovoditi do toga da počnete sumnjati u svoj zdrav razum. Deprivacija potreba još je jedna od klasičnih tehnika, bilo da će vam uskraćivati lijekove, hranu, san u cilju smanjenja vaše psihičke moći … 

Posramljivanje, degradacija služit će mu za rušenje vašeg samopouzdanja (FOTO: Pixabay)

Nebrojeno puta sam od stručnjakinja koje rade sa žrtvama nasilja slušala o deprivaciji sna kao gotovo o pravilu. Ako nemate dijete najčešće će zahtijevati od vas noću da razgovarate o vašim problemima ili nekom recentnom incidentu. Ako imate malo dijete, vrlo lako moguće će buditi dijete noću kako bi vam brigom za stalno probuđeno malo dijete uskratio san. Prijetnje su, također, uobičajen dio repertoara, bilo da prijeti da će vam naškoditi ili ubiti vas, djecu, sebe, kućnog ljubimca, nešto što vam je važno. Prijetnje su kao i uhođenje koje je često u odnosu, ali su nakon izlaska iz odnosa jedan od ključnih indikatora fatalnih ishoda nasilja i razlog za najviši stupanj pripravnosti. Nažalost, naše institucije to često ne razumiju pa takva ponašanja nastoje smiriti zabranom prilaska namjesto istražnim zatvorom. Seksualno nasilje je jednako tako najčešće dio uobičajenog repertoara, a žene često ne razumiju da čak i kada pristanu na seks da ga umire, smire, podmire, i dalje govorimo o seksualnom nasilju jer pristanak je uvjetovan strahom. Fizičko nasilje također može biti tehnika prisilne kontrole, ukoliko je potrebno. 

Stark u nizu primjera iz iskustva rada sa ženama navodi jedan nevjerojatno brutalan primjer koji je svakome tko ne razumije prisilnu kontrolu gotovo neshvatljiv. Počinitelj je nakon što je žrtva pala u njegovu mrežu, na početku braka, žrtvu brutalno prebio. Ona je tada na sebi imala jednu vestu. Inače se bavila sportom. Nakon što ju je prebio, dolazio je na njene treninge/utakmice s tom vestom koju je nosila kada ju je pretukao. Ona bi se u tom trenutku potpuno zaledila. Dok je okolina možda mislila kako je on brižan suprug koji brine da mu ženi poslije utakmice ne bude hladno, ona je znala da joj on zapravo prijeti. Ako se ne bude ponašala kako on smatra da se treba ponašati, ponovit će se ono što se desilo kada je bila u toj vesti. On više nije morao dići ruku na nju, instalirao je strah do te mjere da ju je mogao kontrolirati i bez korištenja fizičkog nasilja.

Nijedno od ponašanja koja sam navela samo za sebe ne predstavlja prisilnu kontrolu, prisilna kontrola je kombinacija različitih tehnika. Međutim brojna ponašanja nisam ni navela. Nemoguće je spomenuti sve tehnike i sva ponašanja i u tome je specifičnost prisilne kontrole. Unatoč nekim osnovnim i učestalim, svaki slučaj će se razlikovati ovisno o specifičnom kontekstu žrtve, počinitelja, njihove okoline i odnosa. Prednost koju počinitelj ima je upravo to što dobro poznaje svoju žrtvu i s obzirom na to kreira tehnike. Cilj je penetrirati u svaki siguran prostor kojeg ima, u njenu autonomiju i u potpunosti je kontrolirati.

Ono što je posebno komplicirano kod prisilne kontrole jest to što ona ne prestaje prekidom veze. Osim što je žena u najvećem riziku od brutalizacije nasilja nakon raskida veze, postseparacijsko nasillje gotovo je pravilo kod počinitelja prisilne kontrole. Postseparacijsko nasilje brutalno je ako su se u odnosu rodila djeca jer počinitelj tada ne preže od instrumentalizacije djece u cilju daljnje kontrole nad partnericom. Ovo je posebno brutalno kada to čini kroz institucije, što je recentno prepoznati problem kod korištenja koncepta otuđenja od roditelja. Naime, kako nam istraživanja i analize pokazuju, a izvještaji GREVIA i Posebne izvjestiteljice UN-a za nasilje protiv žena i djevojčica prepoznali su da je pseudoznanstveni koncept otuđenja od roditelja i njegove izvedenice (pr. manipulativna majka) globalno prečesto korišten u slučajevima nasilja tako da nasilnik nakon optužbi za nasilje (bilo nasilje nad ženom ili seksualno nasilje nad djecom!), ženu optuži da laže i manipulira. Zagovornici koncepta tvrde da majke i djeca lažu o optužbama za nasilje i seksualno nasilje nad djecom puno češće nego to može podržati i jedno ozbiljno istraživanje i analiza. Nepovjerenje prema ženama stara je boljka na žalost još uvijek duboko mizoginih institucija. Analiza sudskih presuda pokazuje da u slučajevima korištenja ovog pseudoznanstvenog koncepta od strane počinitelja nasilja, sudovi pokazuju nepovjerenje prema iskazima žena i djece žrtava nasilja, majke češće ostaju bez skrbništva. Ukratko, otuđenje se koristi kao mehanizam kojim nasilnici sebe pretvore u žrtvu, a žrtvu u lažljivicu i nasilnicu. 

Još jedna specifičnost prisilne kontrole je ta, što je prema Starku ona rodno uvjetovana. Radi se dakle o mehanizmu rodno uvjetovanog nasilja nad ženama, odnosno, kako tvrdi Stark, cilj je uzurpacije i ovladavanja partneričine subjektivnosti, te usredotočenosti na nametanje rodnih stereotipa u svakodnevnom životu. Rezultat je stanje neslobode (ono što se doživljava kao zarobljenost) koje je „rodno“ u svojoj konstrukciji, isporuci i posljedici. To nije vezano samo s pitanjem gušenja žena koje su u ovoj priči klasično drugotne, već se vezuje i s potvrdom muškaraca kao prvotnih. Zauzdavanje žena unutar obrazaca i uloga koje se tradicionalno smatraju ženskim koristi potvrđivanju onoga što se tradicionalno smatra muškim. Ovdje moramo biti svjesni temelja svakog rodno uvjetovanog nasilja, to je da ono nadilazi pitanja odnosa muškaraca i žena u intimnim odnosima i reflektira strukturne nejednakosti te podcrtava nasilje nad ženama kao rezultat povijesno nejednakih odnosa moći između muškaraca i žena izgrađenih na rodnim stereotipima i rodnoj podjeli uloga. Nije uzalud da je kao temelj prevencije nasilja nad ženama prepoznata razgradnja rodnih stereotipa i rodna podjela uloga.

S obzirom na histeriju koja se u našem društvu, od strane ultrakonzervativnih struja, diže oko pojma rod, a posljedično i rodno uvjetovanog nasilja, razumijevanje rodne uvjetovanosti nasilja, dakle uzroka, dinamike i mehanizama nasilja, ostaje na vrlo niskim granama, nerijetko i od strane ljudi koji rade u institucijama koje bi morale savršeno razumjeti rodnu uvjetovanost nasilja nad ženama kao i ključne međunarodne dokumente za borbu protiv nasilja nad ženama, poput CEDAW-a i Istanbulske konvencije. 

Bez tog razumijevanja teško se može razumjeti i prisilna kontrola u svojoj definiciji, nasilje kao kontinuum, namjesto incidenta i nasilje nad ženama kao pitanje kontrole žena, a ne puknuća nekog inače dobrog susjeda. Odgovorno tvrdim, uzalud su nam svi planovi, mjere, strategije i mehanizmi zaštite žena od nasilja ukoliko ne naučimo razumijevati, prepoznavati i ozbiljno sankcionirati prisilnu kontrolu. Na ponašanja za koja u teoriji znamo da su indikator fatalnih ishoda nasilja, nastavit će se davati zabrana prilaska, koja u cijelom nizu slučajeva, femicid nije spriječila. I neće. Nastavljamo brojati.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"