Nekad se zvao Srpskim Mostarom i svojim imenom stvarao famu, čak i među samim Mostarcima koji nisu imali pojma gdje bi to bio neki srpski dio grada. Onda je kao i sve što je nosilo prefiks „srpski“, odlukom Ustavnog suda BiH, izgubilo taj prestižni model obilježavanja ratne pobjede i etničke čistoće. Danas se Srpski Mostar zove Istočnim Mostarom i u naravi se sastoji od tri sela u kojima živi svega nekoliko stotina duša. Najveće selo, a ujedno i središte općine, Zijemlja, gotovo je potpuno izolirano od ostatka svijeta. Do njega se ne može doći asfaltom, nego samo planinskim makadamom. Na zemljopisnim kartama ga nema, a od ostala dva sela, Kamene i Kokurine, udaljeno je i skoro pedesetak kilometara, otprilike koliko i od centra Mostara. Nitko živ danas ne zna koliko „srpski“ Mostar ima stanovnika, a najoptimističniji kažu da to nije više od sedam stotina. Nije poznata niti površina ove općine, ali sigurno je da se radi o vrlo velikom prostranstvu. Brojni kurioziteti kao da su nas pozvali da se zaputimo tamo i sami se uvjerimo kako izgleda jedna od najsiromašnijih općina Balkana, a ovaj je tekst u skraćenom obliku objavljen u tjedniku Novosti.

Četrdesetak minuta otkako smo krenuli iz Mostara nailazimo na prvi i posljednji putokaz (FOTO: Lupiga.Com)

Točne upute, stigavši u Hercegovinu, odlučili smo potražiti u policijskoj stanici u Potocima, nadomak Mostara. Već zvuk našeg automobila alarmira dežurne policajce koji žure da vide što hoće nepozvani gost.

„Kuda do Istočnog Mostara“, pitamo bez nepotrebnog uvoda.

„Ejh, promašio si, moraš se vratiti nazad“, započinje policajac dok ga sa smiješkom gledaju kolege nalakćene na prizemne prozore. Odmah ga prekidamo, svjesni da misli kako tražimo „bošnjački“ dio grada Mostara, ne bi li se turistički fotografirali na Starom mostu.

„Mislimo, na opštinu Istočni Mostar“, popravljamo naše pitanje, a potom slijedi vrlo iscrpan odgovor. Samo ravno, u brdo, nakon točno 13 oštrih serpentina, na vrhu planine vidjet ćemo vikendice i dvije kafane, kod kojih trebamo skrenuti za Zijemlje, ali neka tamo pitamo za dalje, savjetuje nam.

Zadivljujući, ali i surovi krajolici prošarani asfaltom (FOTO: Lupiga.Com)

„I to je taj 'srpski' Mostar“, čekamo potvrdu, koja stiže kimanjem glave uz zagonetni osmijeh, a koji daje naslutiti da mu je očito jasno kako ni ne znamo što nas gore očekuje.

„Neka je sa srećom“, pozdravlja nas dok sjedamo u auto.

Nekoliko kilometara dalje, kod zadnjih kuća, prije nego li ćemo se početi uspinjati strmim serpentinama, za svaki slučaj presrećemo sredovječnu ženu i pitamo je jesmo li na dobrom putu.

„Jesi, sine. Imaš, još desetak kilometara do vrha, pa se onda negdje skrene, ne znam ni ja tačno. A šta ćeš, sine moj, gore?“, pita nas više iz čuđenja, nego znatiželje, baš kao što su nas pitali i naši mostarski prijatelji kada smo im rekli gdje mislimo ići. Pet minuta kasnije, otprilike usred ničega, u nadrealnom okruženju, nailazimo na spomenik iz nedavnog rata. Podigli su ga Bošnjaci u znak žestoke obrane koja je na ovom mjestu pružena „agresoru“, a čime su „osujećene njegove zle namjere“. Kasnije ćemo saznati, da se na tom mjestu dogodila velika bitka u kojoj su bošnjačke snage spriječile srpsku vojsku da se spusti u dolinu Neretve. Razmišljanje o ratu ubrzo će u drugi plan baciti zadivljujući, ali i vrlo surovi planinski krajolici, s kojih se pruža prekrasan pogled na Neretvu, koja kao zmija vijuga između plodnih polja i naselja, što su iz ove perspektive sitna do neprepoznatljivosti.

Usred ničega - spomenik (FOTO: Lupiga.Com)

Sa svakom serpentinom temperatura rapidno pada. S početnih mostarskih 13 stupnjeva, došli smo na nimalo ugodnih 0,5 koji nas zatiču kod sklepanog ugostiteljskog objekta s druge strane planine, odnosno kod kafane na koju nas je uputio policajac. Do ovog mjesta cesta je asfaltirana i sasvim solidna, isključimo li brojne odrone koji od vozača zahtijevaju pojačanu koncentraciju, a dalje, govori nam kafandžija, koji je spremno izašao da nas uputi na pravi smjer, čeka nas sedam kilometara lošeg makadama. Dok se na snježne planinske vrhove navlače gusti oblaci, zanimamo se jesmo li već u Republici Srpskoj.

„Još si u Federaciji, ali eno kod onih tamo borova je RS i tu je taj srpski Mostar. Oni to zovu srpskim Mostarom, ali to nije vidjelo Mostara. To je bijeda najveća, eto vi'ćeš kad dođeš. Da nema šume i drva, ne bi imali šta jest'“, daje nam svoje viđenje stvari, uz silni interes idemo li „tamo“ privatno ili „kak'im poslom“. U samom ratu, ovo današnje izletište bilo je pod srpskom kontrolom.

„Odavde su gađali Mostar. Samo prebace planinu, pa gdje pogode. Eno, tamo je stajala jedna haubica, a 'vamo druga. Eno još se vidi“, uzbuđeno kafandžija, očito Bošnjak, lamata rukama trudeći se dočarati nam teške ratne dane i pucanje haubica. Nadigao se i čopor tornjaka koji su do tada lijeno ležali uokolo kafane. Kao i da i njih zanima što to mi trebamo i kuda smo to naumili. Sedam kilometara makadama pretvara nam se u pravu malu noćnu moru, jer dojma smo da bismo brže stigli pješačeći. Tek sada shvaćamo na što je onaj policajac mislio kada nam je poželio sreću.

Pogled na dolinu Neretve s vrha planinskog prijevoja, Mostar se ni ne vidi, a do "srpskog" Mostara je još barem pola sata vožnje (FOTO: Lupiga.Com)

Iznenada asfalt. Pravi pravcati, besprijekorno ravan i očuvan. Nismo se stigli ni načuditi ovom iznenađenju, kad nailazimo na novu prometnu poteškoću. Iako do tada, svih ovih 40-ak kilometara, nismo vidjeli doslovce nijedan jedini automobil, sada nam je najednom stari kombi blokirao prolaz. Shvaćamo, to nam je tek izabrani načelnik Miroslav Mavrak, s kojim smo se ranije čuli, priredio doček.

„Dobro nam došli u Istočni Mostar“, govori ovaj korpulentni, gotovo dva metra visoki muškarac, dok izlazi iz auta i šeretski nam se smiješi pružajući ruku na pozdrav. Idemo, predlaže, u obilazak Zijemlja. Samo selo razbacano je u nekoliko zaseoka, od kojih najveće ima dvadesetak kamenih, tipičnih kraških kuća. Dosta njih je napušteno. Središte Zijemlja sastoji se od omalenog groblja, crkve od jedva 20-ak kvadrata te dvije prizemne zgrade koje podsjećaju da je ovo mjesto nekada živjelo bolje. Naime, u jednoj je svojevremeno bila osnovna škola. Išlo je u nju, tamo negdje sedamdesetih godina i stotinjak djece, pa se zato odmah pored izgradila i nova škola. No, graje školske djece tamo već odavno nema. Danas zijemaljska djeca idu u školu u 30 kilometara udaljeno Nevesinje. Tamo odlaze u nedjelju poslijepodne i vraćaju se kući tek u petak navečer, a kako bi se brinule o njima, zajedno s djecom odlaze i žene. Na cijeni je, kažu seljani, moto „snađi se druže“, jer djeca u Nevesinju nemaju osiguran smještaj već se za krov nad glavom moraju snaći njihove obitelji.

Nesuđeni načelnik Miroslav Mavrak (FOTO: Lupiga.Com)

„Ko nema nikoga u Nevesinju, može se slikat', ali hvala Bogu sva su se naša djeca kod nekog smjestila“, pojasnit će nam jedan od mještana. Friški načelnik, odmah nas upoznaje s najnovijim vijestima – Izborna komisija (CIK) odlučila je da će se u dvije općine u BiH izbori ponoviti. Jedna od njih je i Istočni Mostar.

„Ali nema to veze sa mnom, jer to je samo za skupštinu opštine. Nije mi jasno zašto, jer niko se nije žalio i svi govore da je to realan odnos snaga“, kaže Mavrak, dok pustim asfaltom lagano koračamo prema bivšoj školskoj zgradi, a danas zgradi općine, koja to zapravo nije, jer općinske kancelarije su izmještene u Nevesinje. Dok virimo kroz prozor zaključane i gotovo potpuno puste zgrade, ispred koje su na stupu, u nedostatku zastava Republike Srpske, izvješene zastave susjedne Srbije, požalit će nam se kako još uvijek nije preuzeo dužnost, pa, eto, nema ključ da nam otvori.

Živi se uglavnom od ovaca i šume (FOTO: Lupiga.Com)

U tom trenutku nije mogao znati da će CIK nekoliko dana kasnije poništiti i izbore za načelnika u ovoj općini, a poradi „utvrđenih nepravilnosti koje mogu utjecati na izborni rezultat“, kao ni da će ponovljene izbore izgubiti. Mavrak je, inače, sad već poništene izbore osvojio s točno 97 glasova, kao kandidat Demokratske partije Dragana Čavića. Njegov protukandidat i dosadašnji načelnik SDS-ov Radovan Palavestra, imao je šest glasova manje. Inače, izlaznost je ovdje bila najveća u državi, jer od 213 registriranih birača, glasalo je njih čak 188. Pitamo Mavraka kako je izgledala predizborna kampanja, a on će odmah će pokazati da nije „premazan svim mastima“ i reći kako uopće nije član Čavićevog DP-a, već da su ga „angažovali kao nestranačko lice“.

„Oni ovdje nisu imali nikoga, a ja sam ipak tu ime koje nešto znači ovim ljudima. Tako da su oni poplaćali tu kotizaciju i sredili papire“, otkriva nam kako se po prvi puta u životu upustio u politiku. Ispostavit će se da je prve izbore osvojio bez ijednog predizbornog skupa i bez ijednog zalijepljenog plakata.

U nedostatku zastava Republike Srpske na banderi se vijore državne zastave Republike Srbije (FOTO: Lupiga.Com)

„Nigdje moja fotografija nije osvanula, sve sam glasove dobio samo po čuvenju i nikom nisam ušao u kuću i vrbovao da se glasa za mene. To vam garantujem. S protukandidatom se nisam svađao ni prepucavao. Znam ja njega dobro, iako se nismo nikad družili, ali on, eto, pomalo svira harmoniku i veseljak je pa ga znam sa svadbi“, odaje nam Mavrak pobjednički recept.

„Što ste onda obećali biračima“, pitamo zbunjeno, a dobivamo odgovor koji neočekivano realno sagledava stvari.

„Pa ništa. Šta ću obećavati? Nema ovdje obećanja, kamiona i aviona, zaboravite ono što gledate na televiziji, ovdje ljudima treba obezbijediti osnovne uslove za normalan život, ništa drugo“, skromno će Mavrak, napominjući da su prioriteti asfalt, struja i voda. Struje ima, ispričat će nam i mještanin Željko Antelj, ali često nestaje kod svakog jačeg nevremena, a u tim krajevima nevrijeme nipošto nije rijetkost. Vode, također ima, ali nema vodomjera pa je neki neumjereno troše, tako da ne stigne doći do svih.

Pogled iz središta sela na najgušće naseljen dio Zijemalja - porazbacane kamene kuće (FOTO: Lupiga.Com)

„Nije to u redu. Moj rođak je napravio kupatilo ima već godina, ali još nije stigao da se okupa u njemu, jer svu vodu potroše prije nego stigne do njega“, kaže nam mrtav ozbiljan stočar Dragan. On će nam reći i kako oduvijek u ovim krajevima ima jedno pravilo – tko hoće zaraditi mora ići u šumu po pare.

Zašto se ovo uopće zvalo Srpskim Mostarom, zanima nas.

„To su bila ta vremena. Tad su Hrvati ispred imena svojih gradova stavljali 'hrvatski', a Bošnjaci bošnjački, pa smo tako i mi“, ponudit će vrlo lakonsko i nimalo uvjerljivo objašnjenje. „Tajna“ se zapravo krije u tome da su ova tri sela prije rata pripadala tada golemoj općini Mostar, a ratnom realnošću i daytonskim crtežima zatekli su se u Republici Srpskoj. Ove godine središte općine bilo je danima nedostupno uslijed golemih snježnih nanosa. Do ljudi se nije moglo ni helikopterom, da bi sredinom ljeta kraj zahvatio nezapamćeni požar, koji je nanio goleme štete jedinom bogatstvu ovog kraja.
Još jedan kuriozitet je i taj da Mavrak uopće ne živi u Istočnom Mostaru, već u dva i pol sata vožnje udaljenom Trebinju. Nekada je živio u Bijelom Polju, nadomak Mostara, ali od tamo je izbjegao početkom rata i kasnije prodao sve svoje nekretnine.

„Da mi je neko prije rata na ruke donio pola miliona maraka za moju kuću, ja bih ga odbio. Ne samo zato što je to vrijedilo više, nego zato što sam to volio, zato što je to moj kraj“, govori s tugom i odaje nam iznos za koji je na kraju „otišla“ kuća. Gotovo je deset puta manji od onih pola miliona. Fotografiju kuće i dan danas nosi u novčaniku i spremno nam je pokazuje. Navodno je gotovo svaka „kuća“ u Zijemljima, prije rata, u dobra vremena, imala i kuću u Bijelom Polju, a danas tamo Srba skoro da i nema.

Negdje tamo, s druge strane planine nad kojom su, kako kažu, uvijek gusti oblaci što se rijetko miču s vrhova i nikad ne dolaze u selo, nalazi se Mostar (FOTO: Lupiga.Com)

„Evo iz one kuće izašlo je sedmero i ta je 'kuća' u Bijelom Polju napravila sedam kuća“, objašnjava nam Mavrak, pokazujući na neku kamenu kuću u daljini. Neobično, od centra sela sve su kuće u daljini. Osim dvije bivše škole i crkvice, u središtu sela ni nema ništa drugo. Prve su kuće tek na nekih dvjestotinjak metara. Do njih asfalt ne vodi. Naime, asfaltirano je samo središte sela i ovo je prvi put da smo vidjeli mjesto koje ima asfalt, ali se do njega ne može doći asfaltom, jer i u jedinom drugom smjeru od onog iz kojeg smo došli, prema Nevesinju, još je više makadama. Navodno je bolji od „našeg“, ali ima ga punih 16 kilometara. Otkud onda ovdje asfalt, pitamo „poništenog“ načelnika.

„Ejh, kako! Kako!“, procijedit će i pojasniti da je to produkt jedne od ranijih predizbornih kampanja. Na ulazu u crkveno dvorište prestaje asfalt i nastavlja se popločani put koji vodi do spomenika svim srpskim žrtvama posljednjeg rata u dolini Neretve. Malo dalje među nadgrobnim spomenicima stoji i nekoliko stećaka. Najbolje su, kažu, odnijeli u Zemaljski muzej, još prije 40 godina, a ove preostale, pomalo obnavlja već spomenuti Antelj, zaljubljenik u zavičaj i povijest. Netko bi rekao da bojanjem izblijedjelih motiva zapravo uništava ove zaboravljene starine, ali seljani njegov trud jako cijene. Nema u ovom selu, mjestu apsolutne tišine gdje dominira samo ptičji pjev, niti popa. Dolazi urijetko, po potrebi, uglavnom kako bi pokopao nekog od seljana. U otključanoj crkvi gdje u najboljem slučaju može stati 20 vjernika, dočekuje nas razigrani vrabac kojeg jedva puštamo na slobodu. I za crkvu se u nedostatku popa, brine isti onaj Antelj.

Na groblju je postavljen spomenik srpskim žrtvama u dolini Neretve (FOTO: Lupiga.Com)

U cijeloj općini, koja živi od stoke, krompira, mrkve i nešto žitarica, zapravo je tek jedan zaposleni. On drži prodavaonicu, koja nema radno vrijeme već radi po potrebi. Doduše, općina također ima nekoliko uposlenih, ali oni i žive i rade u Nevesinju pa ih se ni ne računa, a i onako, tvrdi Mavrak, općina, koliko je njemu poznato, nema apsolutno nikakvih prihoda.

Stečci koje obnavlja Antelj, najbolji su još davno odvezeni u sarajevski Zemaljski muzej (FOTO: Lupiga.Com)

Nema tu ni policije, ni vatrogasaca, ni porezne uprave, ni liječnika, ni pošte, ni banke, ni bankomata, ni gotovo svega ostalog što smo navikli da ima jedna općina. Tu je tek jedna jedina kafana, a i ona ne radi stalno i malo tko bi uopće prepoznao da se radi o ugostiteljskom objektu. Stražnji ulaz u nekadašnju školu, zagrađen je i u dvadesetak se kvadrata zgurao omaleni priručni šank, tri drvena stola, sećija iz nečije dnevne sobe, stara peć na drva, nekoliko nesparenih, uglavnom školskih stolica i prastari televizor iz kojeg dopiru zvuci narodnjaka, a slika jedva da se nazire. Predlažemo Mavraku da razgovor nastavimo u tom, ipak nešto toplijem ambijentu, zaklonjenom od zapuha vjetra.

Neobičan prizor pred jedinom kafanom (FOTO: Lupiga.Com)

Ispred kafane, scena kao u kaubojskim filmovima - zavezan konj. Gazda ga vodi na potkivanje. Kafanu vodi, nije teško pogoditi tko. Isti onaj zaljubljenik u stećke i čuvar crvke, Željko Antelj. Slučajno se zatekao tu, pa nam spremno otključava vrata i bez pitanja što ćemo popiti, na stol donosi dvije čašice i litru izvrsne domaće rakije. Ponuđeno nismo odbili.

„Nema tu nekog posla. Navečer nekad vikendom otvorim. Dođe par mlađih momaka iz sela i to je to. Kad je prava zima ni ne radim“, kaže nam Antelj, izbjeglica iz Mostara od svojih trideset i kusur. Nudi tek pivu, rakiju i poneki sok, pa je sasvim razumljivo zašto, kako kaže, žene ne dolaze ovdje. Spremno prihvaća priču o stećcima, navodeći brojnu literaturu koju je čitao o toj tematici. Naime, preko zime zna „pobjeći“ u znameniti manastir Žitomislić, pa se načita do mile volje, jer u Istočnom Mostaru, naravno, nema ni knjižnice, pa se za dobrim štivom mora potegnuti na dobar put.

Izvrsna rakija u ambijentu u kojem se ugodnije osjećamo negoli u napadno dotjeranim gradskim pubovima (FOTO: Lupiga.Com)

„To je neko moje prokletstvo. Čim odem negdje odmah mi fali ovaj kraj, a kad sam ovdje samo gledam kako bih negdje otišao“, povjerava nam se. Na naivno pitanje ima li u općini interneta, samo će nam se slatko nasmijati. Još spremnije će, nekoliko rakija kasnije, sasvim otvoreno uputiti načelnika u goruće probleme općine. Pri izlasku iz kafane, kako to obično biva u bosanskohercegovačkim kafanama, njih će se dvojica i posvađati. Međutim, ne oko politike, nego oko plaćanja. Načelnik želi platiti daleko više od cijene popijenog, a Željko ne želi uzeti ni marke. Našli su se na pola puta, a mi se ponovno vraćamo ozbiljnim temama. Pitamo koliko onda Istočni Mostar ima stanovnika.

„Bogami ne znam tačno. Ljudi koji ovdje stalno žive ima možda stotinu, a onih u ova druga dva sela isto tako“, procjenjuje načelnik, priznajući da zapravo uopće ne poznaje situaciju u ostala dva sela općine, ali da zna kako je Zijemlje primjer kraškog sela za udžbenike. Pokušavamo izvući barem podatak o površini općine, ali i to je bezuspješno.

"Nema ti ovdje ni Bog zna kakvih odluka" (FOTO: Lupiga.Com)

„Ja s tim podatkom, bogami, ne baratam“, sliježući ramenima iskreno kaže šef općine. Pitamo ga i zašto je uopće ovo općina i isplati li se ovom nenaseljenom kraju samoupravljanje s godišnjim budžetom od nevjerojatno niskih 350.000 maraka, koliko dobije od RS-a, a što je iznos, recimo, desetak puta manji od vrijednosti „Bandićevih fontana“.

„Vidite kako ovo izgleda, a sad zamislite kako bi tek bilo da smo recimo pri Nevesinju i da čekamo da mi dođemo na red pored njihovih brojnih pasivnih krajeva“, jasno će Mavrak, pa nastavlja govoreći kako mu nije svejedno tko će pobijediti na ponovljenim izborima za skupštinu opštine.

„Ima tu protivnički tabor, kako bi mi bilo svejedno. Mada neću ja imati problema ko god dobije, jer to su sve mještani, znamo se. Iako pritisak stranačkih središta može uticati na neke odluke, ali ovdje ni nema bog zna kakvih odluka“, pošteno nam kazuje, bez prenemaganja i glumatanja tipičnog za njegove kolege. Na samom rastanku Mavrak se ispričava što nas nema s čim ugostiti.

„Htio bih vas počastiti, ali kuća mi je prazna, šta ćeš kad ne živimo ovdje. Jedino ako ste za rakije i vina, toga uvijek ima“, poziva nas, ali poziv ćemo odbiti.

Površina općine kojom dominiraju ovakvi prekrasni krajolici apsolutna je nepoznanica (FOTO: Lupiga.Com)

„Neki drugi put“, odvraćamo. Usput ćemo proći i kraj bošnjačkog zaseoka. Sve su kuće uredno obnovljene, ali samo jedna jedina se osoba trajno vratila tamo. No, Hamida Šemića tamo nismo zatekli. Tri dana ranije tamo je otvoren i mejtef te podignut kamen temeljac za munaru, bez obzira što je selo većinu godine pusto. Čeka nas opet pakao makadama i onda još tridesetak kilometara puta do Mostara, a već se počelo smrkavati i naleti ledenog vjetra sve su jači. Ostavljajući iza sebe uistinu ugodne i dobre domaćine pitamo se ne ogleda li se baš na primjeru Istočnog Mostara sva nakaradnost uređenja Bosne i Hercegovine i posljedice proteklog rata, koje opasno plešu na granici ludila.

Lupiga.Com