Kao i svake godine Hrvatsko novinarsko društvo dodjeljuje nagradu Marija Jurić Zagorka. Na stranu sad sve ostale kategorije, jer ovdje ćemo se posvetiti po nama najatraktivnijem obliku novinarskog izričaja, a to je reportaža. Elem, ta je nagrada za prošlu godinu dodijeljena neobičnom dvojcu, Jerku Bakotinu i Hrvoju Krešiću. Obojica honorarče za Novi list, za neku sitnu lovu, a izgledi da će, od danas nagrađivane novinare, a već otprije perspektivne novinare, poslodavac jednog dana nagraditi, primjerice stalnim poslom, vrlo su male.Uglavnom, Bakotin i Krešić prošle su jeseni, nakon dvomjesečne intenzivne pripreme iz Zagreba otputovali na Bliski istok, gdje su tri tjedna proveli koristeći vlastiti godišnji odmor i „poslodavcu“ donijeli vrhunski materijal.

Od niza reportaža koje su im objavljene s Bliskog istoka svakako je najdojmljivija ona iz Gaze, gdje je odvažni dvojac ostvario izvrsne kontakte i zadobio povjerenje domaćina te uspio zaći u mrežu podzemnih tunela koji donose život u Gazu, što je uspjelo tek malobrojnim svjetskim novinarima. Takvu priču znao je vrednovati žiri Hrvatskog novinarskog društva koji je honorarce Novog lista i nagradio.

- S obzirom da se u Hrvatskoj slabo prate događanja u svijetu, te da ima jako malo kvalitetnih informacija iz drugih država i s drugih kontinenata, jako mi je drago da smo kolega Krešić i ja dobili ovu nagradu. Za razliku od nekada, kada su se u domaćim novinama mogle čitate reportaže iz cijeloga svijeta, sada interesa za međunarodnu politiku gotovo i nema. Većina toga što se može pročitati vezano je ili za SAD ili za Europsku uniju, te - kada se i piše o drugim društvima i državama - većinom se tek odražava "mainstream" američka ili europska perspektiva, koja je često puna patetičnih banalnosti, gluposti i stereotipova, rekao nam je mladi Bakotin. Smatra da je za nekakvu ideju upoznavanja svijeta iz prve ruke naročito pogubna raširena ideja da se sve bitno može doznati preko interneta, što drži velikom gluposti. Prepričava nam tako slučaj nekog stranog novinara koji je tijekom rata došao u Sarajevo, tamo proveo tri dana i onda napisao knjigu "BiH - jučer, danas i sutra".
- Ispada da znamo sve o svemu, a zapravo ne znamo ništa o ničemu, i samo se sve više udaljavamo od realne komunikacije s drugim narodima. Ne smatram, naravno, da smo nas dvojica s ovih nekoliko reportaža proniknuli bit Bliskog Istoka, samo mislim da bi bilo lijepo i korisno kada bi takvih tekstova bilo mnogo, mnogo više, i kada bi Hrvati znali mnogo više o događanjima u, na primjer, Rusiji ili Južnoafričkoj republici. Ovako sve prolazi u revijalnom tonu u kojem se povremeno osvrćemo na te zemlje i krajeve tek onda kada se tamo dogodi nešto "zabavno" ili ekscesno, zaključuje nagrađeni novinar i izražava sumnju da će se ubuduće nešto bitnije promijeniti, jer mladim je novinarima nemoguće dobiti ikakvu potporu za takva putovanja. Njegov kolega Krešić nam je povodom dodjele nagrade također rekao nekoliko riječi.

- Teško da za novinara može postojati zanimljivije područje od Bliskog istoka. Kažu da je to mjesto gdje se sukobljavaju svjetovi i civilizacije, gdje se dnevno dogodi više vijesti nego u Hrvatskoj u mjesec dana, a navodno su i djevojke prelijepe (u to smo se uvjerili svojim očima, i to definitivno nije navodno). Bolju preporuku za godišnji odmor čovjek iole nemirnoga duha ne može dobiti, objašnjava Krešić i napominje kako mu je drago što su dobili nagradu, iako ne gaji nikakve iluzije da će ona osvijestiti urednike ili menadžere da postoji svijet i izvan granica Lijepe naše.

Nakon što ste iz izjava nagrađenog dvojca mogli iščitati u kakvoj žabokrečini živimo, vrijeme je da vas upoznamo i s nagrađenom reportažom, koju objavljujemo u cijelosti, no, nažalost sa samo dvije fotografije ...

Više od milijun i pol ljudi nagurano u obalni pojas dug oko četrdeset te širok između osam i devet kilometara; u njemu su kuće i zgrade porušene, ekonomija devastirana, a šverc i podzemlje doslovno su izvor života. Ogradite sve ovo osam metara visokim zidovima, bunkerima, bodljikavom žicom te vrhunskom nadzornom tehnologijom, dodajte militantne islamske ekstremiste koji na svakom koraku vježbaju svoj autoritet, redovna manja bombardiranja i zračne napade, i dobit ćete Gazu danas – bez ikakve sumnje najkontroverzniji dio priče o Izraelu i Palestincima. Najveći okupatorski zatvor na svijetu, odnosno najuspješniji mogući i potpuno opravdani način borbe protiv terorizma: baš kao i kod svih drugih izraelsko-palestinskih tema, što Gaza zapravo jest ovisi o perspektivi. Dvadeset i četiri sata provedena unutra dovoljna su, međutim, za jedan jednostavan zaključak – pojas Gaze vjerojatno je jedno od istovremeno najljepših i najtužnijih mjesta na svijetu.
  
    Uz svu potrebnu papirologiju, u Gazu se iz Izraela može ući samo preko graničnog prijelaza u Erezu, kompleksa zgrada velikog gotovo poput Zračne luke Pleso. Projektiran je i sagrađen tako da ljude teško pušta u Gazu, a iz Gaze – za one koji imaju sreće te uopće od tamo smiju izaći – još i teže. Pregled putovnice prvo je i posljednje mjesto na kojem ćete pri ulasku sresti službeno izraelsko lice, nakon toga slijede dugi i klaustrofobični hodnici, vrata koja se sama otvaraju i zatvaraju, žicama ograđeni prolazi, visoki betonski zidovi te – naravno – gomila kamera koja ne dopušta nijednom centimetru prostora da ostane nepokriven. Nakon izraelskog prijelaza, odnosno labirinta dugog gotovo kilometar, izbija se na »ničiju zemlju«. Do susreta s Palestincima treba preći još gotovo kilometar brisanog prostora, koji omogućuje prvi pogled unutra i prvi dojam. On se neće mijenjati do izlaska, samo će dobiti dodatne konture i nijanse, jer ovo je potpuno drugi svijet, nimalo sličan bilo čemu što smo dosad vidjeli u životu. Površina Mjeseca prvo je što prolazi kroz glavu, tek sunce i pokoja biljka prekidaju smijeh izazvan nevjericom, te prizivaju u misao pravu riječ i grč koji ju prati – apokalipsa. Svuda oko nas su pustoš i ruševine, ako se čelična armatura što viri iz ostataka betona koji je izbjegao pretvaranje u prah uopće može nazvati ruševinom. Sasvim simbolično, palestinska kontrola smještena je u jednom građevinskom kontejneru, malo iza nje je i neslužbena, Hamasova, gdje putnicima otvaraju torbe i gledaju nosi li netko – ne bombe ili oružje, nego alkohol – otkako je Hamas zavladao Gazom, alkoholna su pića strogo zabranjena. Zateknu li nekog od lokalnog stanovništva u posjedu boce piva, Hamasovi će mu članovi priuštiti nekoliko dana nimalo suptilnog preodgajanja.
  
    Zahvaljujući prijašnjem dogovoru, u Gazi nas čekaju Sami Abu Salem, novinar i fotoreporter iz Gaze, te vozač Jusuf, i to u bijelom Mercedesu E klase. Iako star desetak godina, taj je Mercedes samo doprinosio nadrealnosti situacije. Sami je povremeni predavač novinarstva i fotografije na fakultetu u Gazi. Brzo shvaćamo kako nismo mogli imati više sreće: tečno govori engleski i poznaje gotovo čitavu Gazu. Bio je član Muslimanskog bratstva, ali na vrijeme je shvatio tko su »loši momci«, pa danas mrzi Hamas, nevezano za to što su ga relativno nedavno brutalno pretukli kada ih je fotografirao prilikom egzekucije jedne Palestinke. Izraelci su ga, kaže, dva puta ranili, jednog su mu brata ubili, drugog strpali u zatvor te ga već više od deset godina nije vidio. Vižljast je, duhovit i otvoren, unatoč svemu što mu se dogodilo – ili možda upravo zbog toga – nemoguće je izbjeći osjećaj kako se ovaj čovjek u svakoj situaciji može izvući, i preživjeti.
  
    – Smjestite se brzo u hotel, pa vas vodim u tunele, govori nam, ne gubeći vrijeme. Misli na tunele ispod Rafaha, grada na jugu pojasa Gaze, jedinu ovdašnju vezu sa vanjskim svijetom.
    Pri smještaju u Hotel »Beach«, koji sa svojom prosječnom ponudom djeluje kao nevjerojatna oaza luksuza, pomaže nam zaposlenik lokalne turističke agencije. Čuvši nas kako razgovaramo, upao je s pitanjem na tečnom srpskom – odakle ste vi momci? Iz Hrvatske, odgovaramo.
    – Neverovatno, ja sam godinama živeo u Kragujevcu. Zovem se Muhamed – za prijatelje Miki. Javite se ako išta trebate, kaže i, dok ga gledamo u nevjerici (»Miki!?«) ostavlja nam svoj broj mobitela.

Kroz tunele se u Gazu iz Egipta krijumčari sve: možda ne baš od igle do lokomotive, ali od igle do hladnjaka ili motocikla u jednom komadu – svakako. Desetak ljudi za jedan tunel svakodnevno kopa između tri i šest mjeseci, ovisno o njegovoj dubini te duljini. Naravno, Izraelcima su jako dobro poznate ove podzemne aktivnosti, a tunelima se osim kućnih potrepština i bijele tehnike u Gazu navodno doprema i naoružanje, pa je ovo područje uz samu egipatsku granicu izloženo čestim raketiranjima, tim više što projektili ponekad stižu i s egipatske strane. Kopač tunela u Rafahu vjerojatno je jedno od najopasnijih zanimanja na svijetu. Na ulazu u jedno okno, plahtama i ceradama sakrivenom od znatiželjnih pogleda, dočekalo nas je desetak mlađih momaka. Za fotografiranje nisu bili raspoloženi, no nije im dugo trebalo da počnu opisivati kako izgledaju njihovi dani.
   

– Prošlog su tjedna tri brata poginula kopajući tunel, stotinjak metara odavde, objašnjava jedan od njih. Kaže kako je zrakoplov raketom pogodio tunel u kojem je bio jedan brat; druga su mu dvojica priskočila u pomoć te poginula od sumpornih plinova.
    – Gađaju nas u prosjeku dva do tri puta tjedno, objašnjava drugi. Pitamo – što radite kada raketiranje počne?
    – Bježimo. Ako nemamo kamo drugdje, bježimo u tunele, objašnjavaju nam, a Sami dodaje:
    – Tlo ispod nas premreženo je tunelima poput mravinjaka. Nekada su mogli kopati plitko, a danas su na granicu s Egiptom postavljeni zidovi koji idu i do osam metara duboko u tlo, kako bi spriječili kopanje tunela. Nije im to pošlo za rukom, ljudi samo kopaju još dublje. Ako se tunel uruši tijekom napada dok se u njemu skrivaju kopači, zarobljeni pod zemljom će pokušati kopati u svim smjerovima oko sebe. Ponekad prokopaju do drugog tunela u blizini, pa iziđu van. Ponekad ne.
    Zarada jednog kopača mizerna je, za 12 sati rada dobije stotinjak šekela dnevno – prevedeno na hrvatski, oko 140 kuna. Svaki tunel, međutim, u nečijem je vlasništvu, a vlasnici na njima zarađuju gomile novaca.
    – Donedavno, vlasnik tunela je za prosječan promet dnevno zarađivao oko 1.000 dolara, jednako koliko i njegov poslovni partner na drugoj, egipatskoj strani. Sve što vidite na tržnicama i dućanima u Gazi, apsolutno sve dolazi kroz tunele. Povrće, dječje igračke, televizori, domaće životinje... Nevjerojatno su važni za Gazu, što se najbolje vidi na primjeru goriva: prije nekoliko godina litra goriva koštala je oko 6 šekela, zatim je – nakon početka opsade – skočila na 20 šekela. Nakon što je iz Egipta roba počela pristizati tunelima, a s njom i jeftino gorivo, cijena je pala na jedan, dva šekela. Očekivano, istovremeno se dogodio i enormni rast bogatstva nekolicine pojedinaca u Gazi, priča Sami.
    Nakon kratkog nagovaranja, dopušten nam je ulazak u 12 metara dubok i pola kilometra dugačak tunel. Spuštamo se niz okno rasklimanim ljestvama, te dolje zatječemo dva momka, koji nas uvode u tunel. Vruće je, zagušljivo, zrak je težak i ispunjen mirisom benzina. Na podu prolazimo pokraj napola prerezane plastične bačve, čeličnom sajlom povezane s jednim, odnosno drugim krajem tunela; to su kolica kojima se razmjenjuje roba. Sa svakim našim pokretom, bez obzira koliko pažljivim, pijesak otpada sa zidova i plafona. Nažalost, ne uspijevamo doći na drugi kraj. Na jednom mjestu tunel je tako uzak da bismo dalje mogli proći samo puzajući na trbuhu, a upravo na tom mjestu kopači nam pokazuju kako je tunel nesiguran. Radovi još nisu gotovi, treba ga poduprijeti gredama, a dotad bi se u svakom trenutku mogao urušiti. Povratak je brz, sajlom na motorni pogon nas dižu gore. Tek nakon izlaska shvaćamo koliko je blizu Egipat – stražarski toranj egipatske vojske stotinjak je metara daleko od nas.
  
    Na maloj čistini nedaleko od ulaza u desetke drugih tunela igra se nogometna utakmica. Ekipe su u dresovima, tu je i sudac te stotinjak gledatelja, osjećaj formalnosti – zanemarimo li krajolik – razbija tek činjenica da većina igrača nema nikakvu obuću, nego igraju bosi. Strance s fotoaparatom djeca će okružiti u tren oka, jedni će htjeti biti na svakoj fotografiji, dok će drugi nagovarati da objektivom uhvatimo rijetke sramežljive medju njima. Nažalost, sramežljivi nerijetko za to imaju i dobar razlog, riječ je o djeci koja su pretrpjela neku tešku ozljedu, te se sada kreću uz pomoć štaka ili proteza. S vremenom popuštaju pred nagovorom svojih prijatelja, te se namještaju za fotografiranje, pokušavajući se pritom nespretno riješiti svojih pomagala. Ne žele ih na slici, pa ih dodaju drugima, ili jednostavno privremeno bacaju negdje u blizinu.
  
    Nakon igrališta odlazimo na aerodrom, odnosno ono što je od njega ostalo. Uništena aerodromska zgrada, sve izbombardirano i razrušeno, zaraslo u travu, groteskno.
    – Ono tamo je VIP zgrada, pokazuje nam Sami ruševinu sjajne kupole, u kojoj opsceno zjape rupe veličine omanjeg šlepera.
    Taman smo izašli iz auta na prilaznu cestu i izvadili fotoaparate, kad li Sami odjednom počne vikati »Idemo, idemo, netko puca!«. I zaista, pucali su. Iz daljine, skroz na kraju aerodroma, čuli su se pucnji, nekako tupo, »pk – pk -pk«, kao da je riječ o dječjoj igrački. Pobjegli smo na drugu stranu, iza zgrada, na pistu izrovanu tenkovskim gusjenicama.
    – Ne znam jesu li nas samo htjeli upozoriti da ne prilazimo dalje, ili su nas zaista gađali. Ali, ne namjeravam to otkriti, kaže naš vodič s jasnim instinktom za preživljavanje.
    Na drugom kraju aerodroma zatičemo gomilu motorista. Izvode akrobacije, uživaju i jurcaju, potpuno nadrealno, prizor iz »Mad Maxa«, na razorenoj pisti, usred ničega. Pogotovo kad čovjek zna da su i motori stigli kroz tunele. Po Samijevim riječima, to je »recentan fenomen«, a prava pomama je nastala prošle godine kada je nakratko probijen zid na egipatskoj granici: stotine tisuća ljudi pohrlile su u Egipat, a vratile se na motorima Istini za volju, priuštiti si ih mogu tek oni na platnom spisku Hamasa, UN-a ili službene vlade Palestinske samouprave iz Ramallaha, te vlasnici tunela. Time je – uz ribarenje, nešto sitne poljoprivrede te raznog mutnog i manje mutnog trgovanja na sitno – iscrpljen popis gospodarstva Gaze. Obrti su prethodno hranili 40 posto stanovništva, no blokada – ili opsada, kako kažu lokalci, potpuno ih je uništila.
  
    Rafah od Gaze dijeli tridesetak kilometara. Cesta je položena uz samu obalu, dok vožnja traje nešto manje od sat vremena, više nego dovoljno da se čovjek, vozeći se nazad u Gazu, zapita – kako je jedno ovako lijepo mjesto uspjelo postati ovako tužno? Beskrajna pješčana obala, uporni visoki valovi, otvoreno more te ljudi koji u njemu usamljeno pokušavaju plivati, samo da bi se nakon nekog vremena prepustili valovima da ih nose – nisko rujansko sunce u zalasku bi i puno dosadnije krajolike učinilo čarobnima, za melankolične duše čak i opasnima. S druge strane ceste, jedna za drugom nižu se ruševine. Iako bi netko s pravom mogao reći kako bi to bio tek drugi oblik okupacije, u nekom drugom filmu bi na mjestu ruševina stajali skupi hoteli, more bi bilo načičkano luksuznim jahtama, a Palestinci bi s plaže dokono gledali koja ih holivudska zvijezda danas kriomice posjećuje. U nekom drugom filmu.
  
    Navečer se usred Gaze odvijao veliki Hamasov skup. Dva dana ranije, navodno prilikom pokušaja postavljanja bombe u blizini izraelskih barijera, poginula su dva mlada borca. Pred nekoliko stotina okupljenih Palestinaca Hamasovi dužnosnici održali su im komemoraciju, proglasili ih mučenicima te usput iskoristili priliku za postrojavanje svojih jedinica, pjevanje pjesama vjersko – borbenog sadržaja i držanje govora o snazi Hamasa i vjeri u Alaha. Čim su spazili strane novinare, Hamasovi su operativci pokazali koliko su marketinški osviješteni – sa širokim osmijehom natjerali su gomilu da se razmakne, te nas za ruku doveli do prvih redova, bok uz bok čak četvorici njihovih službenih snimatelja i fotografa.

U ulici pokraj trga na kojem se skup održavao Hamasove su se jedinice pod punom ratnom opremom pripremale za svečano postrojavanje. Jedna od njih izgledala je pritom potpuno neuvježbano i nekoordinirano, i bez obzira na bajunete nataknute na jurišne puške u njihovim rukama, te izvikivanje borbenih pokliča iz petnih žila, čovjek se teško mogao oteti dojmu da se pod maskama skrivaju dječja lica, zbunjeni mladići što su tek zagazili u pubertet.
  
    Ujutro još kratko razgovaramo s ribarima. Očajavaju na mulu, pocrnjele kože i ispucanih ruku, baš kao u naših ribara. Njih sedmorica od jutra su uhvatili svega dva sanduka ribe. Izraelski ratni brodovi brane im, kažu, da se udalje više od dvije milje od obale, dok izraelske ribarice izlovljavaju palestinsko more bogato ribom. Tvrde da ponekad Izraelci i pucaju na njih. Pitanje »kako preživljavate« izaziva dramatičan efekt.
    – Preživljavamo? Zar je ovo život? Alah – sarkastično i uzbuđeno se smije stariji muškarac i upire prstom u nebo. Nudi nam da posvojimo koje od njegove djece, jer ih on nema čime hraniti. Njegov kolega po imenu Rami Abu Amira dodaje kako ponekad dobiju i pomoć od UN-a, no otkad je Hamas na vlasti nisu vidjeli nikakvu ispomoć.
    – Pojedu je mali »hamasići«, podrugljivo kaže Rami, na što se svi nasmiju. Zbog svega ovog, cijena ribe u Gazi dosegne i do 400 šekela (oko 580 kuna) za pet – šest kila kvalitetnije srdele!
  
    Izlazak iz Gaze priča je za sebe, puno veća od ulaska. Obrnutim redoslijedom, sada prvo prolazimo Hamasovu kontrolu, pa kontejner Palestinske samouprave, na postaji slikovitog imena »Hamsa – Hamsa«. Iako je Hamas na vlasti, Izraelci ga ne priznaju, pa je postavljena »međukontrola« službenih palestinskih vlasti. Oni telefonski obavještavaju Izraelce o našem prelasku – prilazak zidu bez najave znači otvaranje vatre. Pješke prelazimo brisani prostor u grotesknom, vanzemaljskom krajoliku ruševina, vrućine i zaglušljive tišine, isprekidane tek škripom pijeska pod našim cipelama, i dolazimo pred ulaz u terminal. Ispred nas je šest čeličnih kliznih vrata, nigdje nikog, i nekoliko kamera koje nas gledaju, okruglih poput očiju robota iz filma »2001:Odiseja u svemiru«. Nakon otprilike minute jedna vrata sama kliznu u stranu. U sobi nas dočekuje prazan stol i još jedna kamera, bez ikakvih objašnjenja. Vrtimo se po njoj, pokušavamo proći kroz vrata, samo da bi nam glas iz zvučnika nakon nekoliko trenutaka naredio – stavite torbe na stol. Niotkuda se pojavljuje Palestinac, jedan od nosača prtljage porazbacanih unutar ovog kompleksa, prigodno obilježen fluorescentnim prslukom, jedino živo biće koje nam se izravno obraća. Otvara naše torbe, usmjerava ih prema kameri i nakon nekoliko trenutaka govori nam kako možemo proći dalje. Konačno, bez prtljage ulazimo u nekakvu kapsulu. Mjesto gdje moramo staviti noge u njoj je jasno označeno, ruke držimo raširene visoko u zraku. Oko kapsule se tada zavrti senzor koji skenira čitavo tijelo. Pali se zelena lampica, možemo dalje. Nakon otprilike sat i pol vremena smo na teritoriju Izraela. S druge strane ostali su Sami, koji je za razliku od goleme većine stanovništva, u životu vidio i svijet van Gaze, Jusuf, Hamas i čitav morbidni kabare grotesknog zatvora za milijun i pol ljudi.
    – Mi smo robovi. Sjećam se, kada sam jednom bio izvan Gaze, u drugim zemljama, i gledao kako ljudi žive u slobodi, dobio sam osjećaj kako mi nismo dio čovječanstva. U početku smo govorili o velikom zatvoru, ali za toliko ljudi, on je zapravo vrlo, vrlo malen. Moja žena ima rak, a ja je ne mogu izvesti van Gaze. Ovdje u bolnici nema ni aspirina, pričao nam je jedan Palestinac zaposlen u UN-ovoj školi, u kojoj nema ni olovaka ni papira. Gledao nas je velikim, toplim, odlučnim očima. Bila je to situacija u kojoj smo mogli samo šutjeti i gutati knedle. Sami je, međutim, neuništiv.
    – Volim Gazu – bio sam u New Yorku, no nije mi se svidio. Nema dušu. Ali, ako ikako bude moguće, moja djeca neće ovdje živjeti...

Objavljeno u Novom listu, 6. rujna 2009. godine