Autocesta Zagreb - Split prometna je kičma Hrvatske. Njena gradnja zamišljena je kao strateška pretpostavka za razvoj gospodarstva u najširem smislu, od oživljavanja cijele privrede, naročito turizma, do prihvata tranzitnog prometa. Milijarde i milijarde kuna potrošene su na gradnju ove ceste.
   
Naš list kreće na put od Zagreba do Splita i dalje, do odmarališta Mosor - poprišta najbizarnije korupcijske priče vezane uz gradnju autoceste i popratnih objekata. S nama je jedan od zviždača iz Hrvatskih autocesta, čovjek zahvaljujući kojem su na vidjelo izišle gotovo sve malverzacije u režiji vodećih ljudi poduzeća, izvođača i podizvođača radova. O njima, hvala na pitanju, redovito pišemo već pune dvije godine. Cilj našeg putovanja nije utvrditi koliko je puta poskupio kilometar autoceste od kad je nadležni resor preuzeo zadarski ministar Božidar Kalmeta, nego objediniti na jednom mjestu većinu korupcijskih priča vezanih za gradnju prometnice, dakle sve one priče s kojima Kalmeta »nema ništa« i o kojima »ništa nije znao«. S istim slučajevima, dakako, »ništa nema« i za njih »ništa nije znao« niti njegov do jučer najbliži suradnik Zdravko Livaković. On je u vrijeme najcrnje pljačke figurirao kao predsjednik Nadzornog odbora poduzeća. Da ne zaboravimo, ministar Kalmeta u isto vrijeme bio je predsjednik Skupštine HAC-a. 

Signalna oprema

Nećemo se na svom putovanju pravo ni maknuti od Zagreba, a već će iskrsnuti prvi detalj naše priče. Čekat će nas nasred ceste i potom nas pratiti cijelim putem, sve do krajnjeg odredišta. U pitanju su stupići iscrtani fluorescentnom bojom, bijelim i crvenim trakama, koji se na cestama koriste da bi obilježili radove, pokazali vozaču da se cesta na određenom mjestu sužava u jednu traku. U HAC-u ih nazivaju »klemmfix«, po najpoznatijem proizvođaču signalne opreme. Taj stupić sastoji se iz dva dijela. Jedan je podnožje, a drugi zastavica koja se na njega nakalemi. Naš suputnik iz HAC-a objašnjava: »Kad su kupovali ove stupiće, u troškovniku su cijene bile takve da je zastavica sa postoljem koštala 75 kuna. Proizvod je ponuđen i na način da se posebno prodavala zastavica, a posebno postolje. Cijena postolja fiksirana je na 450 kuna, a zastavice 415 kuna. Kad ih sklopite dobijete isti onaj stupić koji je ponuđen za 75 kuna. Naši su, naravno, posebno kupovali postolja, a posebno zastavice, pa umjesto da ih stupić košta 75 kuna - koštao ih je 865 kuna.« Dok sugovornik objašnjava, mi brojimo stupiće: jedan, dva, tri, četiri..., deset, jedanaest..., pedeset, 51.... Doslovno stotine tisuća kuna nasred autoceste. Nekog je ovaj projekt uistinu razvio. Sva dokumentacija o ovom slučaju je na Državnom odvjetništvu, ali ništa se ne događa. Kad bi nekom pričali o ovoj pljački putem kupnje signalne opreme - rekao bi nam da smo ludi. Međutim, dokumentacija jasno govori - sve je onako kako kaže naš zviždač. Desetine i stotine tih stupića ostaju iza nas. Neki su ostavljeni uz cestu, bez funkcije, neki leže slomljeni. Na svakih dvadesetak, trideset kilometara autoceste dočekat će nas nova vojska stupića, zastavica na postoljima plaćenih kao svetog Petra kajgana. Firme od kojih su nabavljani ovi stupići zovu se Signalgrad i Pismorad. 

Pljačka stoljeća

Hrvatske autoceste trenutačno duguju bankama oko dvadeset milijardi kuna, a još pet milijardi obaveza imaju u ugovorima potpisanim prije izbora 2009. godine. Međutim, novca više nema, a što će biti s ugovorima i hoće li tvrtkama s kojima su potpisani biti isplaćene odštete - boga pitaj. 

– Pretpostavka je da bi odšteta za ove ugovore, u slučaju da ne budu realizirani, iznosila oko milijardu kuna. Toliko - bez jedne jedine zakopane lopate, govori naš sugovornik. 

Za nama ostaju lijepi sunčani krajolici, a suputnik priča li priča. Iza svake od njegovih priča stoje dokumenti - crno na bijelo zapisana je ova pljačka stoljeća. Moglo bi se, kaže on, do u lipu izračunati koliko je koštao kilometar autoceste pod Kalmetinom palicom, ali ta cifra i njezin odnos prema stvarnim troškovima gradnje ne smije ugledati svjetlo dana. Gospoda su još uvijek utjecajna do te mjere da ih zakon zasad zaobilazi kako zna i umije. Prolazimo kroz tunel Sveti Marko, iznad kojeg se nalazi groblje. Cesta je lijepa da ljepša ne može biti. Skrećemo malo s puta, da nam zviždač pokaže izlaz Vrbovsko. Tamo - čudo neviđeno. Naplatna kućica napravljena nasred prometne trake. Iznad nje stoji onaj semafor koji bi trebao davati znak za slobodan prolaz. Ovim šorom, međutim, prolaz nikad neće biti slobodan. Traka završava ravno u zidu naplatne kućice. O čemu se radi? Napravili majstori kućicu do trake, kako je trebala biti, ali statika nije valjala, pa je kućica propala. Dosjetili se majstori jadu, pa napravili novu do one koja je propala, ali avaj - nasred prometne trake. 

Bunar bez dna

Vraćamo se s obilaska čuda neviđenog i nastavljamo dalje prema Splitu. Kratimo vrijeme pričama iz poduzeća, poput one kad je privatni poduzetnik vodio na skijanje cijeli odjel nabave jednog od HAC-ovih sektora. Kod tunela Brinje opet stupići. Tridesetak komada. To je oko 24 tisuće kuna. Prava sitnica za tako bogatu državu kao što je Hrvatska. Prije odvajanja za Gospić još 80 komada. Računamo - za oko četiri kilometra suženja ceste na jednu traku potrebno je izdvojiti oko tri milijuna kuna. Naravno, po cijenama po kojima je HAC plaćao signalizaciju. Po tržišnim cijenama - to bi trebalo koštati oko stotinu tisuća kuna. Kako ulazimo dublje u Liku krajolik je sve ljepši ljepši, a osmijeh našeg suputnika sve oporiji.
   
– Vidiš ti kakva je to firma. Sustavno je uništavaju šest godina, a ne mogu je uništiti. Mi smo neslomivi, kaže suputnik.

Nadovezujemo se pa povlačimo paralelu s državom. Vidiš što ti je država, dvadeset godina pljačkao je tko je što stigao, a još nismo stigli do bankrota. Kao bunar bez dna, iz kojeg su odabrani izvlačili milijarde. Zajedno se pitamo koliko Hrvatska može još izdržati ovim tempom. Što se našeg službenog automobila tiče, tempo je sasvim zadovoljavajući. Vozač - fotoreporter pažljiv je kao dobra dadilja. Jedna ruka je na volanu, a druga na kameri. Bližimo se novom čudu neviđenom.
   
Evo ga, pred nama je tunel Sveti Rok. Tamo su nas ofarbala braća Žužul, Jozo i Slaven. Točnije, oni su - njihova firma Skladgradnja - farbali tunel, a uz tunel ofarbali i svoje sunarodnjake. Točno 220 kuna po ofarbanom metru kvadratnom. Domoljubno, nema što. Farbanje jedne cijevi tunela, a ofarbali su ih četiri, u prosjeku je stajalo deset milijuna kuna. Trebali su Žužuli dobiti još osam milijuna na ime dodatnih radova, ali od ove isplate naglo se odustalo kad ju je naš list najavio na naslovnoj stranici. U svoju obranu poduzetnici kažu: Koristili smo bolju farbu. Živa je to istina. Farba još uvijek dobro drži. Slaven je Žužul zbog te poduzetničke priče završio malo u pritvoru, ali optužnica još uvijek nije podignuta. Šest, sedam ljudi iz HAC-a završilo je istom mjestu kao Slaven. Nitko od njih još nije dobio optužnicu. Među pritvaranima se nalaze i dva bivša predsjednika Uprave poduzeća - Jurica Prskalo i Marijo Crnjak.    

Dragi kamen

Nedaleko od čuda hrvatske naive - tunela ofarbanog kako nije ofarban niti jedan prije njega - još jedno probušeno brdo. Tunel je to po imenu Bristovac. Odmah iza njega, s desne strane, nalazi se nešto kao suhozid. Kamen ubačen u metalnu mrežu i postavljen sa strane kao brana od odrona. Sugovornik nam daje znak da usporimo. Vrijeme je da se naš vozač još jednom uhvati kamere. Kubik kamena koji je stavljan u ovu mrežu koštao je oko šest stotina kuna.
   
– Brko, izoštri malo, možda je dragi kamen, upozoravamo kolegu reportera. Brko je oštrio i oštrio, ali kamen nikako da zasvijetli kako bi trebao za ovu cijenu. Kako god okreneš, u pitanju je najobičniji tucanik.
   
– Koliko inače košta kubik kamena, kad ga čovjek kupuje za svoje novce, pitamo suputnika.

- Sa prijevozom, odgovara, tu negdje - oko 60 ili 70 kuna.

Pogledamo još jednom kolegu fotoreportera. Jesi ti to baš izoštrio kako treba? Izoštrio brko, odgovara reporter. Definitivno nije u pitanju dragi kamen. Zapravo, nekom je drag da draži ne može biti, ali kome - odgovor bi morao dati gospodin Mladen Bajić, Državni odvjetnik kome ruke nisu bile vezane u vrijeme dok su sudionici graditeljskog poduhvata prodavali državi kamenje po cijenama od kojih boli glava. Da su nam barem prodavali cigle, manje bi nas izišlo. 

Putujemo dalje, nižemo kilometre, jurimo autocestom prema jednom od »centralnih mjesta hrvatske uljudbe«. Tamo se rodio do jučer jedan od najvećih sinova našeg naroda, od jučer najpoznatiji stanovnik istražnog zatvora u austrijskom Salzburgu. U pitanju je, dakako, pitoreskno kameno selo Dugobabe, rodno mjesto jednog od stupova HDZ-a - doktora Ive Sanadera. Usput svraćamo do odmorišta Krka, najljepšeg na autocesti. Svakom tko ovdje dođe zastaje dah od ljepote. Tu most spaja dvije obale rijeke, a s uređenog vidikovca pogled puca na Skradin. Autocesta Dalmatina ima nekoliko ovakvih bisera. Da nije bilo ove nečasne pljačke čiji trag slijedimo, svaki građanin ove zemlje mogao bi biti ponosan na graditeljska čudesa što su ih stvorile vrijedne ruke manualnih radnika. Nažalost, priča nije imala tako sretan kraj. 
  
Čvor Vučevica, koji vodi do Dugobaba košta je 35.9 milijuna kuna, bez poreza na dodanu vrijednost. Spojna cesta u dužini od tri kilometra koštala je 26.6 milijuna, također bez PDV-a. Sunce je, gotovo pa pripeka. Zaustavili smo automobil pedesetak metara prije naplatnih kućica ceste koja vodi do Sanaderovog sela. Pušimo cigarete i čekamo da do naplatne kućice dođe neki automobil. Nema nikog. Da zapalimo još po jednu? Pušimo. Nema nikog. Nema nam druge nego prošetati do naplatne kućice da popričamo sa djelatnikom zaduženim za naplatu.    

Zlatno okretište

Dolazimo do kućice, unutra nema nikog. Iz pomoćne zgrade uto izlazi djelatnik. 

– O, dobar dan, eto mene, eto mene, viče s vrata.

- Samo polako, odgovaramo, nema potrebe za žurbom.

I kao za vraga, nismo progovorili niti par riječi, stiže mercedes. Vozač uredno plaća i kreće prema Dugobabama. Djelatnik zadužen za naplatu tek što nam je u par riječi objasnio gdje su Dugobabe, kadli još jedno vozilo. Kamion. Obrt za prijevoz Mlikota.
   
– Gužva danas, primijetimo kad Mlikota plati i ode, a djelatnik će na to: »Ma to je zbog blagdana.«
   
Do Dugobaba nismo produžili. Ne valja ljudima čačkati po ranama. Sramote im je dovoljno za tri života. Doduše, odvojak za autocestu je tu. Nemaju ga ni neka mjesta dvadesetak puta veća od Dugobaba. 

Posljednja točka naše reportaže na par je desetaka kilometara iza Splita. Okretište Mosor, na početku rekosmo, poprište najbizarnije korupcijske afere na autocesti. Dva wc-a - 3,5 milijuna kuna. Naš suputnik kao iz rukava sipa cijene sanitarne opreme na ovim čudima od objekata za veliku i malu nuždu. Držač WC papira - 3,5 tisuća kuna, sapunjara - dvije tisuće kuna, česma i slavina na potisak - sedam tisuća kuna, koš za smeće - 700 kuna, pločica na vratima koja obilježava muški i ženski wc - po 400 kuna, skupljač higijenskih uložaka - 2,4 tisuće kuna i tako dalje i tako dalje. Smijemo se. Troškovnik osnovnog ugovora predvidio je za ove zahode cijenu od 576 tisuća kuna, ali ona je, eto, nekako narasla za sedam puta! Tako je cijena WC-a na odmorištu Mosor porasla čak sedam puta. Cijeli plato odmorišta košta oko 15 milijuna kuna.    

Napokon stižemo do tih famoznih objekata za veliku i malu nuždu. Spremni smo kao zapete puške. Tri putnika će sad koristiti jedan od najskupljih javnih wc-a na svijetu. Dolazimo do nevelikog wc-a, ali tamo nas čeka neugodno iznenađenje. Zahod ne radi. Na vratima je natpis - zahod na benzinskoj pumpi Petrola. Ovo je već previše. Stojimo sa strane, fotografiramo, a u tom trenutku se zaustavljaju dva autobusa. Nijemci. Svi kao jedan jurnuše na naš wc objekt od 1,75 milijuna kuna po komadu. Ne razumiju Nijemci što piše na vratima, pa guraju. Smijemo se i gledamo sa strane. Tek kad fotograf odradi svoj posao pokazat ćemo im obližnju benzinsku pumpu. Neki nas nisu dočekali. Brzo su se prilagodili domaćim običajima, pa jurnuli iza wc-a i tamo olakšali muku. Kad turisti odu, obići ćemo i mi objekt. Iza WC-a od 1,75 milijuna kuna leži, da prostite, hrpa govana. Tamo se, očito, putnici namjernici olakšavaju već neko vrijeme. U povratku ćemo svratiti i do wc-a s druge strane ceste. Ni taj ne radi. Za 3,5 milijuna kuna očekivali smo čudo, kad tamo, da prostite, govna oko objekata.

Sasušeni oleandri

Krećemo nazad, smijući se brodu luđaka na kojem i sami plovimo. Fotoreporter daje ideje za naslov reportaže i svaki je, pogađate, vezan za ove zahode od 3,5 milijuna kuna koji ne rade; oko kojih strani turisti uriniraju, a kad prigusti izvode i složenije operacije. Neće proći dugo, a suputnik opet daje znak da usporimo. Između dva traka autoceste sasušeni oleandri. U Hrvatskim autocestama, kaže, već godinama kruži trač da ih je naručila sama prva dama najpoznatijeg stanovnika istražnog zatvora u Salzburgu. Navodno ih je vidjela uz neku talijansku autocestu, pa je u HAC stiglo naređenje da se i naša autocesta ukrasi istim biljem. Teško nam je povjerovati u ovu priču, a opet - kad se sjetimo onih wc-a jasno nam je da je sve tu moguće. Suputnik je spreman staviti mjesečnu plaću da je priča istinita, ali i bez tih oleandara danas smo vidjeli dovoljno za tri reportaže. Kad ponestane tema i svako se zadubi u svoje misli, suputnik će pitati: Kako ćeš ovo napisati, previše je toga za jedan tekst. Već je iskusan kao da radi u novinama. Ma neće biti problema, odgovaramo, samo ako nađemo dobru rečenicu. Na to nam zviždač kaže da i sam ponešto piše, pa kad mu fali prva rečenica - otvori kakvu dobru knjigu, pročita dvije tri stranice i uhvati inspiraciju. Dobar trik, odgovaramo na ovu opasku, a onda nam prva rečenica ovog teksta dođe iz pera velikog Ive Andrića:

»Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!«

Ladislav Tomičić

Lupiga.Com via www.novilist.hr