Kako jedna marketinška agencija, koja po vlastitoj prirodi tu istu prirodu lažira, najbolje simbolizira našu stvarnost - pročitajte u tekstu Borisa Postnikova, koji prenosimo iz pretposljednjeg Zareza ...

Malim provincijskim gradom Nišvilom vlada opaki boss Aca Baron. Acu svi poštuju. Aci se svi ulaguju. Ace se svi boje. On upravlja i politikom i policijom i kriminalom. Ali mu to nije dovoljno: Aca pokreće i reklamni bussines. Na svoj način, naravno; snima oglase za lokalne firme – iako one o tome zapravo ništa ne znaju – pa ih vrti na vlastitoj radijskoj postaji. A onda Acini momci pokucaju na vrata nesretnih klijenata, i oni, jasno, moraju platiti uslugu koju nisu naručili, jer reklama je, eto, već emitirana. U suprotnom...

Mi i oni

Ovo je ukratko prepričan dio radnje odličnoga romana Hobo niškoga pisca Zorana Ćirića. Kada je objavljen, prije desetak godina, kritičari su u iščašenoj paralelnoj stvarnosti Nišvila pročitali preciznu dijagnozu (post)miloševićevske Srbije, knjiga je pokupila onu famoznu NIN-ovu nagradu, do danas je izišlo nekoliko izdanja; u Hrvatskoj, međutim, taj se roman nešto i nije čitalo, niti se o njemu puno pričalo. Šteta. Jer danas, kada priča o Fimi-Mediji vodi aktualna razotkrivanja korupcijskih afera k očekivanome vrhuncu, podudarnosti između Ćirićeve mračnefantazmagorije i naše nimalo svjetlije stvarnosti umnažaju se geometrijskom progresijom. Svemoćni, zli makinator koji iz pozadine povlači baš sve konce? Medijski reket u kojem naručitelji plaćaju svoje reklamiranje iako ne odlučuju
o tome tko će ih reklamirati? Zvuči prilično poznato; a da stvar bude bolja, u Hobu je baš onom advertajzerskom avanturom započeo Acin konačni pad. O, da: bivši premijer dr. Ivo Sanader je ovdašnji one & only Aca Baron, a Lijepa naša je, vidjeli smo, samo jedna od mogućih verzija mračnoga, korumpiranog, kriminalom ispreturanog Nišvila. Lijepi Našvil, mogli bismo reći.

Doduše, ova “Crobo”-paralela ima i jedan mali problem: promatranje hrvatske stvarnosti iz “njihove” perspektive ovdje nije naročito popularna interpretativna vježba, kao što smo mogli iznova naučiti na primjeru naslovnice zagrebačkih – pardon, srpskih – Novosti. Bilo je tu svakakvih reagiranja: od poziva Miloradu Pupovcu da ukine list, koji mu je uputila udruga Nezavisni dragovoljci hrvatski, i koju su svi mediji uredno prenijeli a da nitko nije osjetio potrebu osvrnuti se na pažljivo odabran akronim naziva spomenutoga društvanceta – iako su se dečki, očito, oko njega ozbiljno potrudili – preko slične, doduše uvijenije poruke Ive Josipovića (“...neka izdavač vidi treba li nastaviti takvu politiku”) ublažene predsjednikovim kasnonoćnim fejsbuk-pozivom na pomirdbu, pa sve do raznoraznih pseudotolerantnih kolumnističkih seciranja afere. Golemoj je većini, ipak, zajedničko bilo jedno: nepogrešivo perpetuiranje mitskih obrazaca u kojima se “mi” beskrajno i nesvodivo razlikujemo od “njih”. Oštar i ružan zadah nacionalnoga jedinstva širio se domaćim medijima, a opravdati ga je trebala već uobičajena priča o “kolektivnoj memoriji”: ukratko, “naše” je sjećanje na rat drukčije od “njihova” i “oni” zbog toga nemaju prava komentirati ga, dovoditi u pitanje ili mu se izrugivati. Svetinja je svetinja.

Demontiranje zajedničkoga sjećanja

Ovo, ipak, nije priča o Novostima i zato ih sada možemo pustiti po strani; pustimo po strani i elementarnu činjenicu da postoje i takve Hrvatice i takvi Hrvati koji vlastito sjećanje ne organiziraju po dominantim modelima naracije nacije. S “hrvatskom kolektivnom memorijom” problem je već u tome što je daleko od bilo kakve stabilnosti, koju joj njezini brojni zagovornici neprestano pokušavaju implicitno pripisati. Naprotiv: kako se stvari za sada razvijaju, revidira se u sasvim pravilnim razmacima – otprilike svakih deset godina. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, tako, s prijelazom iz socijalizma u kapitalizam službenu pripovijest o bratstvu, jedinstvu i nesvrstanosti zamijenilo je sjećanje na tamnicu naroda; početkom nultih, ostvarenje nacionalnoga sna pretvorilo se u gusti mrak nacionalizma, kriminalne privatizacije i međunarodne izolacije; sada, konačno – taman negdje na smjeni desetljeća – liberalna i demokratska
Hrvatska koju smo do jučer znali & voljeli preobražava se ubrzano u, ni više ni manje, nego “kriminalnu državu”, a sve u perspektivi dugoočekivanih euro- integracija, koje će konačno “uvesti reda” i tu, kod nas. Dobro, ovakav prikaz jeste pojednostavljen, ali nekako je teško osloniti se na kolektivnu memoriju, kada vidite da vam je netko svako malo temeljito preuređuje i podešava...

Privilegij aktualnoga trenutka je u tome što možemo iz  neposredne blizine promatrati kako se to, zapravo, odvija demontiranje zajedničkoga sjećanja. Slučaj Fimi-Media, bombastično predstavljen kao “najveća politička afera u povijesti Hrvatske”, trebao bi biti orgazmički finale niza korupcijskih skandala – od Ine, preko HAC-a, HEP-a, Podravke pa do HYPO-banke – koji će konačno razotkriti mračnu stranu protekle decenije i skinuti glavu bivšem premijeru. Iskazi i informacije o marketinškoj agenciji preko koje su netragom nestali deseci milijuna državnih kuna mijenjaju se iz dana u dan i za bilo kakva predviđanja još uvijek je prerano. Ipak, stvari se, barem u skladu s medijskim najavama, mogu sažeti ovako. SDP i oporba bazirat će strategiju za naredne izbore na demoniziranju Ive Sanadera i HDZ-a, isticati vlastitu ulogu u raskrinkavanju njihove korupcijske mreže, pridobiti birače, povećati rejting i osvojiti vlast. HDZ će bazirati strategiju za naredne izbore na demoniziranju Ive Sanadera i njegovih jataka, isticati vlastitu ulogu u raskrinkravanju njihove korupcijske mreže, pridobiti birače, povećati rejting i također osvojiti vlast. Novinari će bazirati svoju strategiju na demoniziranju Ive Sanadera, isticati vlastitu ulogu u raskrinkavanju njegove korupcijske mreže, pridobiti čitatelje, povećati tiraž i osvojiti nagrade Hrvatskoga novinarskog društva. I državni će tajnik Mladen Bajić istaknuti svoj doprinos, povećati rejting i zadržati poziciju. Cijela Hrvatska, naposlijetku, bazirat će svoju strategiju za primitak u EU na demoniziranju Ive Sanadera, isticati vlastitu ulogu u raskrinkavanju njegove korupcijske mreže, povećati rejting i osvojiti vlast, članstvo, što li već... Sve u svemu, nema toga tko neće profitirati na dekapitaciji famozne korupcijske hobotnice – čak će i svi oni koji su uistinu sudjelovali u pranju novca tražiti i dobivati tzv. oprosnice prokazujući nadređene, sve dok se broj oprosnica, valjda, ne izjednači s brojem optuženih, a tužiteljstvo ne popne na vrh hijerarhijskoga stepeništa ne bi li tamo konačno, na sveopće zadovoljstvo, presudilo omraženome dr. Aci Baronu.

Hobo-poučak

Sanader, da ne bi bilo zabune, dokaže li mu se krivnja, itekako zaslužuje sudbinu koja će ga stići: ako imate premijera koji usred mandata bez ikakvog objašnjenja napušta dužnost i ako se potom ispostavi da je za vrijeme vlasti potkradao državu kojom je upravljao, onda je to nešto čemu ni Ćirićev sumanuti Nišvil nije sasvim dorastao. Pa opet, teško je ne začepiti nos pred aktualnim cvjetanjem trijumfalizma čiji je temeljni cilj prikriti greške i propuste svih onih koji će se okoristiti Sanaderovim padom: činjenicu da, recimo, SDP i oporba ne mogu, osim relativno čiste savjesti, ponuditi ništa što bi nalikovalo inventivnoj viziji političkog i ekonomskog uređenja zemlje; da HDZ, kakav god medijski spin plasirao, ne može ponuditi niti tu čistu savjest; da su danas neumoljivi novinski kritičari do jučer udvorničkim intervjuima i komentarima svakodnevno laštili premijerovu bistu; da je Mladen Bajić godinama obavljao svoju dužnost agilnošću uveloga fikusa...

Za sve ove strategije spinova, “minimiziranja štete”, poboljšavanja vlastitog imidža i prigodnog ekskulpiranja postoji zajednički naziv: to je, naravno, PR. I baš zato ima neke surove logike u tome što će se iluzija protekloga desetljeća, iluzija zemlje sve tolerantnijih, europeiziranijih, bogatijih i sretnijih glasača & potrošača, kakvima su se građani Hrvatske voljeli vidjeti, konačno raspršiti baš na aferi koju je zakuhala jedna marketinška agencija. Tko ne zna pročitati tu metaforu, neće shvatiti puno od aktualne revizije “kolektivne memorije”. Jer, baš kao što činjenica da je Nevenka Jurak, vlasnica Fimi-Medije, u svojoj knjizi PR-savjeta plagirala tuđi rad govori o prirodi samoga piarovskog diskursa barem onoliko koliko o gospođinom moralu, tako i fakt da je naš novac pljačkan reklamnim reketarenjem nije samo anomalija marketinške struke, nego i precizan sažetak priče o (pred)korupcijskoj i (pred)recesijskoj Hrvatskoj nultih godina. Sažetak koji, u skladu s hobo-poučkom, glasi otprilike ovako: svaka reklama prije ili kasnije dolazi na naplatu, čak i ako vas na to nitko nije upozorio.

Boris Postnikov (Zarez)