U ime Oca, i Spina...

Jadranka Kosor ne osvrće se na to što u svojim pokušajima obračuna sa SDP-om, pokušajima koji su lišeni ikakva stvarnog sadržaja, otvoreno vrijeđa građane dok ih nastoji zadiviti svojim političkim umijećem, te ih istodobno natjerati da budu zgroženi antidržavnim djelovanjem Zorana Milanovića. Kosor je u četvrtak, dan nakon što je oporba u Saboru tražila da se predsjednici Vlade izglasa nepovjerenje, sazvala sastanak svih relevantnih političkih stranaka o završetku pregovora s EU. Milanović i ostali šefovi opozicijske koalicije odbili su poziv, nazvavši sastanak marketinškim trikom, što je premijerka jedva dočekala. „Tko je za završetak pregovora doći će na sastanak, a tko nije – neće“, mudro je zaključila.

Premijerka očito misli da su građani kojima šalje svoje poruke retardirani i da ništa ne razumiju. Ona valjda misli da će javnost uistinu povjerovati kako je SDP protiv završetka pregovora s Unijom zato što ne želi doći na njezin propagandni sastanak. Ona valjda misli da će ljudima uspjeti podvaliti tezu da okončanje pregovora s EU ovisi o jednom sastanku u Banskim dvorima. Jednako tako, pokušala je uvjeriti građane da su SDP i Ivo Sanader skovali savez protiv nje i HDZ-a. Nije uspjelo, ali idemo dalje. S nestrpljenjem se iščekuje novi premijerkin doprinos izrugivanju pameti vlastitih građana.

Kao da ništa nije bilo

Javnošću već neko vrijeme kruži zanimljiva teza: tko nije oduševljen glavnim tužiteljem Mladenom Bajićem, taj nije protiv korupcije. U proširenoj verziji: tko nije za Bajića, taj je za korupciju, pa je, dakle, protivnik skorog ulaska Hrvatske u Uniju. Teza se plasira iz Vlade, HDZ-a i lojalnih medija, ali naročito je problematično što su se u njezino cementiranje aktivno uključili i briselski diplomatski izvori. Bajić je počeo istraživati i proganjati korupciju, pustimo ga da radi sad kad mu je krenulo, bez njega bi se ova zemlja pretvorila u poligon za slobodno prakticiranje kriminalnih poriva, bez njega bismo se i dalje valjali u mafijaškoj kaljuži, da nije njega, Hrvatska bi mogla samo sanjati o Evropskoj Uniji, njegova odlučnost zalog je naše svijetle budućnosti.

Kao da ništa nije bilo... Više od pet godina Mladen Bajić nije istraživao i gonio korupciju na visokoj političkoj razini, jer je služio premijeru Ivi Sanaderu, a onda se odlučno počeo baviti posljedicama svoga nerada. I zbog toga bi trebao biti slavljen. Ali on ništa ne radi zbog gole slave: jedan od pobočnih ciljeva antikorupcijske kampanje svakako je i u tome da Mladen Bajić, uz pomoć svojih političkih i medijskih sponzora, osigura još jedan mandat na čelu Državnog odvjetništva, bez obzira koja će postava biti u Vladi. Sve je manje nade da mu to neće uspjeti.

Vesna Parun (1922 – 2010)

Svojih najboljih pjesnika sjetimo se kad umru u domovima okruženima ugašenim zelenilom i samoćom, na plućnim odjelima i u hladnim suterenskim stanovima. Najveći pjesnici hrvatskog jezika u naše živote uskaču preko novinskih nekrologa (poput, recimo, ovog koji čitate), to je žanr koji se savršeno uklapa u kulturnu tradiciju patetičnog i toplog opraštanja s onima koje Hrvatska nije htjela razumjeti, koje nije primijećivala, od čijih života nije mogla praviti naslovne stranice tabloida, jer Hrvatskoj je njihova nevinost bila dosadna, nije draškala niske strasti, oni nisu bili u dovoljnoj mjeri vulgarni da bi nam bilo važno jesu li živi ili mrtvi, ili lebde negdje između. Vesna Parun počivat će na šoltanskom groblju, daleko od Aleje velikana, a mi ćemo joj zahvaliti stihovima pokojnog Borisa Marune...

I jesen je već u Zagrebu kao da se sa Sljemena/Spustio na zemlju zepelin Božjih darova/Odjednom kao da nam svima treba šalica toplog čaja/Dobar tuš malo nježnosti i zaborava/Ali Florida je daleko/A ovdje se nastavlja uzaludna povijest moje klase: rat/Još traje za one koji su u ratu/Drugima preostaje spora vuča tramvaja/Sendvič od nebeske mane i utjeha da ćemo na dugi rok/Svi biti mrtvi.

U dogovoru s autorom tekst prenosimo iz Novog lista